Prije nešto više od šesto godina rodila se Ivana Orleanska, Jeanne d’Arc, seosko dijete koje je postalo francuska ikona, zaštitnica Francuske, nacionalna svetica i pojam hrabrosti. Mlada djevojka u muškoj odori, ratnik na konju, s kacigom na glavi, u ruci Isusov stijeg i mač.
Posvuda ćemo je naći u Francuskoj – na glavnim trgovima, na visokim postoljima, u Orleansu, Reimsu, Rouenu i mnogim drugim mjestima. Svako dijete u pučkoj školi zna za nju. Tijekom povijesti svi su je htjeli prisvojiti – konzervativci i reformatori, klerici i prosvjetitelji.
Obavija je mitska aura; postala je legendom već za života, a poglavito nakon smrti na lomači. Izronila je iz anonimnosti i u svega dvije godine djelovanja pokrenula nevjerojatne stvari. Nekoliko se puta spominje u Katekizmu Katoličke Crkve – navode se riječi koje je ta nepismena djevojka izrekla pred sudištem inkvizicije – a Benedikt XVI. posvetio joj je predivnu katehezu.
Na pozornici su je oživljavali mnogi pisci i dramatičari: Shakespeare, Schiller, B. Shaw, B. Brecht, H. Belloc. Cinični Voltaire joj se rugao, a slobodoumni Anatole France kritički ju je častio. Čajkovski i Verdi posvetili su joj operna djela, a filmske zvijezde poput Ingrid Bergman i Mille Jovovich tumačile su njezin lik. O njoj je snimljeno više od dvadeset filmova. Takva silna, spektakularna pojava ušla je u legendu i mit.
U knjižnicama i na internetu pronaći ćemo tisuće životopisa svete Ivane na svim jezicima i s različitih motrišta – standardne biografije, političke i povijesne implikacije njezine pojave, vojne pohode i duhovnost. Tu su i brojne knjige za mlade i djecu u kojima izaziva divljenje. Sveta Mala Terezija od Djeteta Isusa silno ju je poštivala i ljubila; u karmelu je napisala dramski komad o Jeanne d’Arc i glumila njezin lik pred susestrama. Sačuvani su čak i slikopisi s te predstave – Ivana kao ratnik i Ivana u lancima.
Ni o jednoj osobi iz staroga ili srednjega vijeka nemamo toliko podataka kao o njoj, napose za posljednje dvije i pol godine života. Ni o Mojsiju, Platonu, Aleksandru Velikom, Juliju Cezaru, Budi ili Muhamedu ne znamo toliko. Posljednje razdoblje njezina života može se rekonstruirati iz dana u dan. Sačuvano je nekoliko pisama koja je diktirala i potpisala nespretnim rukopisom, jer je bila nepismena, a iz njezina vremena nema francuske kronike ni memoara koji ne spominju tu jedinstvenu pojavu.
Od smrti 1431. Ivana fascinira ljude diljem svijeta. Nepismena djevojka sa sela, s genijalnom intuicijom, odlučno se suočila sa slabim i neodlučnim baštinikom francuske krune. Njezina je munjevita pojava u Stogodišnjem ratu okrenula francusku ratnu sreću protiv engleskoga imperijalizma i omogućila da Francuska preživi, da opstane kruna i baština Karla Velikoga i svetoga Ljudevita IX.
Vrijeme rata i izdane krune
Legenda je, dakle, živjela, a njezin je život bio zbiljska zbilja. Rodila se u siječnju 1412. u mjestu Domrémy u Loreni. Rođenje je, kažu, bilo pretkazano: drevno je proroštvo govorilo o djevici iz puka koja će spasiti Francusku nakon što zemlju upropasti kraljica-tuđinka. Znalo se tko je ta kraljica – od 1385. neslavnu je ulogu igrala Isabeau Bavarska, supruga kralja Karla VI. Otvoreno i prikriveno bila je u dosluhu s Englezima; vjerojatno je njezin muž zbog toga poludio. Vodila je pregovore s burgundskom kućom, koja je šurovala s engleskom krunom.
Bilo je to vrijeme Stogodišnjega rata, kad su Englezi naumili pokoriti Francusku i dokopati se njezine krune. Uvijek im je bilo tijesno na Otoku pa su težili kontinentu, a Francuska je najbliža, preko Kanala. Do Ivanine pojave zauzeli su više od polovice francuskoga tla, prepolovivši zemlju kod rijeke Loire. Kraljica-majka u svojim je nedjelima išla dotle da je vlastitoga sina Karla, koji je trebao naslijediti oca, proglasila nezakonitim, kako bi otvorila put engleskome pretendentu na prijestolje.
Kad je engleski kralj Henrik V. 1415. uništio francusku vojsku, kraljica mu je prostrla crveni tepih: dala mu je svoju kćer za ženu i veličala ga kao budućega gospodara Francuske. Zemlja je bila rastrgana između orleanske i burgundske kuće i gotovo je nestalo nade u samostalnost.
Vrijedi se zaustaviti na tom suparništvu jer ono objašnjava cijelu Ivaninu tragediju. Obje su kuće, naime, bile ogranci kraljevske dinastije Valois, no interesi su im bili posve oprečni, pa je Francusku razdirao bratoubilački građanski rat između Armagnaca i Burgunđana. Orleansku su kuću – nazivanu i armagnačkom – predvodili vojvode od Orléansa.
U Ivanino je doba vojvoda Karlo Orleanski bio u engleskom zarobljeništvu, pa ju je zastupao njegov polubrat Dunois, „Kopile Orleansko”. Bili su vjerni legitimnom prijestolonasljedniku, dofenu Karlu, i predstavljali su srce tradicionalne Francuske, duboko povezano s kraljevskim autoritetom i katoličkom tradicijom. Grad Orléans bio im je ključna obrambena točka; njegov bi pad značio potpun poraz Francuske, pa je upravo zato Ivanina prva misija bila osloboditi taj grad.
Burgundsku je kuću, s druge strane, osnovao Filip Smjeli, sin kralja Ivana II., koji je Burgundiju dobio kao feud 1361. Burgundski su vojvode postali najmoćniji vazali francuske krune, ali su težili potpunoj neovisnosti i stvaranju vlastite države između Francuske i Njemačke. Njihov je dvor bio središte raskošne civilizacije koja je obuhvaćala ne samo istočnu Francusku nego i bogate nizozemske pokrajine – Flandriju, Brabant, Namur – a slovio je po sjaju, osnutku Reda Zlatnoga runa i pokroviteljstvu umjetnika poput braće Van Eyck.
Kad su pristaše Orleanske kuće 1419. ubili burgundskoga vojvodu Ivana Neustrašivoga, njegov se sin Filip Dobri iz osvete povezao s engleskim kraljem. Tako je burgundska, separatistička moć stala uz okupatora – i upravo će ona postati izravno odgovorna za Ivaninu sudbinu: burgundske su je trupe zarobile kod Compiègnea i prodale Englezima. Dok je Orleanska kuća utjelovljivala nacionalni opstanak i vjernost kruni, Burgundska je predstavljala izdaju u korist tuđina. Sukob će biti okončan tek mirom u Arrasu 1435., kad se Filip Dobri pomirio s Karlom VII. – no tada je Ivana već odavno bila pogubljena.
Samo je čudo moglo spasiti baštinu Karla Velikoga. I čudo se dogodilo. Ivana je već kao djevojčica iskusila što znači rat. Burgundska je kuća otvoreno pristajala uz Engleze, dok je Orléans ostao vjeran kralju. I njezin je zavičaj bio zahvaćen neprijateljskim pustošenjima – pred divljim hordama koje su spalile cijelo selo morala je bježati u susjedna mjesta.
Glasovi s neba i početak misije
Bilo joj je trinaest godina kad je prvi put čula glasove svetih Katarine i Margarete te arkanđela Mihovila, koji će joj poslije dati nalog da spasi i oslobodi Francusku. U početku su govorili kako mora biti pobožna, mnogo moliti i čisto živjeti. Poslije su dolazili s većim zahtjevima: trebala je otići do poglavara obližnjega Vaucouleursa i zamoliti ga za pratnju, a s njom se zaputiti u Chinon, gdje je boravio odbačeni kraljičin sin Karlo, „dofen”.
Potom je došla prva velika zadaća – osloboditi Orléans, koji su engleske trupe opsjedale više od pola godine. Neprijatelj je već zauzeo sjever zemlje, Normandiju i Pariz, a sada se okomio na Orléans na Loiri, koja dijeli francuski sjever i jug. Grad nipošto nije smio pasti u engleske ruke. Nakon oslobađanja trebala je pratiti kraljevića u Reims na krunidbu i tako onemogućiti engleski plan da se domognu francuske krune.
Kakva misija za nepismenu djevicu – „la Pucelle”! U roku od godine dana sedamnaestogodišnjakinja iz provincije, koja nije znala ni čitati ni pisati niti je pohađala ikakvu vojnu školu, postaje vojskovođa. Ona bije bojeve, postaje „kingmaker”, ustoličuje pravoga kralja i izvodi politički potres na tlu Europe. Zvuči kao čudo – i sve je s današnjega gledišta neshvatljivo dok ne osvijestimo odakle je Ivana crpila svoju snagu. Smatrala je sebe Božjim poslanikom koji izvršava Božji plan, oruđem Svevišnjega, pa je zato i bila tako moćna na konju i pred vojskom. Nadahnjivala se u sakramentima i molitvi. Nosila je mač, ali ga nikada ni protiv koga nije upotrijebila.
Godine 1428. počela je njezina misija. U Vaucouleursu je živio njezin ujak; kod kuće je rekla da ga želi posjetiti i pomoći trudnoj ujni. Ujak ju je prijazno ugostio i prvi je nasjeo njezinoj viziji i čaru.
Ocu nije smjela reći ni riječi jer se nakon jednoga sna zakleo da će je udaviti u rijeci ako se upusti u kakvu pustolovinu. Ujak ju je odveo gradskom načelniku Robertu de Baudricourtu. Taj ju je saslušao i u nevjerici otpratio kući. Ali ona je bila uporna, stalno se vraćala, dok na kraju nije popustio. Dao joj je pratnju do Chinona, konja, mač i mušku odjeću. Na rastanku je samo rekla: „Neka bude što se zbiti mora.”
Put u Chinon i ispit u Poitiersu
Put do Chinona bio je dalek – više od 500 milja kroz angloburgundsko područje. Putovali su noću i nakon dvanaest dana, po zimi, stigli 24. veljače 1429. Straži je Ivana uručila pismo i poručila da ima dva naloga s neba: „Najprije osloboditi Orléans od engleske opsade, a onda povesti i okruniti kralja u Reimsu.”
U međuvremenu se već pročulo o „la Pucelle”, pa se kraljević nije grohotom nasmijao – neki su se prisjetili i drevnoga proroštva. Karlo je očekivao čudo; drugo mu nije ni preostalo. Vlastita ga se majka odrekla, otac mu je preminuo 1422., Englezi su nadirali sa svih strana, puk je bio nezadovoljan, a plemstvo mu se rugalo. Uz njega je ostalo tek nekoliko najodanijih vitezova.
Došla je u dvoranu prepunu uglednika. Nutarnji joj je glas kazao tko je kraljević; odmah ga je prepoznala u mnoštvu i smjelo mu pristupila. Odvela ga je na stranu i rekla mu da se ne boji, da je on zakoniti sin svoga oca, a time i legalni baštinik francuske krune. Kraljević je vjerovao u zahvat Neba, ali se bojao i protivne, paklene sile – možda je tu bučnu djevojku u muškoj odori poslao Sotona.
Zato su Ivanu poslali teolozima i pravnicima u Poitiers, komisiji koja ju je ispitivala poput svojevrsne inkvizicije. Na sva je pitanja odgovarala svježe i izravno, katkad i drsko. Nakon duhovnoga uslijedio je i fizički test – dvorske su dame potvrdile njezino djevičanstvo, jer su bili uvjereni da netaknutu djevicu Sotona ne može opsjesti. Rezultati su bili u njezinu korist: očitovala se kao dobra katolkinja i netaknuta djevica, virgo intacta. Nažalost, zapisnik s toga ispitivanja nije sačuvan – inače bi mogao poslužiti na procesu u Rouenu.
Ivana potom samosvjesno diktira pismo Englezima: „Kralju Engleske i Vi, kneže od Bedforda, koji se bilježite kao regent u francuskom kraljevstvu, dajte čast i pravdu Kralju neba i zemlje te prepustite djevici koju Bog šalje ključeve svih gradova koje ste zauzeli u Francuskoj i obeščastili. Poslana sam da vas, jednog po jednog, izbacim iz Francuske. Poslušate li me, bit ću milostiva. Ali, ako ne povjerujete poruci Božjoj po Djevici, podignut ćemo takav bojni poklik kakav se tisuću godina nije čuo…”
Čudo na Loiri i oslobođenje Orléansa
Kad se vojska sabrala, Djevica je dobila pratnju – paža koji je nosio njezin stijeg, stalnoga ispovjednika i svećenika koji bi slavio misu. Najznačajniji suborci bili su Louis de Coutes, Étienne de Vignolles zvani La Hire, Jean d’Aulon i Jean d’Alençon. Ostali su joj vjerni do kraja. Neki su poslije svjedočili kako ih nikada nije spopadala tjelesna požuda u njezinoj blizini – Ivana je bila Božji glasnik, ne žena, nego anđeo koji se borio.
Dana 9. travnja 1429. stigla je s kraljevskom vojskom blizu Orléansa. Trenutak je bio povoljan jer su se Englezi i Burgunđani posvađali pa su ovi povukli veći dio trupa. Englezi su oko grada podignuli utvrde s kojih su kontrolirali pristup. Ivana se htjela izravno obrušiti na neprijatelja, no iskusni su borci davali prednost taktici i upozoravali da se ne forsira rijeka zbog nepovoljna vjetra. Imala je svoj stijeg s velikim slovima ISUS – MARIJA i mnoštvom ljiljana na bijelom lanu, znaku djevičanstva.
Djevica se nije obazirala na upozorenja, nego je podignula stijeg – i u tom je trenutku vjetar zapuhao u drugom smjeru, pa su lađe s logističkom potporom mogle zaploviti prema Orléansu. To se čudo s vjetrom spominje u svim ljetopisima. Danas se govori o slučaju, no vojnici – i francuski i engleski – a osobito stanovnici grada bili su u dubini duše uvjereni da je to bio Božji zahvat, kao i poslije u bitki kod Lepanta.
Engleski časnik William Glasdale narugao joj se da je drolja koja se treba vratiti čuvati goveda. Odvratila mu je da će uskoro gledati smrti u oči – i zaista, nakon odlučne bitke survao se s konjem u rijeku zbog preteške opreme. Drugome, koji joj se rugao, rekla je: „Bezumni hulitelju i klevetniče! Nisi daleko od smrti.” Doskora je i on pao s konjem u rijeku i utopio se.
Djevica je s momčadi umarširala u opkoljeni grad. Njoj, vjernim vojnicima i odlučnom pučanstvu uspjelo je u svega nekoliko dana natjerati engleske trupe u paničan bijeg. Na blagdan Uzašašća nije dopustila ratne akcije, nego je sve pozvala na ispovijed i svetu misu. Odlučna bitka odigrala se 7. svibnja. Pretkazala je da će joj poteći krv – i zaista je pogođena strijelom između vrata i grudi. Sama je iščupala strijelu i, nakon previjanja rane, nastavila borbu.
Nakon oslobođenja ljudi su na ulicama ljubili njezine noge i konja, pružali joj djecu na blagoslov. To ju je razgnjevilo – umjesto da se bacaju njoj oko vrata, trebali bi zahvaljivati i moliti Bogu. Imala je samo jedno na umu: što prije stići s Karlom u Reims na krunidbu.
Krunidba u Reimsu
Trebalo se probiti do Reimsa kroz neprijateljsko, burgundsko područje. Pratnja je poslije svjedočila kako je Ivana jedva jela, a slobodno vrijeme provodila u molitvi i na misi. Rijetko je sudjelovala u ratnom vijeću, no svi su se divili njezinu smislu za strategiju, osobito za teško topništvo. Iskusnima se kosa dizala kad su gledali kako vojna slava pripada njoj. Nije dopuštala ratovanje nedjeljom, vojnike je silila na ispovijed, a prostitutke je iz tabora tjerala kao kugu.
Trijumfalni se pohod nastavio – Englezi su morali napustiti Jargeau, Troyes, Patay i Auxerre. S kraljevićem Karlom Ivana je, blistava od sreće, 16. srpnja 1429. ušla u Reims, grad krunidbe. Prava kruna nalazila se kod Pariza, u Saint-Denisu, koji su još držali Englezi, pa je upotrijebljena rezervna kruna iz katedralne riznice. Ivana je u punoj vojničkoj opremi i sa svojim stijegom slavodobitno stajala kraj oltara dok je Karlo pomazan i okrunjen za kralja.
Zahvalio joj je pismom kojim je nju i obitelj uzdigao u plemićki stalež – ali kad je poslije dospjela u tamnicu, ništa za nju nije učinio. Mimo svih očekivanja, taj se nesigurni princ razvio u snažna monarha pod kojim je 1453. okončan Stogodišnji rat.
Kraljev početak – Ivanin kraj
Kralj ju je cijenio, no njezina je pozicija bila klimava. Nije joj bilo stalo do vojničkih odličja ni slave. Karlo je iza njezinih leđa paktirao s Burgunđanima. Kad je to dočula, bijesno je uzviknula da ništa ne može preokrenuti raspoloženje Burgunđana osim njihova totalnoga poraza.
Njezini nutarnji glasovi, koji su je doveli do Reimsa, najednom su zamuknuli. Ivana se htjela i dalje boriti i protjerati i posljednjega Engleza. No pohod na Pariz završio je katastrofalno: ranjena je, štitonoša joj je poginuo, a stijeg pao u prašinu. Nakon daljnjih neuspjelih napada, 23. svibnja 1430. zarobio ju je burgundski vojnik te je prodana Englezima za visoku otkupninu od deset tisuća zlatnih dukata.
Kralj Karlo VII. nije učinio ništa da je otkupi – vjerojatno iz ljubomore na uspjehe mlade ratnice (biblijska usporedba: Šaul i David). U Ivani je on, slabić bez autoriteta, gledao suparnika u srcu puka. Izdana i prodana kao što je Juda izdao i prodao Isusa. Njezinim zarobljavanjem počinje pravi križni put, „via dolorosa”, nalik Gospodinovu – izdaja, prodaja, uhićenje i osuda pred crkvenim i civilnim vlastima. Slijedi godina dana tamnovanja do strašne smrti na lomači, na starom trgu u Rouenu, uoči svetkovine Tijelova 1431.
Englezima je bilo silno stalo da tu neugodnu djevojku jednom zauvijek diskreditiraju. Ako bi se utvrdilo da je u savezu s đavlom, time bi i Karlova krunidba postala nevaljanom. Vukli su je iz tamnice u tamnicu, a na kraju je okovana u lancima zatočena u mračnoj kuli, gdje su je čuvali divlji engleski vojnici, a ne ženske stražarice.
Najteže joj je bilo što joj nisu dopuštali ispovijed ni svetu misu – uskratili su joj upravo ono za što je živjela, sakramente Crkve. Noću nije mogla spavati od straha pred nasrtljivim vojnicima koji su je neprestano ismijavali. Bila je poput zvijeri u kavezu, izložena uvredama posjetitelja koji su joj se rugali kao „vještici francuskoga kralja”.
Proces pred inkvizicijom
Proces je započeo 9. siječnja 1431. u Rouenu, tadašnjem glavnom gradu engleske vlasti na kontinentu. Bio je to čisti politički proces. Za glavnog tužitelja Englezi su imenovali crkvenu osobu – mons. Pierrea Cauchona, biskupa iz Beauvaisa, školovana na pariškom sveučilištu i, poput kolega, anglofila u savezništvu s Englezima. Sudjelovali su gotovo svi pariški profesori, teolozi i kanonisti; pred Ivanom se do smaknuća izmijenilo više od 130 stručnjaka i duhovnih osoba. Nasuprot njima stajala je ona sama, oslonjena jedino na sebe i svoga Boga. Prema vlastitoj odluci nije htjela odvjetnika. Optužili su je za krivovjerje, zavođenje i vještičarenje.
Više od dvadeset puta morala se pojaviti pred sudištem, odgovarajući na slična pitanja; posljednja su saslušanja bila u tamnici. Neki su njezini odgovori ušli u Katekizam – primjerice na zamku je li u milosti Božjoj mudro je odgovorila: ako jest, neka je Bog u njoj uzdrži, a ako nije, neka joj udijeli milost da bude u milosti. Mrcvarili su je unakrsnim pitanjima, sofizmima i smicalicama, ne bi li je uhvatili u riječi.
Biskup Cauchon borio se protiv nje svim sredstvima; gotovo ju je prezirao i mrzio. Slao joj je čak i lažnoga ispovjednika koji bi mu prenosio njezine povjerene riječi. Prijetio joj je lomačom i vodio je na groblje da je zastraši. Svoj je iznuđeni opoziv povukla čim je čula da je čeka doživotna engleska tamnica – radije smrt nego to.
Tražilo se da se odrekne svojih „glasova”, da se podvrgne sudu svojih tužitelja. Na to nije bila spremna: „Vjerujem da vojujuća Crkva ne može zabludjeti niti pogriješiti. Svoje riječi i djela predajem jedino Bogu i Božjem sudu, koji mi je naredio činiti što sam učinila.” Pozivala se na opći sabor u Konstanzu i na samoga papu, ali joj nisu dopustili.
Taj je odgovor za nju bio fatalan: suci su je izopćili iz Crkve kao heretika, a presuda je glasila smrt na lomači. Englezi su pošto-poto htjeli lomaču, ne smrt mačem kakva pripada vojniku, da je osude kao vješticu. Predana je civilnim vlastima da presudu izvrše.
Dana 1. ožujka Cauchon ju je pitao jesu li joj glasovi rekli da će biti oslobođena iz tamnice. Spremno je odgovorila: „Pitajte me za tri mjeseca.” Točno za tri mjeseca bila je oslobođena – u nebesima.
Smrt na lomači
Rano ujutro 30. svibnja pristupio joj je dominikanac i rekao da će biti živa spaljena. Zaplakala je: „O, kako me samo strašno muče! I da na ovaj dan moje tijelo, koje nikad u životu nisam obeščastila, bude spaljeno i pretvoreno u pepeo! Radije bih da mi sedam puta odrube glavu mačem nego da me živu spale. Pred Bogom, svojim vrhovnim sudcem, optužujem svoje čuvare za nasilja kojima sam bila izložena.”
Tridesetoga svibnja 1431. spaljena je Ivana Orleanska, devetnaestogodišnja djevica, na trgu u Rouenu, u srijedu uoči svetkovine Tijelova – znakovito, nakon svih velikih blagdana korizme i Uskrsa. U osam ujutro skinuli su joj lance, obukli je u dugu bijelu haljinu i na glavu stavili kapu nalik turbanu s ispisanim optužbama: krivovjerka, otpadnica, vještica, idolopoklonica, zavodnica puka, bogohulnica. Do stratišta vozili su je na zaprežnim kolima, a eskortiralo ju je 800 naoružanih engleskih vojnika.
Ugledavši biskupa Cauchona, predbacila mu je da je on krivac za njezinu smrt. Lomača je bila vrlo visoka kako bi svi vidjeli kako gori, ali i zato da joj krvnik ne skrati muke „milosnim udarcem”. Iako izopćena, prije smrti je zatražila ispovijed i pričest. Neprestano je molila: „Presveto Trojstvo, smiluj mi se! Isuse, smiluj se meni! Bogorodice Djevice Marijo, moli za mene! Sveti Mihovile, sveta Katarino, sveta Margareto, pomozite mi!”
Okrenula se puku: „Sve vas što ovdje stojite molim, oprostite mi sve zlo koje sam vam nanijela, i ja vama opraštam… molite za mene.” Svećenicima u suzama rekla je: „Slavite za mene po jednu svetu Misu.” Tako je molila gotovo pola sata; prema svjedocima, i biskup Cauchon i suci plakali su.
Zatražila je križ. Engleski vojnik načinio joj ga je od dvaju drvaca; pritisnula ga je na grudi i gurnula pod haljinu. Zamolila je da iz crkve donesu veliki križ i drže ga pred njezinim očima: „Dokle budem živjela, želim gledati križ na kome je Bog bio pribijen.” Ispunili su joj želju. Englezi su postali nestrpljivi i naredili: „Vodite je na lomaču.” S lomače je optužila grad: „O, Rouen, grozim se pri pomisli što ćeš pretrpjeti zbog moje smrti.”
Krvnik ju je svezao za stup. Netremice je gledala u križ, a dok ju je plamen zahvaćao još je jednom ponovila da su njezini glasovi bili od Boga. Posljednje su joj riječi bile: „Isuse! Isuse! Isuse!” Netko je na trgu uzviknuo: „Jao nama, svi smo izgubljeni. Spalili smo sveticu!” Krvnik je posvjedočio da je njezino srce ostalo netaknuto, puno krvi. Pepeo je prosuo u Seinu, da Francuzi ne bi štovali njezine ostatke. Englezi su bili zadovoljni – poslužili su se Crkvom i crkvenim ljudima da se riješe nevine djevojke koja je tek navršila devetnaest godina.
Revizija procesa i rehabilitacija
Ivanu je prožimao beskrajni patriotizam i ljubav prema Gospodinu i Crkvi. „Za Boga i kralja!” bijaše njezino geslo. Dvadeset godina poslije, 1450., kralj Karlo VII. naredio je reviziju procesa – htio je sa sebe skinuti ljagu da je okrunjen voljom spaljene vještice. Njezina je majka, stara udovica (otac je ubrzo nakon Ivanine smrti svisnuo od boli), pisala papi u Rim tražeći da se s obitelji skine sramota. Papa Kalist III. naredio je reviziju.
Time je počela rehabilitacija. Ispitano je više od 150 svjedoka u njezinu rodnom kraju, Orléansu, Chinonu, Poitiersu, Reimsu i Rouenu. Svi su govorili u njezinu korist, svjedočeći o nevinosti i pobožnosti. Sedmoga srpnja 1456., dvadeset i pet godina nakon lomače, Jeanne d’Arc je u cijelosti rehabilitirana, a presuda iz 1431. proglašena lažnom i nevaljanom. U Rouenu je na trgu podignut veliki križ kao okajnica, a Orléans i danas slavi 7. svibnja kao dan oslobođenja. Stogodišnji rat je okončan, a Englezi protjerani iz Francuske – baš kako je Djevica pretkazala.
Potpuna rehabilitacija uslijedila je kad ju je Pio X. 1909. proglasio blaženom, a Benedikt XV. 1920. svetom. Vjerni ju je puk ionako držao svetom već za života.
Najnečuveniji proces u povijesti
Protiv Jeanne d’Arc vođen je prividno pravni postupak: nepismena djevojka s navršenih devetnaest godina osuđena je na smrt na lomači zbog krivovjerja. Nije znala ništa – tako je priznala pred sudcima – osim onoga što ju je naučila majka: temeljnih molitava i Vjerovanja. Crkveno vijeće izručilo ju je Englezima i spaljena je kao heretik i vještica.
Svako je ispitivanje pomno bilježeno, a glavni tužitelj biskup Cauchon svjesno je falsificirao ključne točke kako bi osigurao osudu. U mračnoj kuli, okovana, uvijek je imala uz sebe petoricu grubih stražara; od njihovih se nasrtaja branila jedino muškom odjećom koju nije skidala.
Ivana nije očekivala sofisticirana pitanja školovanih teologa i profesora kanonskoga prava, vičnih silogizmima i klopkama. Vjerovala je jednostavnom vjerom, povjeravala se Gospodinu i do kraja vjerovala svojim glasovima i viđenjima svetoga Mihovila, svete Katarine i svete Margarete. Bila je duboko svjesna da vidljivi svijet nije cjelokupnost zbilje – za nju je tvarni svijet bio prožet duhovnim.
Trajna poruka za naše vrijeme
Možemo slobodno govoriti o sudobnosti Ivane Orleanske i za naše, dvadeset i prvo stoljeće. Živimo u ozračju straha, terora i međunarodnoga nepovjerenja, pa lik djevojke iz petnaestoga stoljeća ima nadvremensku poruku. Ivana se borila i žrtvovala da sačuva identitet, suverenost i samostalnost svoje domovine. Domovina joj je, uz vjeru, bila svetinja; vjerovala je da nije pravedno da Francuska postane dio engleskoga imperija.
Iz njezina primjera možemo zaključiti da je svaka nacija po sebi nepovrediva i da nitko nema pravo dominirati nad drugima, izvana ih urušavati ili uništavati – pogotovo ne nasiljem i osvajačkim ratovima – pa ni najmanju među njima. Ivana je svojevrsna „magna charta”, znamen koji u naše doba odjekuje u deklaracijama i međunarodnim sporazumima: nijedna nacija nema pravo napadati, osvajati ili utopiti drugu u nekakav „melting pot” bez vlastitoga suvereniteta. Njezina je pojava jasan simbol protiv svih ekspanzionističkih politika.
Ostaje pitanje: ako ju je Bog pozvao na posebnu misiju, zašto je dopustio onakvu smrt? Ljudskom logikom neprotumačivo, ali u svjetlu sudbine Isusa Krista posve shvatljivo. Pomislili bismo da nakon krunidbe njezina zvijezda pada – no to je prosudba naših mjerila. Zapravo se od toga trenutka njezina zvijezda penje do svetačkih visina. Logiku Ivanina života nemoguće je shvatiti ne promatramo li je u izravnom nasljedovanju Krista. Suobličila se s njime u životu i smrti; to je temeljni akord njezina postojanja.
Svojom bezuvjetnom ljubavlju prema raspetomu i uskrslomu Kristu preobrazila se ta žena-ratnica u sveticu koja je u veoma kratkom vremenu naučila zanijekati samu sebe. U neljudskim uvjetima tamnovanja, podnoseći kušnje i muke, pripravljala se za mučeničku smrt od koje i danas prolaze trnci. „Svijetla vojska mučenika” počinje s đakonom Stjepanom i nastavlja se kroz povijest; Jeanne d’Arc se svrstala u red mladih svjedoka-mučenika koji i danas ostaju primjerom svojom čistoćom, nevinošću i ljubavlju prema Kristu, Crkvi i domovini.
U konačnici, njezina bitka na sudištu nije bila protiv engleskih političara ni vojskovođa, nego protiv moćnika iz vlastite francuske Crkve, koja je u jednom trenutku izdala interese nacije zarad vlastite karijere. Do kraja posvećena vjeri i poslanju, osjećala se izdanom od zemaljske institucije Crkve. Odbačena od svih za koje se borila – od kralja i dvora, od biskupa i svećenstva – izručena je strašnoj smrti kao i njezin Gospodin. U svojoj osamljenosti i agoniji najsličnija je Kristu na križu; u njezinu životu i smrti osjeća se dašak vječnosti i preobrazbena snaga vjere.
Filozof Jean Guitton, jedini laik kojega je Papa pozvao da sudjeluje na Drugome vatikanskom saboru, napisao je studiju o Ivani. Zabilježio je kako je oduvijek osjećao da su Suđenje Ivani Orleanskoj, Nasljeduj Krista Tome Kempenca i Povijest jedne duše Male Terezije tri intimno povezana „evanđelja” s posebnom porukom. Ta je poruka i danas sudobna – u doba globalizacije, svjetske vlade i potiranja malih nacija. Tu negdje možemo smjestiti i svoju Hrvatsku te hrvatski identitet, koji se i danas potire s mnogih strana, iznutra i izvana.
Ovaj tekst je sažetak serijala fra Tomislava Pervana o Ivani Orleanskoj objavljenog na MI portalu.
Podržavaš neovisno novinarstvo? Ako cijeniš naš rad i držiš da su ovaj i drugi naši tekstovi korisni za tebe i hrvatsko društvo u cjelini, klikni na poveznicu u nastavku, informiraj se o planovima našeg portala i doprinesi i ti našem djelovanju;
