Nakon dugog odmora, vrati se čovjek i pomisli kako su stvari bolje. Nažalost, nisu bile, barem ne do europske premijere. U HNL-u ništa novo, Dinamo se mučio u svakoj utakmici, nije bilo uvjerljivo i ponekad je bolje zažmiriti nego udarati po svemu i svakomu.
Pod mučio, mislio sam na ulogu favorita kojeg ima u svakom kolu HNL-a. Dinamo jednostavno do sada u 7 kola opravdao je dva puta ulogu favorita. Na Rujevicu prvo poluvrijeme i na Poljudu drugo. Na temelju toga možemo zaključiti da je Dinamo u 7 kola HNL-a opravdao ulogu favorita po igri samo u jednoj. Problem Dinama je što se derbi dobivaju zbog podizanja atmosfere, a “manje” utakmice se dobivaju zbog titule.
Poučen time, nezadovoljan progresom Maria Kovačevića, grizao sam nokte pred utakmicu s Fenerbahčeom. Iako nisu u dobroj formi, tu su igrači koji su igrali na najvećim svjetskim pozornicama. Ako pogledamo kadar, vidimo da Fenerbahče ima 7 igrača koji su igrali u Premier ligi, 2 iz La Lige i 2 iz Serie A.
Iznenađujuće dobri Dinamo
Ulazak u utakmicu bio je za svaku pohvalu, agresivno, visoko, napadački. Pogledamo li zamisao Dinama i Fenerbahčea, vidimo kako su oboje igrali na istu kartu. Teško se branio međuprostor između obrane i vezne linije jer su oboje izlazili u visoki presing. Bilo je teško probiti prvi blok, ali kada se probije, tu je bilo nezgodno. Vidjelo se to i kada bi netko izgubio loptu na centru koliko je malo igrača bilo natrag za povratni trk. Istu zamisao mogli smo vidjeti i kod bekova koji su bili izrazito napadački. S jedne strane Brown, s druge Valinčić.
Ovo je prvi put da vidimo Dinamo ove sezone s toliko napadačkog tempa i s toliko dubinskih lopti u prostor. Ono što smo gledali u HNL-u bilo je potpuno obratno zbog “bunkera” koji priređuju hrvatski klubovi.
Kada se sve skupi u jednu situaciju, podsjeća ovo malo i na prošlu sezonu, gdje Dinamo protiv boljih klubova izgleda odlično, dok u HNL-u ne mogu probiti dupli blok.
Posuti se pepelom
Jako često prozivalo se Hoxhu i njegovu igru, među kojima sam bio i sam, sada mu treba aplaudirati. Protiv Hajduka i Fenerbahčea odigrao je dvije izvrsne utakmice i pokazao zašto je došao u Dinamo. S druge strane, zabrinjava Lisica, koji jednostavno nije dovoljno konkretan. Hoxha je svojim driblingom lomio suparnika i tako radio višak, dok Lisica pokušava proći sve na trk bez driblinga. To prolazi u HNL-u, gdje su igrači i sporiji i lošije se brane, ali već u Europi su ozbiljno brzi i taktički dobri igrači.
Čudesno je kako od početka sezone izgleda obrana Dinama. Ne zna čovjek od kud krenuti s pohvalama. Možda i najviše, koji je ostavio dojam, je Bruno Goda. Čovjek koji je došao naknadno, igrao je u Rijeci, ali nije imao neki zapaženi medijski prostor. Valinčić iz utakmice u utakmicu pokazuje koliko vrijedi, a Domínguez mogao bi biti novi Gvardiol po transfernoj cijeni.
Beljo je možda i najbolji primjer što je Dinamu nedostajalo. Čovjek koji sije strah i trepet u šesnaestercu, pritaji se, nema ga, ali znaš da mu treba sekunda prostora. To je dokazao i protiv Fenerbahčea. Pravi napadač, na pravom mjestu i već u Dinamovom dresu ima 6 pogodaka.
Igra ili povratak na staro?
Gledajući Dinamo posljednjih nekoliko utakmica, nismo vidjeli ideju, bilo je to dosadno, uspavljujuće, ali takav je HNL. Prozivalo se Kovačevića i to s razlogom. Iz kola u kolo Dinamo je izgledao sve bljeđe i bljeđe.
Ovo je prvi put u sezoni da je Kovačevićeva momčad povezala dva dobra poluvremena, i dodamo li ono drugo iz Splita, counter staje na tri. Da prostora treba dati i treneru i igračima, jasno je, ali već loša predstava protiv Belupa može vratiti sve loše na površinu. Nadajmo se da je ono protiv Gorice bila samo jedna dobra pljuska.
Fešta Rijeke, tuga Dinama: Koliko je zapravo izgubljeno, a koliko se još može dobiti?
