Sretan prvi dan proljeća svima koji slave! Ja itekako slavim. Slavim sunce, cvijeće i ptičice što me ujutro bude.
Hm.. budimo realni, probudi me alarm.
Ali prvo što čujem nakon alarma su ptičice koje pjevaju na visokom boru u blizini mog prozora.
Neka stoje i ptičice kao prve, romantike radi.
Ruku na srce, proljeće bih inače slavila tek sutra, ali Google kaže da počinje danas. Ima neke istine i u tome da smo pametni i upućeni onoliko koliko nam je Google pri ruci.
Pa tko ga ne bi volio?
Tko ne voli nešto novo? Nešto drugačije od svega prethodnog?
Nove prilike, nove avanture, nova poznanstva, nova sunčana jutra i duže dane?
Zatočena negdje među idealima koje nosim duboko u sebi, volim vjerovati da svi vole i da su svi spremni na proljeće. Volim vjerovati da se svi ujutro dive ptičicama i suncu i da s milinom ispraćaju zalaske u ove sve duže dane. Da cijene sve što se rađa, raste i cvjeta.
Na koncu, da su spremni stari korov izbaciti iz svojih vrtova i posijati novo sjeme koje će, nadam se, donijeti ploda.
Kakvi smo mi farmeri?
Vrlo brzo takvo jedno proljeće dolazi i u moju zemlju. Moju Hrvatsku.
Nisam sigurna koliko su ljudi spremni probuditi se, zasukati rukave i maknuti krov iz svoga vrta, ali se nadam da će im, kad već mnoga druga nisu, ovo proljeće donijeti nešto novo, nešto lijepo i živopisno.
Ideali u meni pjevuše kako su svi spremni na proljeće i kako ga svi jedva čekaju.
Onaj mali realist čije je pjesmice puno teže prihvatiti, pokušava progurati korov realnosti kako ne žele svi baš proljeće i promjene. Nije svima u cilju da se rađa, raste i cvjeta. Mnogi su alergični na pelud, a mnogi su samo lijeni počupati nešto staro kako bi mogli posijati nešto novo. Postoje i oni koji očekuju urod u vrtu bez da ikad uđu u njega, oni su mi pak najmanje jasni.
U metežu vijesti, informacija i dezinformacija naslućujem da će ono svakako doći, bili mi spremni ili ne. Osjećam neko buđenje bez onog alarma s početka priče.
Istina, alarma je kod nas i previše sviralo dok smo mi konstantno stiskali „odgodi“, ali to je sad već duboko i daleko od proljeća.
Nadam se kako ovo proljeće naši alarmi neće svirati tako često i kako ćemo svi mi mladi od naših starih i umornih, preuzeti vrtove koje ćemo očistiti i u njih zasijati novo sjeme. Novo voće i povrće, nove žitarice, novo cvijeće. Novi život.
A onda ih, kao dobri farmeri, tijekom godine čuvati, okopavati i obrezivati kako bi plodovi pred jesen bili slatki. Kako bi se nahranili zdravim, ukusnim i svojim rukama stečenim plodovima.
I da ćemo, svi zajedno, jednom stati na kraj korovu i uživati u proljeću koje ima stići.
I stići će.
Ali tek onda kad shvatimo da sami biramo melodiju svog alarma.
Cheesecake koji je osvojio internet: maline, pistacije i bijela čokolada
