Znaš onaj osjećaj kada mjesec dana pred putovanje tvoj mozak jednostavno krene odbijati suradnju i koncentrirati se na svakodnevni život i tako ‘izgori’ u želji za tim danom i avanturom?
Svaki put ista priča, tako ni ovaj put nije bilo ništa drugačije.
Avion iz Trevisa (Venecija) polijeće u 11:55, a slijećemo na južni aerodrom na Tenerifima u 15:50 gdje je sat manje nego kod nas. Po našem vremenu dakle u 16:50.
Kako iz Rijeke do Trevisa imamo nešto više od 200 kilometara i skoro tri sata vožnje, morali smo dosta ranije krenuti. Inače bi, kao sav normalan svijet, na aerodromu bili nekih dva sata ranije, no zašto bi bilo jednostavno kada može biti komplicirano?
Baš za jutro našeg putovanja na dionici na kojoj prolazimo prema aerodromu, talijanski poljoprivrednici najavili su prosvjed i blokadu ceste.
Fantastično! No, “ništa mi neće ovi dan pokvarit”.
Prosvjed je trebao započeti oko 9 sati, stoga smo mi već prije 9 morali biti na aerodromu kako bi izbjegli blokade i uhvatili let. Rano ustajanje (ili možda kasno s obzirom na to da nisam ni zaspala?), puno ranije od planiranog, brzinsko spremanje i polunoćna vožnja – sve samo da nas ti poljoprivrednici ne zatoče u svojim traktorskim kolonama.
Šta ste baš danas morali? – sebično sam govorila kao da ljudi iz dosade idu malo na ulice.
Od silnog prosvjeda na svom smo putu vidjeli jedan jedini traktor i to kad smo se parkirali i pješačili do aerodroma. Smijali smo se sami sebi.
Naravno da je let kasnio još nekih 45 minuta, zašto ne? Ali “ništa mi neće ovi dan pokvarit”!
Ma neću tako! Vrijeme je da promijenim ton ovog teksta. Vrijeme je da vam ispričam priču o povratku. O sreći i vjetru.
Nešto kasnije od planiranog slijećemo na Tenerife, prekrasan Otok usred Atlantskog oceana. Inače, ovo je drugi put da boravim na ovom otoku, prvi je bio s prijateljima za Novu godinu 2018./2019. i tada smo boravili na južnoj strani.
Izlazimo iz aviona, a jugo piše kao blesavo. Toliko je puhalo da sam se prepala jer u kofer nisam spakirala ništa pretjerano toplo. Kraj veljače i početak ožujka na Tenerifima je kišna sezona, ali temperature su i dalje vrlo proljetne.
Ovaj put odlučili smo upoznati sjever, iznajmili auto za 14 dana boravka i krenuli na vožnju od nekih sat vremena do hotela.
Sunce je u sekundi bilo toliko toplo da mi je iz jakne naglo zatrebala krema protiv sunca. Naše odredište bio je Puerto de la Cruz koji mi je, analizirajući cijeli otok, bio jedan od najljepših i najpitomijih gradova.
Čudesna priroda. Čudesna.
Inače, poželite li obići cijeli otok autom, trebat će vam nešto malo više od 2 sata što je fantastično. No, moram napomenuti kako su ljudi ondje stvarno opušteni, kako u životu tako i u prometu. Ograničenja na autocesti su 110, no 95 posto vozača ne prelazi 90. O njihovim besplatnim autocestama, cestama općenito, vozačima i prometu sveukupno mogu reći samo lijepe stvari.
U ta dva sata koliko vam treba da obiđete otok, pred očima će vam se izmijeniti četiri pejzaža kao četiri planeta.
Tik uz aerodrom – pustinja. Nisko raslinje, pijesak i gole površine. Krenete li prema sjeveru, prvo ćete proći iz te pustinje u gorski dio gdje vlada zimzelen i klima je dosta hladnija. Nakon gorskog puta, stižete na sjever koji jednostavno buja. Palme, bilje, raslinje, cvijeće, ma tu i iz kamena raste zelenilo. Da je sjever u Hrvatskoj sigurno bi se zvao Buje jer toliko sve buja, skoro na očigled raste.
Sada kada razmišljam koliko sam bila sretna, malo me sram. Kao, glupo je baš toliko djetinje veselit se pogledu s balkona, hotelskoj sobi, biljkama i oceanu. Ali to sam ja.
Nisam ni znala kako će mi ovaj pogled s balkona biti tek prvi u nizu onih oduševljenja koje ti se toliko snažno utisnu u sjećanje da kada kreneš vraćati sjećanja osjetiš sve te mirise, sol, sunce i vjetar.
Puerto de la Cruz predivan je španjolski gradić okružen prirodom, plantažama banana i planinama. Domaći ljudi pričaju španjolski, no kako je cijeli otok turistički, gotovo svi znaju dovoljno engleskog da bi se sporazumjeli. Ovo je grad u kojem smo jeli najfiniju ribu, probali njihove tapase među kojima je i krumpir s dva umaka koji sam jela gotovo svaki dan. Grad u kojem su ljudi opušteni, sve je puno surfera i penzića. Surferi hvataju valove, penzići sunce i svi sretni.
Grad je to i u kojem sam prvi put sjedila jer sam slušala ulične svirače i pjevače koji su bili fantastični. Ionako predivan pejzaž pretvarali su u moj Oz.
Oz iz kojeg se nisam htjela vratiti u realnost. Ali dva tjedna sasvim mi je solidno napunilo baterije.
Postoji li pojam “umoran od sreće”?
To je jedini umor koji sam sa sobom ponijela kući.
No, ovo je samo početak onoga što nas je čekalo i toliko toga vam još moram ispričati. O parkingu, hotelu i drugom smještaju, gospodinu žoharu, autu, hrani, avanturama, planinama i planinarenjima na kojima sam ne pomaknula nego izbila svoje granice, niskim cijenama i jednom razočaranju, kao i o svemu što mogu kritizirati ili pohvaliti pričam već u idućem blogu.
Ispričavala bih vam ja sve to i sad, no čitali bi dva sata.
Ovako vas puštam da pogledate sve što smo i mi vidjeli, barem tih prvih dana.
I živim u nadi kako svi još uvijek imaju to dijete u sebi.
Koje se, tu i tamo, rasplače od sreće.
