Knjigu dr. Branka Kozulića Sabotaža filozofije u prirodnim znanostima i teologiji (Zadar, 2026., 220 str.) objavila je Apologetska udruga blaženoga Ivana Merza kao četvrti svezak niza Apologetski priručnik.
To je fantastično osvježavajuća interdisciplinarna studija na sjecištu teologije, metafizike i filozofijā biologije, kemije i fizike.
Ona označava prestanak misaone podređenosti evolucionizmu, materijalističkomu redukcionizmu i te povratak bȋti (esencije) u prirodne znanosti i teologiju.
Dijalektički materijalizam polazio je od tvrdnje kako je priroda u stanju neprestanih dubokih promjena i samorazvoja kroz unutarnja proturječja. No, od str. 39 nadalje Kozulić razlaže kako suvremene spoznaje kemije i molekularne biologije to opovrgavaju i potvrđuju postojanost, zakonitost i strukture koje upućuju na postojanje bȋti.
Bȋt je ono po čemu jest ono što jest, bivstvo bez tvari (Aristotel, Metafizika, VII, 7); „ono što je zajedničko svim naravima po kojima se razna bića svrstavaju u različite rodove i vrste“ (Toma Akvinski, O biću i biti, I, 2); prvo unutarnje počelo koje omogućuje da nešto postoji; osnova iz koje proistječu različita svojstva stvari i na koju se nužno odnose; ono apstraktno konkretnoga bića; ono što tvori postojanu narav čega; ono opće što nadilazi pojedinačno; ono zbiljsko i istinsko što nije podložno promjenama bića; razlog ili osnova zašto je to upravo ono što jest. Bȋti su svojstvene nepromjenjivost, nedjeljivost i nužnost.
Osnovna misao i svrha djela
Rušenje temelja suvremene kršćanske uljudbe nije ponajprije posljedica vanjskih napada ili crkvenih razmimoilaženja, nego sustavne sabotaže mudroljublja (filozofije). To je središnja piščeva prosudba. On tumači kako je prihvaćanje i prevlast filozofije procesa (procesizma) – koja uči kako je u prirodi sve u stalnoj mijeni i nastajanju – razorilo ontološke i spoznajne temelje egzaktnih znanosti, ćudoređa (morala) i teologije (osobito pojavom modernizma u teologiji).
Kozulić utvrđuje temeljnu oprjeku:
„temeljno načelo u cjelokupnoj zbilji može biti ili postojanje (bitak, ono što jest, što postoji, opstojnost, stvari određene svojom bȋti, bivstvo) ili postajanje (proces kojim nešto postaje). Sokrat se opredijelio za postojanje, kao i njegov učenik Platon, pa zatim i Aristotel, nasuprot Heraklitu koji je začetnik filozofije postajanja“ (str. 16)
te cijelom knjigom opovrgava da bi svijet, na najdubljoj razini, bio sastavljen od trenutačnih zbivanja, a od ne trajnih tvarnih supstancija.
Kao alternativu procesizmu, Kozulić zagovara klasičnu filozofiju esencijalizma, nazor da stvari, ljudi ili pojmovi imaju urođenu, nepromjenjivu bȋt i iz nje proizlazeći skup temeljnih svojstava koja ih čine onim što jesu, određuju njihovu istovjetnost. Još preciznije, Kozulić je pristaša Aristotelova i Akvinčeva esencijalizma, tj. umjerenoga realizma. Nasuprot krajnjemu realizmu (platonističkomu idealizmu) i nominalizmu („ne postoji ništa opće osim imena“), umjereni realizam drži da općenitosti postoje u samim stvarima (a ne u nekom odvojenom svijetu ideja ili isključivo u ljudskom umu kao izdvajanje, puko nazivanje).
Bȋt postoji u samoj stvari kao njezina oblikovnica (forma, formula), a potpuno je ostvaruje razum koji je izdvaja iz pojedinačnih stvari kao općenitost bića. Bȋt obuhvaća i dinamiku razvoja osobitu za tu vrstu.
Najnovijim knjigom Kozulić dokazuje kako moderna prirodoznanstvena otkrića (kemija, biokemija, genetika, fizika) proturječe postavkama procesizma, a sukladna su postavkama esencijalizma.
Prirodne znanosti nisu filozofski neutralne u smislu da bi mogle postojati bez ikakvih pretpostavki o stvarnosti, spoznaji, identitetu stvari, uzročnosti i istini. Kozulićeva je temeljna teza da moderna fizika, kemija i biologija, pravilno filozofski tumačene, ruše procesizam a obnovljaju realizam i esencijalizam.
Filozofija koja zbilju svodi na zbivanje (proces), a ne na samostalno biće (supstanciju) poražena je dovršetkom sekvenciranja genoma, a esencijalizam (Aristotel, skolastika, Ruđer Bošković) time je obnovljen kao „najsuvremenija filozofija“ (str. 185 i 198).
O piscu
Dr. Branko Kozulić (1953.) potječe s otoka Ista. Uvjereni je katolik, muž, otac, djed, stručnjak za organsku kemiju i biokemiju, poduzetnik, iseljenik i povratnik, izumitelj i umnik. Ovom je knjigom zaokružio životnu zaokupljenost činjenicom da prirodoslovlje i filozofija traže istine o svijetu u kojem živimo.
Tri su Kozulićeva glavna uzora: umnici Aristotel, Toma Akvinski i Ruđer Bošković. Sva su trojica u sebi spojili poznavanje prirodnoznanstvenih spoznaja svoga doba i uklopili ih u svoje misaone sustave, sveobuhvatno motrenje vidljivoga i nevidljivoga. Poput njih trojice autor izlaže kako su spoznaje prirodoslovlja (osobito biologije i kemije) neodvojive i neprotumačive bez nadnaravoslovlja (metafizike), ali, s obzirom da živi u XXI. stoljeću, dokazuje i korist u suprotnom smjeru, kako suvremene spoznaje iz prirodoslovlja, osobito rezultati sekvencioniranja genoma, oživljavaju, vrjednuju, pokazuju ispravnost i čine trajno valjanima učenja vječne filozofije (esencijalizma) iz koje (str. 18) i sȃm nastupa.
Kozulić približava čitatelju kako aristotelovska metafizika nije muzejski ostatak nego filozofski jezik koji se može primijeniti na modernu znanost. Dapače, da je upravo on taj najpogođeniji dubokoumni pristup.
Najveće vrijednosti knjige
Osnovna odlika knjige jest što ponovo otvara pitanje koje je gotovo iščezlo u popularnoj raspravi: Koja ontologija najbolje objašnjava ono što prirodne znanosti doista otkrivaju? Dr. Kozulić dokazuje kako kemija i molekularna biologija potvrđuju esencijalističku ontologiju (filozofiju po kojoj svako biće ima svoju nepromjenjivu bȋt koja određuje što ono uistinu jest).
Druga ključna vrijednosti jest što odbija uzeti zdravo za gotovo da je ‘evolucija’ (bila) samo znanstvena teorija bez filozofskih posljedica.
U hrvatskom kontekstu po prvi put sustavno povezuje tomističko-aristotelovsku ontologiju s aktualnim dostignućima molekularne biologije.
Knjizi valja priznati niz dodatnih vrijednosti: inovativno spaja biokemiju, fiziku i vječnu filozofiju; pobija postavku da se sve mijenja; ruši mit o evoluciji vrsta; prepoznaje genetski[1] program kao odrednicu živoga bića; čini jasnim genetiku i pojam gena; opovrgava teološki modernizam i evolucijski teizam te vrjednjuje hrvatsku filozofsku baštinu.
Inovativno spajanje biokemije, fizike i vječne filozofije
Najveće vrijednosti knjige ogledaju se prije svega u posve svježem povezivanju biokemije, fizike i skolastičke filozofije. Pisac, biokemičar po struci, filozof po načinu argumentiranja, rabi moderne i egzaktne prirodnoznanstvene podatke kako bi ispitao i oborio metafizičke teze procesne filozofije.
Spaja nekoliko područja koja se obično raspravljaju odvojeno: aristotelovska metafizika, kemija, molekularna biologija, evolucija, teorija informacije, pametni nacrt (inteligentni dizajn), skolastička teologija, stvaranje i modernizam. Sȃm Sadržaj približava taj luk: od ontologije i logike preko evolucije i pametnoga nacrta do duše i modernizma.
Lako je pamtljiv primjer kako Aristotelov pojam forme (odrednice, oblikovnice, vanjskoga skladnoga lika) Kozulić precizno preslikava u područje kemije i biokemije, gdje je forma kemijskoga spoja njegova strukturna formula ili struktura (str. 22), a forma živoga bića jest njegov genetski program zapisan u molekuli (ili molekulama) deoksiribonukleinske kiseline (str. 36). Time se očituje konkretna smislena podudarnost pojmova filozofije i prirodoslovlja.
Nasuprot jednostrukoj formi spoja ili živoga bića, smjesa (mješavina barem dviju sastavnica koje su i nakon miješanja zadržale svoja bitna obilježja) može sadržavati više različitih formi (str. 58).
To je razlikovanje važno jer znanost ne proučava samo „promjene“, nego i identitete stvari koje se mijenjaju. Ako se sve svede na postupke (procese), postavlja se pitanje: što je to što prolazi kroz postupak, što se mijenja, a ipak ostaje određena vrsta stvari? Promjena je nesamodostatan pojam. Promjena je promjena nečega.
Pobijanje dogme „Sve se mijenja“
Knjiga pruža čvrste empirijske dokaze protiv Heraklitove i modernističke postavke da je sve u stalnoj mijeni, izražene u izrjeci Pánta rheĩ (Sve teče. / Sve se mijenja).
Kozulić dokazuje da materijalni svijet prije svega obilježava postojanost (ne-promjenjivost), a ne nestabilni tijek, što potkrepljuje činjenicom da elementarne čestice poput protona (čiji je životni vijek predviđen na 1030 godina), elektrona (1024 godina) i fotona (1018 godina) imaju životni vijek koji višestruko nadmašuje dosadašnju starost samoga svemira, procijenjenu na 1010 godina (str. 29–30).
Dinamičnost je sukladna s esencijalizmom, jer pokretljivost i živost nisu sržne procesu, nego upravo bȋti.
On ne tvrdi „da se ništa ne mijenja“, nego „da se neke stvari ne mijenjaju“ (str. 31).
Uz brojne međusobne razlike, zajednička crta procesizma – filozofija Fichtea, Hegela, Nietzschea, Marxa, Engelsa, Jamesa, Deweyja, Sartrea, Whiteheada, Bergsona, Teilharda, Kuhna i Reschera jest događanje, tijek i promjene; misao da procesnost treba imati temeljno mjesto u opisu zbilje (str. 16).
Kozulićev je zaključak da procesna ontologija ne može jednostavno ukinuti supstancije i zamijeniti ih odnosima ili procesima:
„U zbilji odnosi jesu važni, ali supstancije su važnije, primarne: bez supstancija, odnosi se nemaju na što odnositi“ (str. 39).
Rušenje mita o evoluciji
Budući da je usporedba sekvenciranih genoma otkrila u svakoj vrsti stotine do tisuće proteina bez homologa u ijednoj drugoj vrsti („samci“, engleski singletons / orphan proteins), autor nudi određenje biološke vrste:
„biološka je vrsta skupina organizama kojima je zajedničko postojanje barem 100 istih proteina samaca u svakoj jedinki“ (str. 114).
Ključno je što iz nje izravno slijedi nemogućnost transformacije bioloških vrsta, tj. darwinovske evolucije.
Zaključkom o tome završava i cijela knjiga:
„Revolucija koja se dogodila u sekvencioniranju genoma bioloških vrsta kroz proteklih tridesetak godina donijela je enormnu količinu podataka. Iz njih nedvojbeno slijedi da niti jedna nova biološka vrsta nije mogla nastati ikakvom kombinacijom slučajnosti i nužnosti. Eliminacijom slučajnosti i nužnosti, ostaje treći ‒ dovoljan i nužan ‒ uzrok: Inteligencija. Taj epohalni rezultat znači i konačnu propast Darwinove teorije evolucije, kao i o njoj ovisne procesne filozofije“ (str. 197).
Genetski program kao odrednica živoga bića
Kozulić odbija zanemariti treću sastavnicu stvarnosti – osim tvari (materije) i duha. Ustrajava „na priznavanju postojanja informacijā u živim bićima koje su neovisne o postojanju ljudskoga uma, a koje su dostupne znanstvenomu istraživanju“ (str. 108). To treće počelo primjenjuje i na pitanje duše (str. 154 – 156) i na spoznaju kada piše kako valjanost određenja istine kao adaequatio rei et intellectus (podudaranja stvari i uma)
„uključuje tri pretpostavke: 1) da je ljudski um spodoban spoznati što neka stvar doista jest, odnosno spoznati njezinu bȋt, 2) da je naš um sposoban formulirati tu spoznaju, i 3) da je naš um sposoban prosuditi je li formulacija odgovarajuća“ (str. 46).
Utvrđuje da uređeni podatci (informacije) nisu samo u deoksiribonukleinskoj kiselini, nego i u ribonukleinskoj kiselini, bjelančevinama (proteinima), masnim tvarima (lipidima), opnama (membranama), staničnim organima (organelama), metaboličkim putevima i usklađujućim međudjelovanjima te da su svi oni „usklađeni dijelovi jednoga cjelovitoga jedinstvenoga programa koji čini bȋt svakoga živoga bića“ (str. 124).
Time biološku informaciju tumači govorom o bȋti (ontološki).
„Taj program nije materijalan, ali u svom postojanju ovisi o materiji kao svome nositelju“ (str. 154).
Dapače, „struktura“ i „genetski program“ mogu dati nov sadržaj klasičnim pojmovima forme i biti, a prihvaćanjem tih pojmova Aristotelova filozofiju realizma i esencijalizma „postaje najsuvremenija“ (str. 198).
Razjašnjenje pojma gena
Vrijednost djela očituje se i u temeljitoj demistifikaciji genetike koja počiva na pogrješnom shvaćanju pojma gen, jasnim razlučivanjem uloge proteina i deoksiribonukleinske kiseline. Pritom su proteini stvarni djelatnici (agenti), a deoksiribonukleinska kiselina tvarni je nositelj zapisa (informacije) te ima ulogu primatelja (pacijenta) (str. 44–45). Time mislitelj ukazuje na apsurdnost antropomorfnih i modernističkih fraza poput „sebičnoga gena” ili „djelovanja gena”, podsjećajući da sljedovi nukleotida, poput teksta ili digitalnih zapisa, sami po sebi ne mogu obavljati nikakav rad.
Na str. 128 knjiga nas pita: ako bi matematički strukturiran signal iz svemira bio razlog za zaključak o umnom pošiljatelju (izvanzemaljskoj umnosti), zašto sličnu logiku ne primijeniti na gensku uputu, temeljni pravilnik kojim se služe sva živa bića na Zemlji, a koji dokazano rabi više matematičkih odnosa?
Kritika teološkoga modernizma i evolucijskoga teizma
Drugi dio knjige donosi kritičku raščlambu prodora procesizma u katoličku teologiju, s posebnim osvrtom na rad teologa Tončija Matulića (1966.).
Kozulić izvlači na vidjelo kako prihvaćanje pogrješne filozofije neizbježno dovodi do teoloških zabluda o nepostojanju stalnih istina i dogmi.
Raskrinkava prometnuće evolucije iz znanstvene teorije o promjeni živih populacija u sveobuhvatnu filozofiju stvarnosti i Matulićev model evolucijske filozofije koja se previše uvodi u teologiju te počinje određivati koje teološke tvrdnje treba zadržati, odnosno odbaciti.
Središnji teološki problem knjige jest: Smije li filozofija evolucije određivati granice teološkoga govora o stvaranju? Nipošto! Kozulićev ideal je suprotan: filozofija treba biti posrednik između znanosti i teologije, a ta filozofija mora biti ontološki ispravna. Za razliku od pogrješne procesističke filozofije, koja se postavlja kao „gospodarica“ teologiji i zahtijeva od nje odbacivanje neposrednoga Božjega djelovanja, ontoloških skokova među vrstama i između čovjeka i drugih primata, zasebnoga stvaranja svake ljudske duše, unutarnje svrhovitosti živih bića, ali i prihvaćanje evolutivnoga razvoja, sveopće procesnosti, odnosa kao temelja stvarnosti i promjenjivosti istina (str. 182–183).
Time se pokazuje kako određena filozofija biologije proizvodi teološke posljedice.
Kada procesisti i modernisti tvrde da je „istina beskrajan proces prilagođavanja, a ne gotov rezultat“ (str. 174) griješe pozivanjem na kemiju, „jer nije točno da dodatak svakoga novoga sastojka mijenja kvalitetu kemijskoga spoja: u spoju dodatak može biti samo atom, pa je rezultat dodatka novi spoj, a ne nova kvaliteta istoga spoja“ (str. 174).
Vrjednovanje zanemarene hrvatske filozofske baštine
Ìšćanin (u mjesnom govoru Išťȁnin) obilato se oslanja i oživljava radove vodećih hrvatskih neoskolastičkih mislitelja (Antun Kržan, Josip Stadler, Antun Bauer, Stjepan Zimmermann, Vilim Keilbach, Franjo Šanc), ali i Ruđera Boškovića te Hermana Dalmatina.
Glavne novosti i prinosi djela
Knjiga unosi važan pomak u suvremeni dijalog između prirodnih znanosti, filozofije i teologije.
Otkriće jedinstvenih proteina kao „ontološkoga zida“
Jedna od najvažnijih novosti u knjizi jest uvođenje i razrada otkrića jedinstvenih proteina (singletons ili taxonomically restricted genes), koje pisac tumači kao nepremostiv „ontološki zid“ među biološkim vrstama. Koristeći najnovije podatke dobivene sekvencioniranjem deoksiribonukleinske kiseline desetaka tisuća genoma, Kozulić pokazuje da svaka biološka vrsta ima stotine do tisuće gena i proteina koji su potpuno jedinstveni te ne postoje ni u jednoj drugoj biološkoj vrsti. Ti proteini čine bitnu vrsnu razliku (differentia specifica) te unutar živoga svijeta tvore ontološki zid koji se ne može premostiti pretpostavljenim postupnim nakupljanjem sitnih i slučajnih mutacija, čime se izravno osporava klasični evolucijski narativ o neprekinutom kontinuitetu i postupnom prelasku jedne vrste u drugu.
Ispravak pogrješke o izjednačavanju gibanja i promjene
Autor donosi važan konceptualni i metodološki ispravak raširene zablude o izjednačavanju gibanja i promjene (str. 31).
Iscrpno pojašnjava kako gibanje samo po sebi ne znači nužno promjenu naravi ili strukture nekoga entiteta. To potkrjepljuje činjenicom da se rad najpreciznijih atomskih satova, kao i postojanost samoga Sunčeva sustava, temelje upravo na pravilnom, cikličkom i iznimno postojanom gibanju koje ne narušava bȋt i strukturu sustava.
Pobijanje načela o prijelazu količine u kakvoću
Jednako je važan prinos djela u preciznom pobijanju materijalističkoga i evolucijskoga načela o navodnom „prijelazu količine u kakvoću”. Rabeći razgovjetne primjere iz kemije i stereokemije – napose izomera i kiralnih spojeva (stereoizomera) – Kozulić nedvojbeno dokazuje kako promjena kakvoće i svojstava neke tvari ne zahtijeva nužno promjenu kolikoće (količine atoma), odnosno količine ili broja atoma. Isti broj i vrsta atoma, ovisno o svojoj prostornoj organizaciji i formi, mogu tvoriti tvari s potpuno različitim kemijskim i biološkim svojstvima, čime se obaraju temeljne postavke dijalektičkoga materijalizma i klasičnoga darwinizma o kvantitativnom nakupljanju kao izvoru novih kvaliteta.
Primjena Boškovićeve teorije na pojam prostora, vremena i materije
Naposljetku, novost djela očituje se i u kreativnoj primjeni prirodne filozofije Ruđera Boškovića na suvremene probleme razumijevanja prostora, vremena i materije. Ponuđeno je koherentno rješenje pitanja naravi prostora i vremena kroz Boškovićevo učenje, prema kojemu prostor i vrijeme nisu apsolutne, samostojne i prazne kategorije u koje su stvari naknadno smještene, nego predstavljaju sam način postojanja (modus existendi) konkretnih materijalnih stvari u njihovu gibanju i međudjelovanju. Tako je materija u najopćenitijem smislu gibanje-prostor-vrijeme.
Sadržaj i piščevo geslo
Knjiga ima misao vodilju sv. Augustina (str. 4), Sadržaj (str. 5–7), Proslov (str. 8–10), Urednikovu riječ (str. 11–13), prvu cjelinu Znanost i suprotstavljene filozofske postavke (str. 14–59), drugu cjelinu Sukob filozofija (str. 60–195), Zaključak (str. 196–198), Literaturu (str. 199–208), Kazalo imena (str. 209–211), Kazalo pojmova (str. 212–219), i Bilješku o piscu (str. 220).
Na mjestu posvete knjiga donosi misli sv. Augustina o odvažnosti zauzimanja za istinu:
„Ne ću biti ni bojažljiv da izrazim svoje mišljenje. Bit će mi mnogo draže da me u njemu ispravni prosuđuju, nego što ću se bojati da me opaki grizu… Bit će mi puno milije da me ma tko prekori, nego da me hvali tko je u zabludi ili tko se ulaguje. Ljubitelj se istine ne boji nijednoga prekoravatelja. Prekorit će neprijatelj ili prijatelj. Ako, dakle, napada neprijatelj, treba ga podnositi. Ako prijatelj zabludi, treba ga poučiti. Ako on poučava, treba ga poslušati. Hvalitelj koji je u zabludi potvrđuje zabludu, a ulagivač ruši u pogrješku.“
Zaključak
Knjiga Sabotaža filozofije u prirodnim znanostima i teologiji iznimno je vrijedan i izvoran apologetski priručnik. Njegova najveća snaga leži u tome što pomoću samih egzaktno dokazanih činjenica moderne znanosti ruši filozofske mitove modernizma i procesizma, vraćajući dostojanstvo klasičnoj filozofiji i logici kao nezaobilaznim saveznicima teologije i znanstvene istine.
Podatci za narudžbu, uvodna riječ dr. Ivana Poljakovića i sadržaj knjige
Koga zanima više
Antun Kržan, O postanku čovjeka, I–II, Zagreb, 1874.–1877.
Pio X., okružnica Pascendi Dominici gregis (1907.)
Josip Lach, Aristotelova nauka o duši, Zagreb, 1939.
Đuro Gračanin, Ciljevi i putevi modernizma, Bogoslovska smotra, 28/1940., br. 4, str. 241–268
Pio XII., okružnica Humani generis (1950.)
Živan Bezić, Procesna filozofija i teologija, Obnovljeni Život, 31/1976., br. 3, str. 271–282.
Ivan Pavao II., Poruka sudionicima zasjedanja Papinske akademije znanosti (1996.)
Branko Kozulić, The Essence of Biological Species (2021.)
[1] Pod utjecajem engleskoga pridjeva genetic (‘koji se odnose na ili uključuju genetiku’, ‘koji se odnose na gene ili ga uzrokuju ili nadziru geni’), u hrvatskom se učestalo miješaju pridjevi: genètičkī (od genetika), gènetskī (od geneza) i gȇnskī (od gen). U pravilu genetički su: inženjerstvo, ispitivanje, istraživanje, križanje, laboratorij, modificirana hrana, probir, savjetovanje. U pravilu genetski su: bolest, čimbenik, mehanizam, objašnjenje, opterećenje, otklon, poremećaj, program, razmjena, širenje, veza. U pravilu genski su: fond, izražaj, kod, manipulacija, mutacija, operator, pomak, prekrajanje, proširenje, razradba, sastav, slijed, šifra, uputa, terapija. Najjednostavnije pravilo za snalaženje i pravilno pisanje jest upitati se od koje imenice želim pridjev i onda ga staviti.
