Feljton: Neka ostane zapisano
U feljtonu „Neka ostane zapisano” donosimo tekst “Anđeo Škabrnje” koji u tri dijela iznosi potresno svjedočanstvo Maje Rogić, tada devetogodišnje djevojčice, o pokolju i okupaciji Škabrnje 18. studenoga 1991. tijekom Domovinskog rata. Njezin posljednji pogled na oca, bijeg u podrum i progon iz sela otkrivaju svu težinu zločina koji je to ravnokotarsko mjesto zauvijek upisao u hrvatsku povijest.
Posljednjih sedamnaest godina u sebi nosim živu uspomenu na onaj trenutak u kojemu sam po posljednji put pogledala u oči moga oca. U moju sigurnost i u moj život. Moja sjećanja o ratu su bolna, a današnje poimanje o ratu koji se dogodio u Škabrnji 1991. godine obojeno je posljednjim pogledom moga oca. Taj pogled je pun ljubavi, nježnosti, brižnosti, topline. Jedino to mi nisu mogli ukrasti, tada pa ni sada, u ovom trenutku u kojem živim.
Djetinjstvo u Škabrnji prije rata
Tijekom svog devetogodišnjeg odrastanja otac i majka su u mene i sestre usađivali vrijednosti ljudskog života, značenje obitelji u društvu, nacionalnu osviještenost, ponos prema domovini i ljubav kao temelj života. Do svoje devete godine živjela sam u Škabrnji, malom ravnokotarskom mjestu, nedaleko od Zadra. Sretna obitelj uključivala je majku, oca i tri mlađe sestre.
U Škabrnji smo živjeli na početku sela koji se naziva Ambar. Kroz svojih devet godina života u Škabrnji proživjela sam djetinjstvo koje je bilo ispunjeno igrom, srećom i bezbrižnošću. Stričeva djeca koja su živjela u našoj neposrednoj blizini bili su moji najbolji prijatelji s kojima sam provodila svoje djetinjstvo.
U to vrijeme nismo imali računala niti game boy igrice. Imali smo prirodu koja nas okružuje i djetinju maštu koja je bila sposobna na izmišljanje raznih igara koje su krasile naše dane. Jedan dan glumili smo da živimo u šumici kao Tarzani, drugi dan bilo smo kuhari, treći dan smo se svađali, četvrti mirili, peti tražili načina da sami osposobimo biciklu na kojoj se probušila prednja guma, šesti dan se utrkivali, sedmi išli na nedjeljnu Svetu misu…
Tenkovi iznad kuće: susret s ratom
Sjećanja koja me vežu za ratno razdoblje u Škabrnji započela su jednog jutra nekoliko dana prije pada Škabrnje. Prije nesretnog 18. studenoga 1991. izletjela sam iz obiteljske kuće brzinom svjetlosti jer sam začula neke čudne, vrlo glasne zvukove. Nikad do tada nisam čula takve zvukove. Stala sam ispred kuće, i pokušala odgonetnuti iz kojeg smjera dolaze zvukovi i tko ih proizvodi. Usmjerila sam pogled prema cesti koja prolazi iznad obiteljske kuće, onoj koja vodi prema gradu Benkovcu, kada se putuje iz smjera Zadra. Iako su velika hrastova stabla zaklanjala pogled, mogla sam vidjeti zelenu boju tenkova.
Nisam baš mogla vjerovati da iznad moje kuće prolaze tenkovi. Meni je u tom trenutku bilo s jedne strane drago da sam prvi puta u živo vidjela kako izgleda tenk, ali s druge strane imala sam čudni osjećaj. Nije mi bilo jasno što se događa. Pokušala sam dozvati majku neka izađe i sa mnom podjeli radost kako sam vidjela tenkove.
„Mama dođi vidjeti, prolaze tenkovi iznad naše kuće!“
Ubrzo sam vidjela kako je majka samo na trenutak izašla i onda ponovno ušla u kuću. Nije se zadržavala da zajedno promatramo tenkove. I to mi je bilo čudno. Nisam bila sretna. Pokušala sam brojiti koliko je tenkova prošlo, al to mi nije baš išlo za rukom. Bilo ih je puno, svi su bili zeleni…
Nepisano pravilo u mojoj obitelji je valjda bilo da se pred djecom ne razgovara o temama koje se tiču oca i majke, ili nekim ozbiljnim temama koje „nisu za djecu“. Prešla sam preko toga jer sam znala da takva nepisana teorija postoji u mojoj obitelji. Budući da nisam mogla ništa čuti što su moji roditelji o tome potencijalno razgovarali, stavila sam to sa strane.
Pa, ionako mi nitko ništa nije objasnio o tenkovima, tako da je najbolje bilo sve zaboraviti. Jedino sam par riječi mogla razmijeniti s rođakom Tomislavom kojega smo svi zvali Toni. Toni je bio moj vršnjak. Zajedno smo išli u Osnovnu školu Vladimir Nazor u Škabrnju. Zajedno smo pohađali prvi, drugi i 10 dana trećeg razreda osnovne škole. On je bio moj najbolji prijatelj s kojim sam barem malo mogla podijeliti oduševljenje o tenkovima koji su prošli iznad naših kuća.
Igre, pioniri i odbacivanje Jugoslavije
Toni je bio moj rođak i prijatelj s kojim sam izmišljala razne umotvorine. Ako bih u našoj igri željela nešto konstruirati, Toni je bio moja desna ruka. Pomagao mi je zakrpati biciklu jer je imao više spretnosti u rukama nego ja. Uvijek bih stajala pored njega i dodavala štogod mu je trebalo da riješimo naš veliki problem. Jedna od zajedničkih igara poslije smrti Tita bila je na koji način se riješiti malih crvenih knjižica s amblemom Jugoslavije i ostalih stvarčica koje smo dobili na dan kada smo postali pioniri.
Naša generacija, rođena 1982. ili 1983. bila je posljednja generacija koja je „bila u pionirima“. Nikad nam se nije sviđala ta kapa koju su nam stavili na glavu, niti oprema u kojoj smo smiješno morali stajati na pozornici u školi. Jedva smo dočekali dan da se takvih nepotrebnih stvarčica možemo riješiti. Naravno, zeleno svjetlo smo dobili od roditelja. Iako tada nismo znali koja je stvarna uloga pionira i te smiješne opreme, znali smo samo ono što su nam roditelji tada prenijeli. Od njih smo dobili poruku da se možemo riješiti svega što je povezano s pionirima.
Mi smo to shvatili ozbiljno te smo pokušavali smisliti na koji se način riješiti svega što smo dobili u pionirima. Prva stvar koju smo napravi je da smo uzeli papirnate materijale koje smo lijepo poderali u najsitnije moguće komadiće i spalili na obiteljskom ognjištu. I taj čin nam je davao zadovoljstvo. Ipak smo nešto uništili, nešto što nije dobro. Nama je to bila samo jedna u nizu naših igara. U trenutcima u kojima sam secirala pticu, Toni je samo sa strane stajao i asistirao. Izgleda da mu se nije sviđao taj vid moje znatiželje.
Napetost u selu i prva priprema za bijeg
Nedugo nakon što su prošli tenkovi iznad moje kuće, ništa nije bilo isto u našoj kući. Osjećala se napetost. Sjećam se jedne scene koja mi u tom trenutku nije bila jasna. Očevi prijatelji i susjedi, svi skoro pa vršnjaci, sastali su se ispred kuće rođaka Miljanića. Pričali su očito nešto što nisam smjela čuti. Vidjela sam samo nekoliko pušaka. Sjedili su jedan pored drugoga pored gusterne na kojoj su bile puške. Nekolicina od njih puške je držala u rukama kao da pokušavaju vidjeti funkcioniraju li puške još uvijek.
Majka je kao i uvijek bila smirena. Neočekivano je rekla: „Moramo spremiti tvoju robu i robu sestara u torbe jer će nas tata odvesti izvan Škabrnje“.
Nisam se mogla suspregnuti a da je ne upitam: „Zašto moramo ići?“ Majčin odgovor, meni gotovo neuvjerljiv bio je: „Moramo otići iz Škabrnje zato što bi nas mogli napasti Srbi pa tata i ja mislimo da bi bilo najbolje da odemo iz Škabrnje na neko vrijeme.“
S takvim odgovorom nisam bila zadovoljna. Prvo, nisam željela ići nigdje izvan Škabrnje zbog škole, pa sam majci rekla: „Pa tek sam krenula u treći razred, pa kud sada moramo negdje ići?“ Ona je samo slegnula ramenima: „Tata tako kaže i tako će biti“. Druga stvar koja mi najviše smetala je neobjašnjiva situacija koja mi želi prekinuti igru s prijateljima. Nemogućim mi se činila pomisao: „Netko nas može napasti“ ili „Srbi nas mogu napasti.“ Pitala sam se: „Što nam mogu Srbi napraviti? Rat postoji samo u filmovima a ne u našem selu“.
I tako, pristala sam pomoći majci spakirati nekoliko torbi s robom. I cijelo vrijeme sam razmišljala kako oni zbilja nemaju pojma o tome kako me mogu razljutiti s nekim idejama o odlasku iz Škabrnje na neko vrijeme. Nije me zanimalo gdje trebamo otputovati. Bila sam preokupirana jednim problemom kojeg sam pokušavala riješiti. A on je glasio:“Zašto moramo ići iz Škabrnje?“
Majka mi je neduga zatim obznanila vijest: „Stric Ante će s našim autom odvesti strinu Gordanu, Nevena, Tonija i Anu. Nakon što se stric Ante vrati, nas će odvesti tata“. Neven, Toni i Ana bili su moji stričevići. Eto, ostala sam bez rođaka i s majkom, i sestrama bila sam primorana čekati prijevoz „za nigdje“.
Budući da je stric kasnio s autom, tata je na kraju odlučio da ipak ostajemo svi zajedno u selu. Ništa mi opet nije bilo jasno. Sada smo samo opet privremeno odustali od odlaska iz Škabrnje. Bilo mi je drago da smo ipak ostali u kući, ali mi nije bilo drago što više nije bilo Tonija i Nevena.
Jutro 18. studenoga: početak bijega
Moja najmlađa sestra Ivana imala je svega nekoliko mjeseci. Sjećam se samo kako je kao dijete voljela plakati. I tih dana zbilja je plakala. Meni se također plakalo jer više ništa nije bilo kao prije.
Mama i tata su mislima bili na nekim drugim mjestima, sestre su sve bile mlađe od mene, a rođaci s kojima sam provodila najviše vremena više nisu bili tu za igru.
Probudila sam se toga 18. studenoga 1991. Nisam se probudila sama, probudila me majka, kao i moje sestre, Maru i Marinu koje su sa mnom spavale u istom velikom krevetu. Majka nas je požurivala: „Majo tu ti je roba i obuci se na brzinu, ja ću pomoći Mari i Marini da se obuku“.
Iz sobe sam vidjela tatu koji je brzo hodao po kući, zgrabio je kožnu jaknu i još nekakvu torbu, pušku i otišao. Nakon što nas je majka obukla, uzela je u naručje sestru Ivanu koja je to jutro zbilja glasno plakala i majka je nikako nije mogla smiriti. Moja pomisao je bila: „Sigurno je nešto opasno kad se moramo žuriti“. Pitala sam se: „Gdje mi uopće bježimo?“
Majka je bila izvan sebe. Nervozna i stalno je vikala: „Majo požuri se i izađi iz kuće.“ Za jednu ruku sam uhvatila Marinu, a za drugu ruku uhvatila sam Maru. Majka je rekla: „Stisni ih čvrsto za ruke da ti ne bi pobjegle na cestu i trči ispred mene“.
Uloga najstarije sestre
I tako morala sam trčati i odjedanput sam shvatila da to nije nikakva igra. Po prvi puta u životu toliko me bilo strah da su mi koljena klecala. Okrenula bih se netremice prema majci da vidim može li sama nositi Ivanu, a ona je stalno ponavljala: „Gledaj ispred sebe, čvrsto uhvati sestre za ruku i trčite“.
U trenutku dok sam trčala znala sam da kao najstarija sestra moram poslušati majku i čvrsto za ruke držati Maru i Marinu, ali isto tako znala sam da me obuzeo silni strah te sam se bojala da ću od toga silnog straha stati te da se neću moći pomaknuti.
Vjerojatno uz pomoć majčina vikanja trčale smo sestre i ja najbrže što smo mogle. I dok smo trčale, stalno sam provjeravala pratili li nas majka koja je trčeći u naručju nosila Ivanu. Bojala sam se za majku. Bojala sam se da ne bi pala pošto je morala trčati i u naručju nositi sestru Ivanu. Ona je uvijek bila osjetljiva. Na neki način tada sam se osjećala jačom od nje i osjećala sam se ponosnom što mogu povesti sestre i spasiti nas. Pitala sam se samo:“Spasiti, od koga“, „“Tko želi nauditi nama djeci i našim mamama“?
Posljednji očev pogled
I tada sam vidjela posljednji pogled moga oca. S prijateljem je bio iza jedne šikare. Obojica su bili naoružani i prvo što sam učinila kad sam ga vidjela je da sam potrčala ravno prema njemu. Otac me zaustavio, kao i majka. Čekala sam odgovor, a on je glasio.“Sve će biti dobro, pomozi mami, nastavite trčati gdje ti mama kaže“. Bez ikakvog odgovor znala sam što mi je činiti. Okrenula sam se prema majci i sestrama.
Posljednji pogled moga oca bio je pun nekakve snage. On je nešto želio napraviti, on se želio obraniti, on je želio spasiti mene, sestru i majku. Bio je spreman na sve. Najvažnije mu je bilo da mi budemo sigurne.
U selu Ambar osjećao se muk. Sjećam se tutnjave tenkova u zraku. I tada mi je pomalo već bilo jasno koja bi mogla biti uloga tih tenkova. Ali, opet, nisam mogla znati što konkretno meni netko može učiniti? Tko to želi prekinuti moje djetinjstvo, moje radoznale misli i moja djetinja maštanja i neizmjernu sreću moje obitelji.
Podrum pun žena, djece i strah
Vrlo brzo, nakon možda desetominutnog trčanja našle smo se ispred podruma. Ušle smo u podrum i imala sam što vidjeti, podrum je bio pun susjeda, najviše žena, starijih osoba i djece. Muškarci, oni u najboljim godinama, bili su negdje drugdje. Pitala sam se: “Gdje bi mogli biti ako nisu sa svojim obiteljima“.
I stravična parada započinje. Brujanje tenkova, geleri koji se odbijaju od kuću u čijem smo podrumu bili. Tenkovi, ljudski zvukovi približavali su se našem podrumu. Meni u tom trenutku ništa nije bilo jasno. Bila bih zahvalna nekome da mi je samo rekao nešto o tome zašto nas Srbi napadaju. Izgleda da nitko nije znao odgovor na moje pitanje. Strah, strah, strah… sve više se uvlačio u moje kosti.
Mama nas je okupila oko sebe. Sve četiri sestre bile smo u njenom naručju. Jedino je njeno naručje u tom trenutku bilo sigurno. Ništa više. Sve što sam mogla čuti davalo mi je dojam da nam netko želi nauditi i da je to zlo. Zlo koje ne bira mjesto ni način.
Majka je bila prepadnuta. Bojala se za nas. Sve se to vidjelo na njoj. Iz pozicije devetogodišnjeg djeteta pratila sam izraze ljudi koji su boravili u podrumu. Na licima strah, smrtni strah. Koliko god nešto strašno bilo, ne može biti strašnije od onih izraza lica koje sam mogla vidjeti u tom podrumu. Lica koja su slutila smrt. Lica koja su već ronila suze. Sve misli prestravljenih ljudi bile su negdje drugdje. Svatko od njih mislio je na nekoga svoga, na bližnjega. Na muža, na brata, na sestru, na oca…
I kako se približavala nepoznata i glasna dernjava onih koji su napadali tako su žene započele s naricanjem. Neke su već znale da su ubijeni njihovi najdraži. Ispred mene sjedila je baka Jeva koja je u ratu izgubila 3 sina i supruga. Ona je zasigurno već tada znala da više nisu živi. Osjećala je da gubi sve najdraže. Otužno je gledala u udubinu koja se nalazila na podu. Besciljno je očekivala svoju sudbinu. Besciljno je dočekala i kraj.
Istjerali su nas kao životinje…
Otvorila su se vrata podruma. Meni se sada čini da je ulazak ljudi u zelenim odorama i naše istjerivanje trajalo veoma kratko. Govorili su pogrdne riječi, vrijeđali su nas. O tome ne želim pisati na ovim stranicama. Na ovim stranicama želim ostaviti samo bol koju sam doživjela, bol koju su osjetili svi oni koji su bili uz nas u podrumu. Kako sam kasnije doznala, u tim je zelenim odorama bila vojska JNA. A bilo je i četnika, no glavnu riječ su vodili vojnici JNA. (tekst o dokumentima JNA o zločinima u Škabrnji može se pogledati na poveznici ovdje)
Istjerali su nas kao životinje. Posložili u red i tjerali da krenemo. Majke su držale djecu za ruku. Ja se više ne sjećam koga sam držala za ruku, niti znam jel mene neka od žena uhvatila za ruku. Svi su pomagali jedno drugome. Bilo je i onih koji su pokušavali spasiti samo sebe. To mi je bilo grozno vidjeti. Al’ opet majka mi je kasnije objasnila o čemu se radilo.
Ta osoba je bila neki moj daljnji rođak, muškarac koji je bio s nama u podrumu. Obično se znalo kako će muškarci završiti, tako da je zbog toga želio odglumit bolesnog ili nešto slično pa da ga onda ne bi dirali ili naudili. U tom trenutku to nisam shvaćala.
Muškarci na cesti i početak velike patnje
Otkud bih znala da Srbi najprije žele poubijati muškarce, a usput i ostale. Nisam kao dijete voljela gledati takve filmove jer bih ružno sanjala, kao većina djece. Povorka je išla prema početku sela. Kad smo došli u blizinu gdje sam mogla vidjeti našu kuću pitala sam majku: „Gdje je tata“?. Ubrzo je jedan od vojnika viknuo:“Gdje je Marko i njegovih četvero sinova“? To se odnosilo na moga tatu. Oni su očito poznavali moga oca i pogrdno su se ismijavali. U tom trenutku naravno nisam shvaćala da se to odnosi na nas. To mi je tek majka kasnije rekla.
Moj otac je bio izrazito društvena osoba. Bio je omiljen, pošten, radišan i u potpunosti predan obitelji. Moja obitelj je bila jedna od imućnijih u selu. Uvijek su nam ljudi pomalo zavidjeli jer je moj otac bio snalažljiv i uspješan u svemu čega bi se dohvatio. Inače, bio je šef jedne trgovine u Zadru, a poslije posla imao je vremena za druge stvari. Tijekom ljetnog perioda radio je s kombajnom, žeo je polja cijelih Ravnih kotara i Like.
Ljudi su ga poznavali. Uvijek je imao posla. Znao je sastaviti i rastaviti bilo koji alat, stroj ili motor. U našu kuću uvijek su dolazili ljudi koji su plaćali usluge žetve i slične usluge. Budući da je majka završila ekonomsko birotehničku srednju školu, ona je bila zadužena za financijski dio. Sve je imala u rukama i tata se o tom dijelu nije brinuo. Mama je sve izračunavala, čak je obračunavala i plaće očevog posla u Zadru.
Ona je baš voljela matematiku, davala bi djeci iz susjedstva repeticije iz matematike tako da je bila omiljena. Posebice za djecu koja su teško usvajala matematičko gradivo. Moram priznati da je meni uvijek bilo smiješno vidjeti kako mama pomaže drugoj djeci. Pitala sam se: „Zašto im njihovi roditelji ne pomognu pri domaćim zadaćama, pa imaju i oni mamu?“
Budući da sam postala nesnosna s upitima gdje je otac, majka je odgovorila: „On radi, na poslu je“. Kada mi je to rekla, nisam joj vjerovala jer sam ga vidjela to jutro dok smo bježali od naše kuće prema podrumu. Bilo mi je nelogično da može tako brzo biti na dva mjesta. Možda nije mogla procijeniti djetinju logiku misleći da će me zavarati, ali nije uspjela u tome. Al’ opet, shvatila sam da ne smijem ispitivati.
Znala sam to po majčinom pogledu.
Kad ona nešto naredi, znala sam što mi je činiti.
I onda u jednom trenutku, muškarci, gotovo svi moji bliži ili malo dalji rođaci leže na cesti. Ti očajnički zli ljudi s puškama prolaze jedno pored drugoga, udaraju ih po glavi i spremaju se, u ljutnji i bijesu, s pogrdnim riječima na usnama, lišiti ih života. Ovaj prizor nikad neću zaboraviti. Ovo je toliko zlo da ne može biti veće. Imati želju da ubiješ nekoga, oduzeti mu život i to onako na najgori mogući način, kao da nisu ljudi.
Od tog trenutka počinje patnja. Snažno se uvlači u kosti žena koje su vidjele prave prizore krvoločnog ubijanja i taj divlji, buntovnički nagon da se uništi drugoga. I kako onda kad vidiš takav prizor, možeš više ikome vjerovati? Ne možeš ni pomisliti da netko može biti toliko zao. Nepojmljivo je to bilo mojem dječjem umu tada, a nepojmljivo mi je i danas. Sada kada mi se vrati taj prizor, iznova ga gledam kroz oči devetogodišnjakinje.
Pitanja Bogu: zašto nam je sve oduzeto?
Oduzeli su mi radost. Silom. Usudili su se uzeti moje djetinjstvo, moju obitelj i moga oca. I kako sad ići dalje, kako pronaći smisao i život u sebi. Samo neizmjerna tuga koja je ušla u srce mnogih žena i djece koji su bili tamo. Moje srce i dan danas želi saznati pravi smisao ove patnje. Pokušavam suzama obrisati svoju tugu, pokušavam drhtajima svoje duše odgovoriti na patnju.
Moja obitelj je tada bila slomljena. Izgubili smo sve. I onda se pitaš kako ići dalje, kako živjeti dalje na ovom svijetu. Hoće li te itko više moći razumjeti. Moja majka sigurno u tom trenutku nije znala što je čeka i kakav će ishod biti. Međutim, ona je vjerojatno slutila na najgore. Ona je osjećala patnju koja je čeka prema izlazu iz sela.
Upućivali su nas prema početku sela. Sjećam se da sam okrenula glavu prema našoj kući i u tom trenutku kao da je propao svijet pod mojim nogama. Znala sam da je to zadnji put da ću vidjeti moju obitelj, da je u toj kući ostala živjeti povijest jedne sretne obitelji. Jedne obitelji koja nikome nije naudila. Obitelji koja je živjela uz Boga. I sada više nije bilo nikoga. Ni Boga, ni zemlje pod mojim nogama, ni neba iznad moje glave, ni budućnosti. Ničega. Mogla sam samo čekati što će napraviti s nama.
Kako ćemo mi na kraju završiti? Zašto se ovo moralo dogoditi mojoj obitelji i mojem narodu. Zašto je Bog dopustio ovo? Zašto je dopustio da izgubim sve? Zašto nam je oduzeta ljubav i zajedništvo? Moja djetinja sreća? Zašto? Zašto je patnja ušla u naše živote? Zašto je patnja ušla u srce moje majke?
Kad vidim druge obitelji koje se vesele, koje se raduju nekim malim stvarima, kako pjevaju, kako se glupiraju, pitam se zašto je to meni moralo biti uskraćeno?
Željela bih im tiho šapnuti njihova srca neka osjete koliko su sretni, neka budu svjesni koliko imaju, neka budu svjesni koliko im je Bog poklonio..a. nekima je to sve oduzeto, sve, zauvijek…
Ne želim samosažalijevanje, ne želim ničije umjetno pretvaranje da mu je žao mene i moje obitelji. Želim da ti koji me pitaju kako proživljavam svoju nesreću, da pitaju Boga kako nam je bilo. Možda im On udijeli zrno tuge koja će proći njegovim srcem u samo jednom dijeliću, u jednoj sekundi. ne duže od toga. Nikome ne želim da uđe u potpuno spoznavanje ove tuge. Jer to nikad neće ni moći.
Pitam se samo mogu li ikome to uopće objasniti. Pokušala bi s riječima da je to tuga koja te tjera na suze dok ovo pišeš, želja da saznaš odgovore na pitanja zašto, želja za mijenjanjem svijeta, želja za davanjem sebe drugima, želja da budem žrtva, da budem krivac, da me gaze. Al, opet želja da se ovo nikada ne ponovi, nikome. Želja da o ovome mogu pričati bez teškoća drugima, želja da ovo što sam proživjela bude još veći zamah za životom, želja da pokažem sebi i drugima da oduzeto i slomljeno srce može ponovno živjeti.
Ponovno uskrsnuti. Isus je proživio ubijanje. I valjda je tako trebalo biti i s nama. Shvaćam da smo i mi zbog nekog razloga kojega samo Bog zna morali biti žrtvovani. Morali predati najveću žrtvu. Život. Gubitak života drage osobe, gubitak je dijela života u srcima nas koji i danas živimo. Ono što želim sebi i drugima koji znaju o čemu pišem, jest da shvatimo ovaj život ispred sebe kao ponovno rođenje, kao ponovno uskrsnuće. Kao jedna ponovna šansa. Kao potvrda da se život ne može ubiti.
Zapaljena tetkina kuća i kraj radosti
Nakon toga uputila sam pogled prema tetkinoj kući. Njena kuća već je gorjela, vidio se crni dim koji je dolazio kroz prozor. Zavjese su bile iskidane i visjele su na oknima prozora. Moja teta je izgradila ovu kuću radeći u Njemačkoj cijeli svoj život i u njoj sam voljela boraviti u ljetnim mjesecima kada bi teta došla iz Njemačke. Teta bi uvijek donosila lijepih stvari, slatkiša, robe i igračaka. Tu mi je uvijek bilo lijepo doći. U djetetovim očima to je bila meka za slatkiše. I to ne bilo kakve, već njemačke.
Znala sam tada da se više neću radovati i da više neću moći posjećivati tetu. Nastala je radost iščekivanja tete iz Njemačke, opojnog mirisa robe i slatkiša koji su uvijek mirisali na neki posebni, njemački način. Svaki put kada je teta dolazila donosila bi sa sobom i taj miris, kojeg nije bilo u našem selu. Zavjese koje poderane vise značile su jedno. Nema više radovanja igračkama. Nema više postavljanja pitanja.
Žene u zelenim uniformama i slomljena slika ženstvenosti
Ispred mene hodale su žene obučene u zelenu, jugoslavensku odoru. Promatrala sam ih s čuđenjem i nevjericom. Do tada nisam znala kako žena može ratovati, kako i žene mogu biti agresivne i sklone ubijanju. Žene su mi uvijek bile pojam moje majke. U njima je uvijek prebivala dobrota, nježnost za djecu, neustrašivost, snaga. NIKAD grubost i ratovanje.
Put ‘za nigdje’ prema Benkovcu
Došli smo do početka sela. Na onom zapadnom spoju gdje se ulazi za Škabrnju, i dalje nastavlja prema Benkovu. Tu su stajali JNA kamioni, tenkovi, vojnici. Baka Soka, moja daljnja rodica tada je počela prosvjedovati i govorit neke stvari koje JNA vojska nije htjela čuti. Govorila je sve ono što je svima u tome trenutku prolazilo mislima, ali se nije usudio na glas reći. Baka Soka bila je hrabra, po meni jedina iskrena osoba koja je u tom trenutku stavila svoj život na kocku.
U međuvremenu su mene, majku, sestre Ivanu, Maru i Marinu, zajedno sa susjedom Svetkom i njenom djecom i čini mi se strinom Marijom ukrcali u jedan od kamiona. Svi smo bili stisnuti jedni do drugih. Svetka je pokušavala pitati jednog vojnika gdje nas vode i pokušavala je saznati gdje joj je muž. Njen muž, ja sam ga zvala stric Ćave, bio dobar prijatelj s mojim ocem, i to je jutro ostao na straži s mojim ocem. Pokušavala je doznati gdje su Ćave i moj otac Marko. Svetka je pokušavala pitati majku i doznati istinu.
Moja majka nije previše pričala. Tek sada shvaćam da je možda već u tom trenutku slutila na najgore. Mislim da je u dubini svoga srca znala odgovor. I zato je već u tom trenutku njeno srce bilo slomljeno. Pokušala je sestre i mene držati na okupu. Uz nju smo se osjećale sigurno. I bez obzira na to što su oko nas bili užasni glasovi tih zlotvora, moja majka je i dalje bila uz nas. Nisu nam naudili, majka je bila tu.
Povorka kamiona u koje su nas smjestili vozili su prema Benkovcu. Sjedila sam s desne strane prozora tog njihovog kamiona i gledala prema svom selu. Znala sam da se više nećemo vratiti i da je izgubljeno sve. Prošlost je zapečatirana tamo gdje je stala. Životi su pokošeni, a neki od nas su preživjeli. I vozili su nas za put za nigdje. Istjerani iz naših kuća s onim što smo imali na sebi. A to je bila samo odjeća za jedan dan. Nismo imali prtljage.
Ovo je bilo najgore putovanje u mom životu. Putovanje prema zlu, na koje su nas natjerali. Uzevši našu slobodu. Uzevši naše osmijehe, uzevši našu povijest. I tu su je zgazili. Zgazili su je bez žaljenja. Naprotiv, činilo se kao da u tome uživaju. U mislima sam ponijela drage ljude, susjede i rođake muškarce koji su ostali ležati na cesti, poredani jedan pored drugoga. Znala sam kako su završili. Najsramotnije. Najponiženije. Bačeni na nemilost zemlji, ostavljeni i prezreni. A, nikome nisu krivi bili i nikome nisu naudili. Poštenje, radost i život uništeni su smrću i krvlju.
Benkovački vrtić: noć bez sna
Kasnije sam doznala kako je baka Soka završila. Pregazili su je tenkom. Odvezli su nas u jedan vrtić u Benkovcu. Nikad nisam kao mala bila u vrtiću i moram priznati nisam se baš veselila tom nenadanom posjetu Benkovačkom vrtiću. Znala sam da sam već preozbiljna i da vrtić nije za mene. To jutro sam vidjela i čula puno toga što me je natjeralo da više ne budem dijete.
Utjerali su nas unutra u jednu prostoriju. Žene i djeca. Nije bilo kreveta, ničega. Nekoliko deka i tu smo trebali prespavati. Na podu. Dali su nam jesti. Sjećam se da je bilo čaja, paštete i kruha. Od toga dana ne jedem paštetu više. Tada sam je morala jesti jer sam bila gladna.
Pustili su nam TV program na kojemu su bile jugo vijesti. Prikazivali su nam ubijene ljude i govorili pogrdne riječi kako smo mi krivi za to i da naši ljudi ubijaju njihove. Rekli su nam da su to njihovi ljudi ubijeni. Žene oko mene nisu se mogle svladati. Znale su da nam lažu, znale su da su to naši ljudi pobijeni od njihove strane.
Moja sestra Ivana bila je mala, a jedna rodica je imala malu bebu kojoj su bile potrebne pelene. Nismo imali ništa od toga. Starije žene su davale svoje marame, bilo što, što su imale pod rukom kako bi žene mogle promijeniti djeci pelene. Tu noć spavali smo na podu, ali tu noć nitko nije spavao. Svima se u kosti uvukao strah i svi su razmišljali o svojim najmilijima. Žene je bilo strah otići na WC jer su ispred naše prostorije bili muškarci u JNA odorama. Smijali su se i pili. Strah nas je bilo tih zvukova koji su se čuli cijelu noć.
nastavlja se…
Tekstove svjedočanstva hrvatskih branitelja i civila iz Domovinskog rata, koje objavljujemo u feljtonu “Neka ostane zapisano u rubrici Braniteljski kutak, ustupio nam je Dražen Kasprek, hrvatski dragovoljac, koji je u razdoblju od 2008. do 2014. za udrugu UHD91 prikupio brojne vrijedne i često potresne priče iz tih najvažnijih trenutaka u novijoj, ali i cjelokupnoj hrvatskoj povijesti.
