Dvostranački sustav u Americi, koji se odnosi na politički sustav u kojem dominiraju dvije glavne političke stranke, Republikanska i Demokratska stranka, počeo se oblikovati u ranim fazama američke povijesti, ali je postao izraženiji tijekom 19. stoljeća.
Prve političke stranke u Sjedinjenim Američkim Državama formirane su u 18. stoljeću. Federalisti, vođeni liderima poput Alexandra Hamiltona i Johna Adamsa, te Demokratsko-republikanska stranka, vođena Thomasom Jeffersonom i Jamesom Madisonom, bile su dvije dominantne stranke tog razdoblja. Međutim, Federalisti su postupno izgubili na snazi, a nakon 1820-ih, Demokratsko-republikanska stranka se podijelila na dvije stranke: Demokratsku stranku i Nacionalnu Republikansku stranku.
Tijekom 19. stoljeća, ove stranke su pretrpjele transformacije, a nova politička pitanja poput ropstva, industrijskog razvoja i proširenja prema zapadu su dovela do stvaranja novih stranaka. Republikanska stranka, koja se formirala 1854. godine kao stranka koja se protivila robovlasništvu i uvozu, postala je dominantna u sjevernim državama, dok je Demokratska stranka ostala jaka u južnim državama.
Nakon Američkog građanskog rata (1861.-1865.), Republikanska stranka postala je ključna snaga koja je podupirala proces rekonstrukcije, dok su Demokrati bili pretežno povezani s južnim bivšim konfederacijskim državama. Ovo je dodatno učvrstilo dvostranački sustav u Americi.
Od tada pa nadalje, Republikanska i Demokratska stranka su ostale dvije glavne političke stranke u Sjedinjenim Američkim Državama. Iako su se platforme i stavovi tih stranaka mijenjali tijekom vremena, dvostranački sustav ostao je temeljni element američke političke scene do danas.
Globalno gledano, moglo bi se reći kako su Demokrati malo lijevo, a Republikanci malo desno. Preslikano na naše pojmove: Demokrati bi bili SDP, a Republikanci HDZ.
Primjerice, unutar HDZ-a, po ovom američkom modelu, mogao bi se nalaziti i Domovinski pokret, stranke i pokreti poput Mosta, HSS-a, HSP-a, HSLS-a…
SDP-u bi pripao Možemo!, Fokus, a u nekim varijantama i Most ili HSLS, potpuno svejedno. Poanta te priče bi bila da bi SDP unutar sebe imao lijevo, blago lijevo, centrističko i desno krilo. Socijaldemokracija bi ostala suština, ali bi stranka išla u onim smjerovima u kojima želi njeno članstvo.
Održavali bi se predizbori, trebalo bi pobijediti unutar stranke da bi se bilo kandidat za neku funkciju. Smiješni tipovi poput Davora Bernardića ne bi mogli dobaciti dalje od toga da vode neku četvrt u Zagrebu ili, eventualno, budu stranački kandidati za funkciju u nekoj lokalnoj skupštini.
HDZ bi, isto tako, imao i oni koji zagovaraju narodnjaštvo na način EPP-a, ali i one što idu HSP-ovski desno. Načelna politika bi bila demokršćanstvo, ali bi stranka mogla ići u smjeru liberalizacije politika ili jačanja konzervativizma. Zamislite jednog klasičnog liberala u HDZ-u, primjerice, Hrebaka iz HSLS-a i jednog Nikolu Grmoju iz Mosta.
Povuku se fino na razini stranke rukice, vidi se koliko tko nosi, pa onda i dominantna stranačka politika ide u smjeru u kojem ide članstvo.
Obje stranke bi imale velik broj članova, što je prvenstveno važno i po pitanju legitimiteta, ali i izlaznosti kao takve. Hrvatska, podijeljena na pet ili šest regija, vrlo bi brzo imala tu vrstu političke kulture da bi se znalo: Ok, taj grad je SDP-ov ili, Ok, oni su utvrda HDZ-a.
Ljudi, ako Amerikancima valja, ma kako to da nama ne bi valjalo?
Neki će reći kako bi to bilo gušenje politike, gušenje slobode i tome slično. Ne! Upravo suprotno. U tom slučaju, u parlament ne bi mogli zalutati klauni poput Hrvoja Zekanovića ili nekih drugih tipova koji na glasovanje dođu samo kada trebaju. Ako i tada.
Ne bi to značilo ni zabranu organiziranja drugih stranaka, naprotiv. Nitko ne bi branio Ivanu Pernaru ili Mislavu Kolakušiću i Katarini Peović da se organiziraju i cvrkuću svoje.
Dvostranački sustav, kad bi zaživio, jednostavno bi ugušio marginalne stranke koje su gotovo uvijek ekstremističkih shvaćanja i politika, ali ih ne bi zabranjivao. One bi mogle sudjelovati na izborima, ali se zna kakav bi eventualni rezultat polučile.
Svi koji misle da je ovo blesavo shvaćanje i da bi bila institucionalizacija biranja između dva manja zla neka pogledaju što su imali u Hrvatskoj od 1990. godine do danas.
Priče o trećim putevima – bio to Živi Zid ili Laburisti – u Hrvatskoj, a rijetko i drugdje, neće proći.
Upravo zato dvije dominantne stranke i frakcionaštvo te svođenje Hrvatsku na šest regija i gašenje malih općina i niža stopa poreza bi preporodilo državu i generiralo desetke tisuća novih radnih mjesta i privlačenje investitora. Unutar obje stranke, SDP-a i HDZ-a, ili ih drukčije zovite, kako god želite, rastao bi pluralizam i frakcionaštvo i isplivali bi najbolji od najboljih i na listama i na odgovornim funkcijama jer nema drugog načina. Ne bi bilo besmislenih koalicija, trpanja po listama, 893 milijarde stranaka i tome slično.
Ostaje pitanje, kako to uvesti? Nema načina da se to naredi dekretom ili da se silom institucionalizira. Trebalo bi tu nekoliko godina, možda i desetljeća, ali je ključna politička kultura i navikavanje ljudi na nove politike.
I HDZ i SDP imaju priliku početi s tim već nakon ovih izbora. Bez obzira na to tko činio vlast na kraju.
Mit o superizbornoj godini i nekim tamo dole Bosancima što nam biraju vlast
