HVALJEN ISUS I MARIJA! MILOST VAM I MIR OD GOSPODINA NAŠEGA ISUSA KRISTA – KOJI JE OBEĆAO BITI S NAMA DO SVRŠETKA SVIJETA. SVE JE U NJEGOVOJ RUCI, VREMENA I VJEČNOST. MIR VAM I DOBRO!
Blagoslovljen i radostan početak novoga dana. Subota je, dan napose posvećen Bezgrješnom Srcu Marijinu. Vikend. Ujedno i pospremanje u kućanstvima, ali mnogi se zapućuju i na odmor ili izlet. Neka ih u vožnji prati Božji blagoslov i čuvaju anđeli.
Preporučite se Gospodinu da nad vama bdije u svemu. A dok pospremate po kući, uključite dobra predavanja, duhovna, upravo sada u duhovsko vrijeme pa i nadolazeće vrijeme lipnja. Zahvalimo za ovo jutro, malo svježije nego jučer, nije tako vruće. Izmolimo svoje zaštitne molitve, zaštitimo se znakom križa, a o tome sam pisao prije nekoliko dana.
Subota je – Marijin dan – ali ujedno i kvatrena subota, dani intenzivnije molitve. Imamo proljetne, ljetne, jesenske i zimske kvatre, posebna vremena kad se intenzivnije molimo. Ovaj put za sjetvu, za blagoslov nad našim usjevima, poljima, vinogradima. Da nam polja donesu obilnu ljetinu. Da imamo svi dovoljno za život, a da nam i vinogradi donesu obilan urod, da vino razveseli čovjekovo srce kako i stoji u Svetome pismu, a Pavao preporučuje Timoteju da uzme malo i vina zbog želučanih problema.
Sve ima svoje mjesto u Božjem planu, a Isus je uzeo kruh i vino da bi sebe uprisutnio među svojima, među vjernicima, preko Euharistije. Nije uzeo med i mlijeko, što bijaše pojam blagostanja u Starom zavjetu. Stoga se i čita danas Evanđelje o sijaču, a i sveti Jakov u svojoj Poslanici govori o sijaču koji očekuje obilan urod svojih polja.
Pavao VI. – Papa odnosa s Kristom i obnove Crkve
Jučer smo se spomenuli svetoga pape Pavla VI. Znakovito je ime. Uzeo je ime pape koji je okončao Tridentski sabor, a i on je okončao Drugi vatikanski sabor 1965. Bio je za života neshvaćen, prihvaćen i odbacivan. Vrijedi se, međutim, osvrnuti na taj lik još pobliže. Crkva zahvaljuje za život i svjedočanstvo pape Pavla VI., čovjeka koji je stajao u središtu jednog od najzahtjevnijih i najburnijih trenutaka u modernoj katoličkoj, ali i svjetskoj povijesti.
Naslijedio je Crkvu usred Drugog vatikanskog koncila, svijeta obilježena napetostima hladnog rata, brzim društvenim promjenama, ideološkim sukobima i rastućim sekularizmom, blokovskim podjelama, atomskim naoružavanjem, a ipak je ostao nepokolebljiv u jednom uvjerenju iznad svih ostalih: da Crkva pripada Kristu i stoga nikada ne smije prestati naviještati Krista svijetu.
Duboko je značajno da je, samo nekoliko tjedana nakon što je izabran za papu, Pavao VI. napisao ove riječi: „Moram se vratiti na početak: odnos s Kristom.“ Ne strategija, ne administracija. Ne diplomacija i ne prestiž. Odnos s Kristom. U središtu njegova pontifikata nije stajala ideologija, već Osoba. Ne institucija, nego živi Gospodin. On jasno poručuje: Može postojati aktivnost bez molitve. Mogu postojati strukture bez vjere. Može postojati čak i religiozni jezik bez obraćenja srca.
Pavao VI. duboko je razumio te opasnosti. Vidio je da Crkva nikada ne može preživjeti samo po izgledu. Nije mogla samo sačuvati navike, običaje ili prestiž. Morala je ponovno otkriti svoj najdublji identitet u samom Kristu. To je bio jedan od velikih ciljeva Sabora koji je ovaj Papa priveo kraju: ne izmisliti novu Crkvu, već obnoviti Crkvu povratom k Evanđelju, Pismu, svetosti, poslanju i univerzalnom pozivu na svetost. Ići na izvore! Biotope života.
Putujući pastir i vjernost usred previranja
Mnogo je nesporazuma okruživalo Pavla VI. jer je vladao tijekom razdoblja zbunjenosti i previranja. Neki su mislili da je previše toga promijenio; drugi su mislili da je premalo toga promijenio. Neki su ga napadali kao pretjerano opreznog; drugi su ga optuživali za nepromišljenost. Malo je papa pretrpjelo tako kontradiktorne kritike s toliko mnogo strana.
Pa ipak, možda je upravo to znak pastira koji nije tražio pljesak. Tražio je vjernost. Bio je prvi moderni papa koji je opsežno putovao svijetom. Putovao je u Svetu zemlju, Indiju, Afriku, Aziju, Ameriku i Australiju. Ta putovanja danas se čine normalnima jer su ih kasnije pape nastavili, ali u to vrijeme bila su revolucionarna. Papa više nije trebao ostati zatvoren unutar vatikanskih zidina. Petrov nasljednik krenuo je među narode. Evangelizirati svijet, donositi svijetu Isusa Krista. To ostaje trajna zadaća svih Vrhovnih svećenika!
Crkva se danas sjeća mučeništva svete Ivane Orleanske. Jeanne d’Arc. Fascinantna pojava u francuskoj i svjetskoj povijesti. Kad sam čitao protokole s njezina suđenja u Rouenu, odlučio sam prikazati taj neobični život u maloj knjižici i približiti tu sveticu i mučenicu našim čitateljima. Bio sam zadivljen njezinim odgovorima pred sudištem gdje je bilo stotinjak teologa s pariške Sorbonne, nekoliko biskupa, engleski tužitelji itd. Neki od njezinih odgovora unišli su i u sami Katekizam Katoličke Crkve, makar je bila nepismena djevojka.
Nekoliko sam nastavaka o njoj objavio na portalu MI katoličkoga zbora, a na poveznici OVDJE imate sažetak tih nastavaka. Sveta Ivana rođena je 6. siječnja 1412. u selu Domremy, kao kći Jacquesa i Isabelle d’Arc. Ivana je bila najmlađa od njihovo petero djece. Dok je odrastala među poljima i pašnjacima svog sela, zvala se Jeannette, ali kada je stupila u svoju misiju, ime joj je promijenjeno u Jeanne, la Pucelle ili Ivana Djevica.
Sveta Ivana Orleanska – od pastirice do lomače
Kao dijete, majka ju je učila kućanskim vještinama, kao i vjeri. Joan će kasnije reći: „Što se tiče predenja i šivanja, ne bojim se nijedne žene u Rouenu.“ I opet: „Samo me majka naučila ‘Oče naš’ i ‘Zdravo Marijo’ i ‘Vjerovanje’; i ni od koga drugog nisam naučila svoju vjeru.“ Od najranijih dana Ivana je bila poznata po svojoj poslušnosti roditeljima, religioznom žaru, dobroti, nesebičnoj velikodušnosti i ljubaznosti prema susjedima.
Jedna od Joaninih prijateljica iz djetinjstva priča kako ju je Ivana njegovala dok nije ozdravila. Neke od njezinih prijateljica u igri zadirkivale su je jer je „previše pobožna“. Drugi su se sjećali kako bi znala ustupiti svoj krevet beskućniku koji bi došao na očeva vrata tražeći sklonište. Ivana je bila „kao i svi ostali“ u svom selu do svoje trinaeste godine. „Kad sam imala oko trinaest godina, primila sam objavu od Gospodina glasom koji mi je rekao da budem dobra i često idem u crkvu te da će mi Bog pomoći.“ Izjavila je da su njezini „Glasovi“ bili sveti Mihael Arkanđeo, sveta Katarina i sveta Margareta.
U početku su joj „Glasovi“ dolazili dva ili tri puta tjedno, ali kako se približavalo vrijeme njezine misije (pet godina kasnije), posjećivali su je svakodnevno govoreći joj da „ode u Francusku“ kako bi prekinula opsadu Orleansa, otpratila Dauphina Charlesa do Reimsa na krunidbu i protjerala Engleze iz zemlje.
Ivana je otišla u susjedni grad Vaucouleurs. Tamo je razgovarala s francuskim guvernerom. Nakon mnogih odbijanja, on je konačno pristao poslati je dauphinu-kraljeviću koji je u to vrijeme živio u dvorcu Chinon. U večernjim satima 23. veljače 1429. započela je svoju misiju za Boga.
U društvu šestorice muškaraca projahala je kroz Francuska vrata na putu za Chinon. Ivana je stigla u ovaj grad 6. ožujka, ali ju je dauphin, Charles, primio tek navečer 9. ožujka. Nakon što ju je prihvatilo i odobrilo crkveno vijeće na čelu s nadbiskupom Reimsa, Ivani je dopušteno da vodi Dauphinovu vojsku. Taj dio njezine karijere bio je meteorski. Ušla je u Orleans navečer 29. travnja, a do 8. svibnja grad je bio oslobođen.
Zarobljeništvo, osuda i konačna pobjeda vjere
Potom pohodi uzduž rijeke Loire koja presijeca Francusku na sjevernu i južnu. Svoj je pohod započela 9. lipnja, a do 19. lipnja Englezi su protjerani iz doline Loire. Marš na Reims započeo je 29. lipnja, a do 17. srpnja Karlo je okrunjen za kralja Francuske u katedrali u Reimsu. Od tada nadalje, iz razloga poznatih samo kralju Charlesu, kralj više nije cijenio Ivanine savjete i vodstvo.
Uvijek mu je govorila da joj je Bog dao „godinu i malo duže“ da izvrši Njegovu volju, ali kralj kao da to nije primjećivao. Zarobljena je u gradu Compiegneu 23. svibnja 1430. Njezina „godina i malo duže“ bila je završena. Napuštena od kralja i prijatelja, započela je svoju godinu zatočeništva. Kao zarobljenica Burgundaca, prema njoj se postupalo pravedno, ali sve se promijenilo kada je 21. studenog 1430. predana Englezima. Kako je preživjela njihovo okrutno postupanje s njom, samo je po sebi čudo.
Englezi nisu samo htjeli smaknuti Ivanu, već su htjeli i diskreditirati kralja Karla kao lažnog kralja tako što bi Crkva osudila Ivanu kao vješticu i heretika. Da bi postigli taj cilj, Englezi su koristili crkvene autoritete za koje su znali da su im naklonjeni, a najvjerniji među njima bio je biskup Cauchon.
Ivanino suđenje trajalo je od 21. veljače do 23. svibnja. Konačno je spaljena na lomači na tržnici u Rouenu 30. svibnja 1431. Dvadeset pet godina kasnije, nalaze prvog suđenja Ivani poništio je i proglasio „ništavnima“ drugi crkveni sud, koji je ovaj put bio naklonjen kralju Charlesu.
Tek je 1920. Rimska crkva službeno proglasila Ivanu svetom. I za nas Hrvate veoma poučan primjer kako se bori za Gospodina i svoj narod. Za Boga i Hrvatsku. Papa Benedikt posvetio joj je jednu katehezu srijedom. Imate više o njoj dolje u poveznici. Nepismena, s 19 godina završila na lomači kao vještica, a onda totalno rehabilitirana. Fascinantan lik. Hvala joj na junaštvu.
Više od istog autora:
Snaga križa i proročki glas pape Pavla VI.
Kult samouzdizanja i Isusova lekcija o veličini
Goruće srce i hladni algoritmi: Poruke sv. Filipa Nerija i prve enciklike pape Lava XIV.
Podržavaš neovisno novinarstvo? Ako cijeniš naš rad i držiš da su ovaj i drugi naši tekstovi korisni za tebe i hrvatsko društvo u cjelini, klikni na poveznicu u nastavku, informiraj se o planovima našeg portala i doprinesi i ti našem djelovanju;
