Jeste li preživjeli megasuperapokaliptičnu oluju za koju ste prije koji dan dobili glasno upozorenje na svom pametnom uređaju? Pretpostavljam da jeste, čim ste tu i čitate ovaj tekst. Čestitam! Možda nije kao dugo najavljivani smak svijeta, ali po upozorenjima nije ni daleko.
U Hrvatskoj se prethodnih dana svim stanovnicima Primorsko-goranske, Karlovačke i Ličko-senjske županije na mobitelima pojavljivala blago rečeno uznemirujuća poruka, upozorenje zbog iznimno opasnog vremena. Upozorenje je glasilo ovako: “Oprez: u petak snijeg, olujan vjetar, opasni uvjeti za promet! Snjezni pokrivac u gorju veci od 30 cm, mecava, zapusi. Duz obale ujutro naglo orkanska bura. Vise na poveznici: 112.hr/1IS”
Iako bi donedavno za ovakve vremenske uvjete bilo dovoljno upozorenje HAK-a putnicima koji u to vrijeme planiraju putovati, ovaj put HR-ALERT ili predsjedničko upozorenje (na hrvatskom, engleskom ili njemačkom ili sva tri odjednom), ovisno o tome kako i na kojem jeziku ste ga dobili, upozoravalo je stanovnike navedenih županija kako je moguće da će snijeg u Gorju napadati čak više od 30 cm. U siječnju. U sred zime. Trideset centimetara snijega i orkanska bura bila je vrijedna alarma koji je ljude te noći i dana budio iz sna, remetio u učenju, radu, studentima koji su pisali kolokvije možda i poremetio planove prepisivanja, ali to je sad već neka druga tema.
Točno zamišljam bakicu kojoj u ponoć zvoni mobitel, a na njemu poruka na jeziku kojeg ne razumije. Prva bi pomisao mogla biti zračna opasnost, bombardiranje ili nešto iz ratnog vremena. Zamišljam i profesore koji predaju u srednjim školama ili na fakultetima i odjednom njihov inače stišan mobitel počne glasno svirati. Pa odmah iza njegovog i mobiteli učenika, studenta. Zamišljam i ljude koji rade na visokim i vrlo odgovornim pozicijama, recimo u HEP-u ili još bolje HOPS-u. Sigurna sam da im je kroz glavu prošla misao što je ovo, upozorenje ili nas je netko hakirao?!
Šalu na stranu, ali…
Iako prvotno zamišljen kao koristan sustav, HR-ALERT je postao predmet sprdnje među ljudima. U situacijama kada se događa potres ovaj bi sustav imao korist, obavijestio bi ljude o nužnim prvim koracima koji bi ih vodili u sigurnost. Koristan bi bio i u snažnim olujama, ljudi bi se pripremili, možda neki od tih ljudi ne bi radili taj dan u šumama u sječi, na mjestima gdje im je život izložen opasnosti zbog silnog vjetra, grmljavine ili padalina. Ali nažalost, u situaciji kada nam pola države pohara olujni vjetar, ljude ostavi bez krova nad glavom, u trenucima kada se ruši velika većina slavonske šume, a Slavonci ostaju bez struje i tople vode i do osam dana – tišina. Alarma i upozorenja nema. Nema nikoga i ničega što bi pomoglo silnim ljudima kojima je vjetar u to vrijeme i do nekoliko puta dizao krovove.
I nisu samo Slavonci nastradali, nastradalo je pola kontinentalne Hrvatske.
Ali ako je već u Zagrebu bilo jasno da je oluja zaista velikih razmjera, zašto recimo taj HR-ALERT nije tako glasno i često svirao ljudima koje je ta oluja čekala?
No, vratimo se u sadašnjost.
Čini mi se kako je priča oko HR-ALERT-a slična onoj Ezopovoj basni u kojoj dječak viče “evo vuka”. Na dječakovo vikanje pastiri koji su čuvali svoje ovce pohitali bi sačuvati ih, a dočekao bi ih samo razdragani dječak smijući im se u lice. I nekoliko puta se dječak tako zabavljao, sve dok jednog dana taj vuk zbilja nije došao i bio prijetnja ovcama na ispaši. Vičući “evo vuka”, zapomažući i plačući više nikoga nije dozvao, a vuk se lijepo proveo među ovcama. I dok bi svi uperili prst u “zločestog” vuka, pravi problem u ovoj priči je dječak.
Razumijete kuda vodi moja misao. Tko se boji alarma još? Ili bolje rečeno, tko vjeruje alarmu još?
Naravno, lakše je upravljati masom u panici, strahu i očaju. Lakše ljudi slušaju kada su u stanju koje nije prirodno ljudskoj svakodnevici i ravnoteži.
No, kada bi se jednog dana i dogodilo nešto vrijedno alarma poput potresa, snažnih vjetrova i oborina opasnih po život, bojim se da bi velika većina ljudi samo odmahnula rukom imajući na umu sve alarme koji su se izdavali bez prevelike osnove.
Je li pao snijeg u Gorskom Kotaru? Pao je.
Je li puhalo? Puhalo je.
Je li vrijeme bilo opasno po život za ljude? Nije.
Je li ovaj alarm zaista bio potreban? Procijenite sami.
No jedno je stvarno jasno.
Kada bi pustili zimu da bude zima, vjetar da puše, ljude da žive u vremenu u kojem se nalaze, možda bi i “pastiri” povjerovali u “vuka”.
