Kada bih morao skratiti cijelu utakmicu Dinama i Vukovara u jednu uzrečicu, bila bi: Igru briši, bodove piši.
Ovakav Dinamo podsjetio je na prošlogodišnje izdanje. Bezidejno, slabo, sporo, uglavnom – negledljivo. Ako se navijači Dinama sjete prošle sezone, vjerojatno su tijekom ove utakmice sjedili na rubu kauča, jer koga zmija ugrize, taj se i špageta boji.
Problemi Dinama
Imam jedno subjektivno mišljenje koje ću iznijeti jer takve stvari počele su biti frustrirajuće. Dinamo kao najveći hrvatski nogometni klub, s najviše osvojenih titula, igra doma, na svom “kultnom”, ruzinavom Maksimiru. U goste dolazi Vukovar, koji, budimo iskreni, je drugoligaški klub s nekoliko iznimki u ekipi.
Takve ekipe trebaju strahovati od Dinama, a ne dolaziti nadigravati se kao što je došao Vukovar. Stav Vukovara jučer pokazuje da Dinamo polagano gubi status straha i trepeta u ligi.
Dinamo bi trebao javno komunicirati, što na pressicama, što na društvenim mrežama, što igrači, da ovdje igra samo pobjeda. Dinamu nedostaje bezobrazni gard.
Da zaključim svoje subjektivno mišljenje, Dinamo ovakve utakmice treba jesti za doručak, jer to bi trebala biti odlika toliko prvaka i najboljeg hrvatskog kluba!
Prva dva kola su preslika
Ruku na srce, Dinamo ne da nije trebao voditi na poluvremenu, već je trebao primiti minimalno dva gola. Sreća je po njih što protivnik nije imao sreće, pa ni toliko preciznosti. Prošlogodišnji Šibenik protutnjao bi Maksimirom u prvom poluvremenu.
Da je Vukovar 1991. trebao voditi na poluvremenu svjedoči i podatak koji je prikazan u prijenosu gdje je postotak igre bio veći na Dinamovoj polovici nego li na polovici Vukovara.
Problem Dinama nalazi se u veznom redu. Očekivalo se da će se gosti zatvoriti u dupli blok, svih 11 stati iza lopte i čekati svoje šanse iz polukontre i kontre, i kada to kažem, mislim da nisam otkrio toplu vodu. Način za probijanje takvog bloka vrlo je jednostavan i on se uči već u omladinskim školama. Obranu treba raširiti, šesnaesterac natrpati igračima i lomiti s boka na bok. Bočni igrači trebali bi postati wing-backovi i s krilima lomiti dupli blok.
Dinamo je odlučio raditi suprotno. Ne tako rijetko Dinamovi vezni igrači stajali su paralelno jedan do drugoga. Vinlof se u početku dizao visoko, međutim, kako je utakmica tekla, tako je ta strana sve manje dolazila do izražaja. Slično kao i protiv Osijeka, spona Valinčić i Lisica djelovala je dobro i desna strana zapravo je ta koja je nosila Dinamov napad.
Villar, po ne znam kojim standardima, igra ispred Stojkovića. Nažalost, Španjolac još uvijek nije u potpunosti uklopljen u sustav Dinama ili barem nije shvatio taktičke zamisli trenera Marija Kovačevića.
I opet kao protiv Osijeka, Stojković pri svom ulasku napravio je razliku, podigao ritam igre, što je bilo nužno za Dinamo da utakmicu stavi pod kontrolu. Ulaskom Hoxhe i Gode lijeva strana Dinama prodisala je i tada je krenula rapsodija na terenu.
Izmjene su opet urodile plodom, a jedina razlika ove utakmice i utakmice na Pampas Areni bila je trka. Dinamo je izgledao kao da igra Europu četvrtkom.
Ne treba suditi po dva kola, ali sve stvari koje su mučile Dinamo i Kovačevića ponavljaju se. Ako se dan po jutru poznaje, Dinamovi navijači još će jednu sezonu presjediti na rubu kauča.
HNL: Dinamo slavio u Osijeku: Kulenović i Stojković donijeli pobjedu u završnici
