HVALJEN ISUS I MARIJA! MILOST VAM I MIR OD GOSPODINA ISUSA KRISTA – USKRSLOGA I PROSLAVLJENA – KRALJA SVEGA VIDLJIVOGA I NEVIDLJIVOGA! MIR VAM I DOBRO!
Blagoslovljen i radostan početak novoga dana. Novoga radnog tjedna. Ponedjeljak je. Zahvalimo Gospodinu za ovo predivno jutro. Ovdje prohladno, oko šest-sedam stupnjeva, ali je vedro, bez oblaka.
Tako i jučer, u nedjelju, ovdje mnoštvo hodočasnika, mnogo ispovijedi. Misa glavna pučka kao i večernja slavljene su na vanjskom oltaru, pred oltarom gotovo prepune klupe, osim onih koji su u crkvi i oko crkve, pred ispovjedaonicama.
Dobar nam je to znak, vjera živi. Susrećemo ovdje ljude iz svih krajeva svijeta, svih boja i rasa, nacionalnosti. Čovjek je u biti bogotražitelj, treba mu mir i smirenje.
„Samo je u Bogu mir, dušo moja!“, pjevao je već u Starom zavjetu psalmist, a jučer smo u misnom psalmu ponavljali: „Vjerujem da ću uživati dobra Gospodnja u zemlji živih.“ Nisu oni imali jasnu predodžbu o zagrobnom životu, nadali su se ipak onomu što i psalmist moli – da ga Gospodin vodi na obilne pašnjake, na poljane zelene. I stvarno i simbolično. Tek s Isusom dolazi jasna spoznaja o uskrsnuću i zagrobnom životu – uskrsnuću tijela i životu vječnom.
Molitva za mlade i snaga ispovijedi
Počinjemo novi radni tjedan, učenici također idu prema kraju školske godine, maturanti već slave svoje posljednje dane u srednjoj školi. Molimo da odaberu pravo zvanje za nastavak školovanja. I molimo da u roditeljima nađu podršku i oslonac, da se razumiju i odluče krenuti pravim putem.
Rekoh, jučer ovdje mnogo, mnogo ispovijedi. I svi traže mir duši. Osjećaj da čovjeka grijeh ne usrećuje, da ga baca na dno mora, da ga guši. I da ne može više. Tu sam već skoro četvrt stoljeća u ispovjedaonici pa sam se toliko toga naslušao, a Gospodin mi je dao da ne pamtim ni lica ni grijehe. Svaki novi pokornik novo je lice i nova biografija koju čovjek donosi pred Boga, jer uvijek se moli, odnosno priznaje: „Ispovijedam se Bogu svemogućemu!“
A pred Bogom nitko od nas nije velik, svi smo maleni, pa ma tko mi bili. To si trebamo uvijek posvijestiti i posvješćivati. I hvala Isusu za ovaj najbolji lijek koji nam je ostavio – u sakramentu pokore, pomirenja, ispovijedi, oprosta grijeha.
Liturgijski „intermezzo“ i iščekivanje obećanja
Vrijedi se malo osvrnuti na ovo vrijeme između Uzašašća i Duhova. Jučerašnja sedma nedjelja po Uskrsu uvijek nas stavlja u stanoviti liturgijski „intermezzo“. Gospodin je uzišao k Ocu, ali Pedesetnica, Duhovi, još nisu stigli. Krist je nestao iz vidokruga učenika, a Duh Sveti još nije sišao u svojoj snazi.
Crkva je u stanju iščekivanja, moleći se, nadajući se, sjećajući se i vjerujući u Isusovo obećanje. To je nedjelja između obećanja i ispunjenja, između odlaska i dolaska, između vidljive prisutnosti i nevidljive milosti Duha Svetoga. I možda se upravo u takvu stanju mnogi ljudi danas nalaze.
Znamo za Božja obećanja, a ipak još uvijek čekamo njihovo ispunjenje. Vjerujemo da je Krist uskrsnuo, a ipak se i dalje borimo s tugom, zbunjenošću, slabostima i neizvjesnošću. Vjerujemo u Duha Svetoga, ali postoje trenuci kada su nam srca suha i umorna.
Živimo između Uzašašća i Pedesetnice – Duhova. Živimo u napetosti između onoga što je Bog već učinio i onoga što Bog još uvijek čini. Već je tu, a još ne – to je ono iščekivanje njegova dolaska. Prenesimo se u Gornju odaju, u dvoranu Posljednje večere.
Jednodušnost u Gornjoj odaji
Izvještaj iz Djela apostolskih daje nam predivnu sliku Crkve u tome razdoblju čekanja. Nakon Uzašašća apostoli su se vratili u Jeruzalem. Isus ih je nakon uskrsnuća sabrao i ponovno okupio.
Nisu više u strahu. Ne vraćaju se na svoj posao, u Galileju, na lađice i ribarenje ili u svoje porezne kućice. Ne napuštaju svoj poziv i poslanje koje im je u Galileji Isus osobno uputio – naime, učinit ću vas ribarima ljudi. Dakle, oni imaju novu zadaću. Stoga se okupljaju u Gornjoj odaji. I tamo, zajedno sa ženama, zajedno s Marijom, majkom Isusovom, zajedno s braćom i sestrama Gospodnjim, posvećuju se molitvi s jednim ciljem: biti jednodušno ustrajni u molitvi.
Taj izričaj je vrlo važan: „jednodušno“. Rana Crkva bila je ujedinjena ne zato što su se u svemu slagali, ne zato što su sve shvatili ili razumjeli, a pogotovo ne zato što su bili savršeni ljudi. Bili su ujedinjeni, jednodušni jer su ostali zajedno oko Isusa Krista. On je onaj stožer, onaj pol koji sve okuplja u jedno. Jedinstvo u Crkvi ne stvara velika pojava ili osobnost, politika, kultura ili preferencija. Pravo jedinstvo rađa se iz zajedničke molitve i zajedničke vjere u uskrslog Gospodina. Krist i samo on je u žarištu.
Različitost ujedinjena u molitvi
Razmislimo o tome tko je okupljen u toj Gornjoj odaji. Petar je tamo, čovjek koji je tri puta zanijekao Isusa. Toma je ondje, onaj koji je dvojio i koji je tražio dokaz. Sinovi Zebedejevi su tamo, ti ambiciozni učenici koji su nekada željeli mjesta Isusu zdesna i slijeva. A znamo tko je Isusu zdesna i slijeva – na njegovu prijestolju – na križu! Dvojica razbojnika. Marija Magdalena iz koje je Isus istjerao sedam zlih duhova, ali su tamo i svete žene, one koje su ostale vjerne pod križem.
Različite osobnosti, različite biografije i povijesti, različiti promašaji i neuspjesi, različiti darovi. Ipak, ostaju svi zajedno, jednodušni u molitvi.
Ova slika Crkve silno je važna za naše doba. Živimo u svijetu obilježenu podjelama. Nacije su politički podijeljene, međusobno ratuju. Obitelji su emocionalno podijeljene. Zajednice su ideološki podijeljene. Čak i unutar Crkve postoje napetosti i otvoreni sukobi.
Ipak, današnje čitanje podsjeća nas da prvi kršćani nisu preživjeli zato što su bili moćni ili utjecajni. Preživjeli su jer su zajedno molili i ostali zajedno. Molitva stvara zajedništvo, pročišćava srca, uči strpljivosti. Molitva nas podsjeća da Crkva ne pripada nama; pripada Kristu. Ona je Kristovo, Božje djelo, a ne ljudsko djelo u svijetu. Čekanje, iščekivanje Duha Svetoga nije gubljenje vremena kad je ispunjeno molitvom. Naučimo nešto iz tih vlastitih izvora.
Sveti Feliks Kantalicijski: Poniznost i zahvalnost
Danas se Crkva sjeća svetoga Feliksa Kantalicijski (Cantalice), franjevca kapucina iz 16. stoljeća koji je bio brat laik, četrdeset godina bio je u Rimu – prijateljevao sa svetim Filipom Nerijem, nije bio svećenik. Išao je od vrata do vrata i prosio za zajednicu i siromahe, sebe je zvao „Brat Magarac“ – a svakomu bi odgovorio s „Deo gratias!“. Zvali su ga „Brat Deo gratias“. Prvi je kapucinski kanonizirani svetac, a kad je preminuo, bio mu je cijeli Rim na pokopu. Pa čak i Sveti Otac. Veličina u poniznosti i malenosti. Učimo se strpljivosti i poniznosti.
Najlakša i najradosnija molitva kraća od sekunde
Carstva padaju, ideologije se ruše, vojske nestaju, što ostaje?
