Ponekad su neke stvari, naoko jednostavne, više nego dovoljne da nam prikažu kako je neka politika – licemjerna. Nije to uopće važno radi li se o predsjednici Europske komisije, američkom predsjedniku, šefu kućnog savjeta u nekoj zgradi ili vijećniku u mjesnom odboru.
Kad je politika licemjerna, a uglavnom je, to se vidi iz aviona i uopće nije važno o kojoj razini vlasti se radi.
Kad sam bio mali, klinac, osnovna škola, prije 20-ak godina, boravio sam puno kod svog rođaka u Zagrebu, na Stenjevcu, zapadni dio grada, u brdu, u jednom pitoresknom selu, danas elitnom naselju, znanom kao Borčec. Na Borčecu smo igrali nogomet. Na dva mala, na obližnjem proširenju, u ulici Rušiščak. Bila je to uska ulica koja se spuštala niz brdo, na sredini ulice, otprilike, bilo je jedno proširenje koje je služilo kao okretište kamionima ili većim automobilima i u ljetnim popodnevnim satima, zahvaljujući entuzijazmu nekolicine dječaka, pretvaralo se u improvizirano nogometno igralište.
Tu bi se postavila dva mala gola i ja sam igrao nogomet s rođakom i njegovim tadašnjim prijateljima i osjećao se velikim. Krenuo je ovaj tekst pričom o političkom licemjerju, je l’ tako? I ovo što ću sada ispričati spada u licemjerje. I ima malo veze s politikom. Mate, Bistri, Zvonac, Gajšak, Tomi, Hrc, mali ALen, ja… Bilo nas je uvijek za dva mala, nekad i viška. Ja sam taman bio završio šesti razred i svi su me znali kao malog rođaka od Mate.
Dvije – tri kune za pecivo u obližnjoj pekari, pet ili pet i pol za sprite ili coca colu i svijet je bio naš. Igralo se nemilice, a velika borba se vodila oko toga koju stranu odabrati. Bilo je to važno jer je iza jednog gola bila velika šikara pa si, ako tamo napucaš loptu, jebao ježa u leđa. Ne baš doslovno, ali skoro doslovno. Šikara me podsjećala na slične šumarke u mom selu, čak i raspored pojedinih kuća, livada, okruženja.
Slično je bilo, pričao mi je stric, tada 20-ak godina prije, a danas 40-ak, kada je on došao iz malog širokobriješkog sela u Zagreb, na Borčec. Odveo ga stariji brat na utakmicu Velež – Dinamo na Maksimiru. Kaže da mu je ta slika urezana i danas u sjećanje, pun stadion, Velež i Dinamo igraju, veliki derbi. Nakon utakmice mu je brat priopćio da idu negdje jesti raštiku. Brat, stariji moj stric, bio je godinama već u Zagrebu i recimo da on i mlađi stric nisu promatrali raštiku na isti način.
Jedan je prema njoj osjećao romantični zanos, sjećajući se kroz raštiku sa sjetom i stare majke i prvih ljubavi i rodnog sela i obronaka širokobrijeških brdašaca i hladne Lištice… Drugom, mlađem stricu, bila je podsjetnik na sve ono što je jeo do jučer.
Srećom po mlađeg strica, na kraju su ipak jeli pizzu ili ćevape, a ne raštiku. Vratimo se u Rušiščak. Jednog ljeta malom Alenu, kako su ga zvali, došao je rođak iz Bosne. Trebao je radit s nekim na baušteli u Zagrebu pa je boravio kod svog amidže. Musliman, ne prebitno za ovu priču, ali musliman.
Bio je stariji pet-šest godina od ostalih, a od mene osam ili devet. Bog ga, međutim, nije previše okaljao talentom za nogomet. Imao je on i tenisice i sportski šorc i nekakav dres, ali nije znao pa nije. U kojoj god momčadi bi bio, ta je gubila, probao bi štogod silom, ali nije bilo dovoljno hrabrosti za previše se siliti domaćim mladićima u naponu snage pa je odustao. A i Alen rođak mu je bio dio ekipe pa je znao da će, ako se bude previše silio, kad ode, Alen dobiti po nosu.
– Odakle si ti mali, pitao me onako poludrčno.
Iz Širokog, odgovorio sam samouvjereno na što je on nastavio: – Jao braco bio sam ti u Širokom nedavno, igrali smo na Pecari, sjećaš se kad su bili oni neredi?
Vrtio sam film po glavi i nisam se mogao sjetiti nekih posebnih nereda koji bi bili vrijedni spomena, ali sam ga pustio da nastavi: – Jao braco kakvi su neredi bili, potukli se mi sa Škriparima (navijačima NK Široki Brijeg)…
Nisam siguran čiji je navijač bio, ali mi se kroz maglu čini da je Čelik. Nastavio je: Baš je bila gadna frka, sve smo vam one tramvaje polupali, bubnuo je mrtav ozbiljan.
Ja sam šutio i gledao u pod i nakon par trenutaka kratko rekao: – A je l’, a dobro, tako je to s navijačima.
Sjetio sam se ove priče kad sam pročitao jedan meme na Facebooku koji kaže: Amerikanci 60 godina ne znaju tko im je ubio predsjednika, ali znaju sve o smrti Navaljnog u zatvoru.
Licemjerje, bilo da dolazi od američke vanjske politike, bosanske ili hrvatske unutarnje, ili rođaka malog Alena s Borčeca, iz ulice Rušiščak, u Stenjevcu, u zapadnom dijelu Zagreba, iz vremena kad se imalo što kupiti za dvije-tri kune u pekari i kad je cola koštala pet ili pet i pol kuna, shvatili ste, uvijek bude prozreno i prezreno.
U oba ova slučaja, od dječaka koji je došao u Zagreb igrati nogomet s rođakom, a tamo ga zateklo sve što i njegovog strica dvadesetak godina ranije. Osim raštike.
Blog Ivana Crnjca: Kon(tekst)ualizacija!
