Na okruglom stolu Hrvatske udruge roditelja aktivista (HURA), održanom u Zagrebu 20. veljače 2026., raspravljalo se o uvođenju HPV cjepiva u obvezni kalendar cijepljenja i širem pitanju zaštite djece i roditeljskih prava.
Skup je okupio znanstvenike, liječnike, pravnike i druge stručnjake koji su, iz perspektive nedostatka informacija, manipulacija u znanosti, roditeljske skrbi i kršćanske etike, problematizirali prisilu, sukobe interesa i nedostatak informiranog pristanka u području javnog zdravstva.
Među izlagačima, snažan odjek izazvalo je predavanje diplomiranog pravnika Nikole Skenderovića, posvećeno slobodi savjesti, pravnom položaju roditelja i načinu na koji vjernici mogu ustrajno, ali nenasilno, braniti svoja temeljna prava.
“Religija vakcine“
Na početku izlaganja Skenderović je zahvalio stručnjacima koji sudjeluju na okruglom stolu, naglašavajući da oni „riskiraju“ i da ih nitko ne plaća za ono što čine. Suprotstavio je to „sukobima interesa, lažnoj znanosti i zatrpanosti podacima“, ističući da je važno znati kako iza službenih narativa stoje interesne strukture koje pokušavaju uvjeriti javnost da je svaka kritika nemoguća ili nerazumna.
Nadovezujući se na temu cijepljenja, preporučio je knjigu američkog odvjetnika Aarona Sirija „Vaccine Religion“. Naglasio je da se doista radi o jednoj lažnoj religiji, u kojoj je „sve moguće“: lažni bog obećava svašta, a ne isporučuje ništa od toga što obećava već nešto bitno drugačije od toga.
Plotkin kao „kum vakcinologije“ i Sirijevo ispitivanje
Skenderović je iznenađeno istaknuo da je dr. Stanley Plotkin, kojeg se naziva „kumom vakcinologije“, dopisni član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti od 1990. godine, što je pronašao na stranicama HAZU-a. Naglasio je da svi vakcinolozi, pa i hrvatski, Plotkina navode kao instituciju.
Ključnim smatra ispitivanje koje je 2018. godine proveo Aaron Siri u SAD-u, u trajanju od devet sati, tijekom kojega je, prema Skenderoviću, „izašlo svašta, ali ništa povoljno za ovu religiju vakcina“. Prenio je i Sirijevu ocjenu o „nižerangiranim svećenicima te lažne religije“, po kojoj je Plotkin postavio okvir kako će vakcinologija djelovati: ako ne gledate, ne istražujete i pobrinete se da „nema podataka“, možete proglasiti da su vakcine sigurne.
Istaknuo je da je upravo zato važno imati stvarne stručnjake koji su u stanju promatrati velike količine složenih podataka, gdje bi se „većina nas izgubila“, a ne samo nekritički prihvaćati reklame i službene narative.
Hrvatski pravni okvir i sloboda savjesti
Nakon uvoda o „religiji vakcina“, Skenderović je dao pregled hrvatskih pravnih normi koje se tiču cijepljenja, slobode savjesti i roditeljskih prava. Izrazio je osobno uvjerenje da HPV cjepivo nikada neće postati obvezno u Hrvatskoj, jer bi bilo „nepojmljivo“ da Hrvatska bude prva članica Europske unije koja bi ga uvela kao obvezu.
Ipak, dodaje da će vrijeme pokazati, te da će, ako se to i dogodi, njegovo predavanje dobiti puni smisao za one koji će zaključiti da „od sabora nema ništa“, ali da i dalje imaju pravo koje im je dao Bog i hrvatske pravne norme.
Naglašava da zakon sam po sebi ne daje automatski prava: „nitko ti neće pokloniti pravo iz njega, nego se to pravo mora uzeti“. To, kaže, vrijedi za sve grane prava, pa tako i ovdje. Njegov je cilj ohrabriti one koji u sebi osjete da nešto „nije u redu“ i da moraju drukčije postupiti kako bi zaštitili svoje dijete.
Ustav Republike Hrvatske: sloboda savjesti kao apsolutno pravo
Skenderović podsjeća da Ustav Republike Hrvatske od 1990. godine sadrži odredbe o slobodi savjesti koje nikada nisu mijenjane, jer to „nije kategorija s kojom se može trgovati“. Citira članak 40. Ustava, koji jamči slobodu savjesti, i ističe da se to pravo ne ograničava, za razliku od nekih drugih prava.
Da se ne radi o pogrešci, potkrepljuje člankom 17. stavkom 3., prema kojemu se niti u slučaju neposredne opasnosti za opstanak države ne može ograničiti primjena odredbi o slobodi savjesti. Zaključuje da je to apsolutno pravo i da nije slučajno tako uređeno.
Konvencija o ljudskim pravima: savjest se ne ograničava
Skenderović zatim spominje europsku konvenciju o ljudskim pravima (navodi članak 9.), u kojemu se kaže da svatko ima pravo na slobodu savjesti. U drugom stavku tog članka navodi se koje se kategorije prava mogu ograničiti, pod kojim uvjetima i kojim sredstvima, ali „tu nema savjesti“, pa zaključuje da savjest ni tu nije kategorija podložna ograničavanju.
Dodaje osobno uvjerenje, u vjerničkoj perspektivi: vjeruje da postoji neprijatelj svih ljudi koji za svaku kušnju mora tražiti dopuštenje, i da, iako je ograničavao mnoga prava, u našem Ustavu i europskoj konvenciji „nije dobio dopuštenje“ da ograniči savjest.
Ističe da se ne treba previše oslanjati na Europsku konvenciju, jer hrvatski sudovi zasad nisu skloni štititi savjest na način kako bi trebalo, dijelom i zbog nepoznavanja medicinskih pitanja. Zato, kaže, ostaje na pojedincima da se zalažu za svoju savjest i da šire svijest, kako bi i sudovi s vremenom bili spremni štititi ta prava – ali ne prije nego što osoba sama zauzme stav.
Obiteljski zakon: roditelji su prvi odgojitelji
Skenderović se kratko zadržava na Obiteljskom zakonu, posebno na članku 94., koji kaže da se odgoj djeteta mora odvijati u skladu s njegovom dobi i zrelošću, te s pravom djeteta na slobodu savjesti, vjerskog i drugog uvjerenja. Objašnjava da roditelji trebaju znati da su oni prvi odgojitelji, da imaju pravo na vlastiti vrijednosni sustav i da škole i institucije trebaju poštovati taj okvir.
Govoreći iz osobnog iskustva o cijepljenju protiv HPV-a, jasno kaže da, čak i kad bi reklamni slogani bili istiniti (a uvjeren je da nisu), takvo cijepljenje nije „vrijednosno neutralno“. Ne želi da njegovo dijete bude promiskuitetno, niti da kći u ranoj dobi ulazi u seksualne odnose, nego želi odgoj po biblijskim načelima; stoga bi se, i da su cjepiva sigurna i učinkovita, pozvao na pravne norme upravo zato što se ta praksa kosi s njegovim odgojnim načelima.
Pravo djeteta na zdravlje i zloupotreba pojma „zdrav život“
Skenderović spominje i članke koji se često zloupotrebljavaju, poput članka 74. i članka 69. Ustava, u kojima se govori o pravu djeteta na život i zdravlje, te o pravu svakoga na zdrav život. Upozorava da se u javnosti ti članci koriste kako bi se sugeriralo da su određeni proizvodi – za koje proizvođač ne jamči, koji se ne istražuju adekvatno i koji su, kako kaže, „pogubni“ – zapravo sami po sebi pravo na zdrav život.
Osvrnuvši se na činjenicu da proizvođači troše više od dva i pol puta više novca na reklamu nego na istraživanja, kaže da bi već ta činjenica trebala „frapirati“ svakoga, jer „dobar proizvod ne treba toliko reklamirati“. Koristi slikovitu usporedbu: Mercedes se ne mora agresivno reklamirati, dok za neko neprovjereno vozilo treba spuštati cijenu i „širiti priču“.
Izuzeće cjepiva od odgovornosti i rušenje tržišnih načela
Kao pravnik s iskustvom u odštetnom pravu, Skenderović naglašava da ne poznaje nijedan drugi proizvod u Hrvatskoj i svijetu za koji su proizvođači i ostali subjekti „kompletno izuzeti od svake odgovornosti“, osim cjepiva, pa tako i HPV cjepiva. To, kaže, nije prihvatljivo, jer anulira svrhu tržišnog natjecanja u kojem se potrošači trebaju štititi, a konkurencija natjecati u kvaliteti i cijeni.
Upozorava da bi uvođenje obveznog HPV cjepiva dodatno bacilo već niske standarde „u jamu“, iz koje ih se više neće moći izvući.
Škola kao pomoć roditeljima, ne gospodar odgoja
Skenderović se zatim kratko osvrće na Zakon o odgoju i obrazovanju, citirajući cilj odgoja i obrazovanja: poticati i napređivati moralni i duhovni razvoj djeteta u skladu s njegovim sposobnostima i sklonostima. Podsjeća da je, u svjetlu ranije rečenoga, jasno da je roditelj prvi odgojitelj za vrijednosti, a škola pomoćnik.
Ističe da roditelj ne smije prepustiti odgoj djeteta školi, „makar ona bila najbolja“, jer nitko u školi ne voli dijete više od roditelja.
Kazneni zakon: uskrata slobode savjesti kao kazneno djelo
Skenderović navodi i „fun fact“ iz Kaznenog zakona – članak 130., koji kaže da će se kaznom zatvora do jedne godine kazniti onaj tko uskrati ili ograniči slobodu savjesti. Iako u više od dvadeset godina prakse nije naišao na sudsku presudu po tom članku, ističe da to ne znači da takva presuda ne postoji, već da se taj institut u praksi gotovo ne koristi.
Naglašava da to nije kritika kolegama pravnicima, nego ohrabrenje svima: norma postoji, i ljudi imaju prava, ali ih moraju sami braniti.
Oviedo konvencija
Posebno se osvrnuo i na tzv. Oviedo konvenciju – Konvenciju o zaštiti ljudskih prava i dostojanstva ljudskog bića u pogledu primjene biologije i medicine, koju je ratificirala i Republika Hrvatska.
Naglasio je ključnu odredbu članka 2., prema kojoj interesi i dobrobit pojedinog ljudskog bića imaju prednost nad samim interesom društva ili znanosti, te članka 5., koji propisuje da se svaki zahvat na zdravlju može provesti samo nakon što je osoba o njemu informirana i dade svoj slobodan pristanak, koji može povući u bilo kojem trenutku.
Informirani pristanak i pravo na odbijanje tretmana
Skenderović objašnjava institut informiranog pristanka, navodeći koji su najvažniji pravni izvori tog instituta i podsjećajući na svrhu informiranog pristanka. Referira se na rad dr. sc. Ksenije Turković „Informirani pristanak i pravo na odbijanje tretmana u Republici Hrvatskoj“, gdje se naglašava da postoji pravni, etički i klinički razlog za informirani pristanak.
Sažeto prenosi ključne točke: liječnik mora priopćiti pacijentu određene informacije kako bi dobio njegov pristanak za bilo koji liječnički postupak; etički gledano, informirani pristanak poštuje autonomiju osobe; a klinički gledano, on poboljšava odnos liječnika i pacijenta, povećava suradnju i smanjuje rizik sudskih postupaka zbog nesavjesnog postupanja.
Zaključak koji prenosi jest da je glavna svrha informiranog pristanka potvrditi autonomiju pacijenta, promovirati njegovo pravo na samoopredjeljenje i osigurati poštovanje pacijenta kao ljudskog bića.
Dodaje da se u teoriji to ljudsko pravo priznaje, ali da mnogi roditelji na terenu ne vide da se ono doista poštuje – zato je potrebno da ga sami „uzmu i iskoriste“.
Praksa na terenu: kako tražiti informacije
Govoreći o Obiteljskom zakonu i Zakonu o zaštiti prava pacijenata, Skenderović skreće pozornost na praksu: ako bi HPV cjepivo postalo obvezno, roditelj koji zatraži informirani pristanak često će biti upućen „nekome drugome“, primjerice epidemiologu. On, međutim, naglašava da roditelj ima pravo tražiti informacije od onoga tko mu preporučuje cjepivo.
Kaže da roditelj može, mirno ali odlučno, reći: „Ja vama vjerujem, od vas molim informacije“, te da ne pristaje na upućivanje nekome tko nikada nije vidio njegovo dijete.
Što je savjest?
Skenderović primjećuje da u pravnom sustavu nema definicije savjesti, premda se inače mnoge stvari definiraju. Kaže da se savjest očito ne može lako definirati, pa je on definira iz vlastitog iskustva i uvjerenja, oslanjajući se na moralnu, kršćansku savjest.
Citatom iz Katekizma Katoličke Crkve opisuje savjest kao mjesto u dubini čovjeka gdje otkriva zakon koji sam sebi ne daje, ali kojemu se mora pokoravati, glas koji ga uvijek poziva da ljubi i čini dobro, a izbjegava zlo, zakon koji je Bog upisao u srce. Savjest je, kaže, „najskrovitija jezgra i svetište čovjeka“, gdje je čovjek sam s Bogom.
Daniel i „novi Babilon“: biblijska slika otpora
Za kraj, Skenderović donosi biblijski primjer iz Knjige proroka Daniela, prvog poglavlja. Podsjeća da je Nabukodonozor razorio Jeruzalem, odveo narod u progonstvo i izabrao dječake za kraljevski dvor, među kojima su bili Daniel i njegova trojica prijatelja.
Opisuje kako su ti mladići trebali učiti jezik i pismo, primiti nova imena i biti tri godine u posebnoj „školi“, s obvezom da jedu od kraljevih jela i piju vino sa stola. Daniel je u svemu tome prepoznao da je ključni problem – „okaljati se“ tim jelima i vinom, te je odlučio da se neće okaljati.
Skenderović povlači paralelu s današnjom situacijom: kao što Daniel nije želio okaljati se kraljevom hranom, tako ni on ne želi da se njegovo dijete „kalja“ proizvodima koji u sebi nose ono što naziva „kulturom smrti“ – uključujući, kako kaže, „abortusna tkiva u raznim fazama istraživanja i proizvodnje cjepiva“. Za njega je to „nevidljivi pečat smrti“ koji djeluje i u vječnosti.
Ističe da je Daniel postupio mudro: nije vikao, nije se bunio, nego je zamolio odgovornu osobu za izuzeće i predložio kušnju od deset dana, nakon koje se pokazalo da su on i prijatelji zdraviji od drugih. Bog im je, kaže, dao znanje i razumijevanje, tako da su postali deset puta vrsniji od ostalih.
Na temelju toga Skenderović poručuje da i danas živimo u „novom Babilonu“ koji želi oblikovati naše vrijednosti, redefinirati identitet i zamijeniti svetost konformizmom. Daniel pokazuje da se čovjek može oduprijeti bez galame i utapanja u mnoštvo, oslanjajući se na Božju mudrost.
Povuci crtu u savjesti
Skenderović zaključuje pozivom da svatko „odluči u svom srcu“ povući crtu preko koje neće ići. Naglašava da „obveza“ postaje stvarna tek ako osoba povjeruje u laž da je nešto obvezno, i da je, u svjetlu prikazanih normi, jasno da ono što se protivi savjesti i Božjem zakonu za njega i njegovo dijete nije i ne može biti obveza.
Poziva na čvrsto uvjerenje bez pobune, vike i preuranjenih bitaka: ne galamiti, ne svađati se, nego mudar, miran, ali nepokolebljiv otpor, uz oslanjanje na savjest, Božju riječ i postojeće pravne norme. Svoje izlaganje Skenderović završava riječima iz Svetog Pisma: „Govori, Gospodine, sluga tvoj sluša“, i pozivom da ostanemo budni!
Cijelo izlaganje može se pogledati na videu ispod;
Integrirani pristup zdravlju: Predavanje dr. sc. Ivane Pavić o HPV-u
Dr. sc. Grgičin: HPV cjepivo i šutnja struke su opasna za djecu
Dr. sc. Tomljenović: upitna sigurnost i učinkovitost cjepiva protiv HPV-a
