Vlč. Goran Casalonga, koji bi zbog svoje istinoljubivosti i dosljednosti u neprihvaćanju modernističkoga diktata i isključivosti lako mogao biti smijenjen s mjesta kancelara Riječke nadbiskupije, na Facebook profilu župa koje vodi objavio je zanimljiv tekst koji se može promatrati iz perspektive aktualnih događaja u Riječkoj nadbiskupiji, a osobito priopćenja o izbacivanju hrvatskih branitelja iz procesije sv. Vida.
Objavu iz niza „Dnevnik seoskoga župnika iz srca Mediterana“ prenosimo u cijelosti.
Pouka jedne korzičke župe – mala crkva koja postavlja veliko pitanje
Dragi čitatelju,
ovo je moj doprinos sredozemnoj (ili mediteranskoj) teologiji. Kako čitamo u nadbiskupijskom glasilu Zvona, tamo za nju piše: „Ona je kontekstualna teologija koja polazi od konkretnog životnog iskustva. Umjesto da bude skup apstraktnih doktrina, ona se rađa iz stvarnosti onoga što se proživljava na Mediteranu.“
Ja bih dodao i u srcu Sredozemlja – na Korzici – od povijesnih, kulturnih i socijalnih okolnosti do susreta s drugima i iskustva granice. Ključna su obilježja:
– Polazište u utjelovljenju: Vjera se ne odvaja od svakodnevna života, nego se ukorjenjuje u ljudskim radostima, patnjama, moru, iskustvima i međuljudskim odnosima.
– Teologija s drugima: Mediteran je raskrižje kultura, stoga se promišljanje vjere temelji na dijalogu, gostoljubivosti i suživotu s različitima.
Pa započnimo. Na nekoliko kilometara od Ajaccia, Napoleonova rodnog grada, nalazi se malo korzičko mjesto Alata. Ondje sam godinama provodio svoja ljeta. Među kamenim kućama i uskim ulicama, koje kao da još uvijek čuvaju duh Mediterana kakav je nekoć bio, uzdiže se župna crkva sv. Petra u Okovima (église Saint-Pierre-aux-Liens). Na prvi pogled ništa ne odaje da je riječ o mjestu koje bi moglo biti predmet ozbiljnijega razmišljanja. Jedna lijepa barokna crkva, poput mnogih drugih na Korzici.
No svaki put kada bih ušao u njezinu unutrašnjost, osjećao sam da se ovdje dogodilo nešto neobično. Ne zbog veličine crkve, niti zbog njezine umjetničke vrijednosti, premda je ona doista iznimna, sva je oslikana. Ono što me iznova iznenađivalo bilo je nešto drugo – gotovo sve je ostalo na svome mjestu.
Glavni oltar. Pokrajnji oltari. Barokni tabernakul. Povijesne misnice. Procesijski križevi. Stari svijećnjaci. Liturgijsko posuđe. Sve ono što je u mnogim europskim crkvama nestalo tijekom druge polovice dvadesetoga stoljeća, ovdje je ostalo očuvano.
Isprva sam mislio da je riječ o slučajnosti. Kasnije sam doznao da nije. Iza toga je stajao jedan čovjek. Njegovo ime bilo je mons. Ange (Anghjulu) Giudicelli.
Bio je dugogodišnji župnik Alate, ali i generalni vikar jedine korzičke biskupije na otoku, prvi suradnik biskupa i čovjek koji je predvodio prijevod rimske liturgije na korzički jezik nakon Drugoga vatikanskoga sabora.
Paradoks?
Upravo čovjek koji je bio među glavnim nositeljima liturgijske obnove na Korzici nije dopustio da njegova župa izgubi svoju liturgijsku povijest. Nije rušio. Nije uklanjao. Nije smatrao da novo može živjeti jedino ako uništi staro. Dodao je jedino novi oltar jer je bilo mjesta, ali nije dirao ono što su njegovi prethodnici gradili više od tri stoljeća. Zbog toga je Alata danas mnogo više od jedne lijepe korzičke crkve.
Ona je odgovor na pitanje koje već desetljećima preokupira liturgičare, povjesničare umjetnosti i mnoge svećenike: Je li Drugi vatikanski sabor značio prekid s prošlošću ili njezin nastavak?
Čini mi se da odgovor ne treba tražiti u beskrajnim raspravama ni u ideološkim podjelama između „predkoncilskog“ i „postkoncilskog“ kako to neki vole raditi. Dovoljno je ući u ovu malu župnu crkvu i pogledati oko sebe. Oltari, tabernakul, liturgijsko ruho i umjetnička baština govore tiho, ali vrlo jasno. Oni svjedoče da je moguće provesti obnovu, a da se pritom ne izbriše pamćenje.
Upravo zato ovaj tekst nije putopis po Korzici. Nije ni rasprava o liturgiji. Još manje pokušaj nostalgije za nekim prošlim vremenima.
On je pokušaj razumijevanja jedne jednostavne istine: Crkva ne živi od revolucija, nego od vjerne predaje onoga što je primila.
I možda upravo zato jedna mala korzička župa može mnogo toga reći cijeloj Crkvi. Nastavimo u istom stilu. Sada dolazi opis crkve, ali ne kao turistički vodič, nego kao uvod u glavnu temu.
Današnja župna crkva sv. Petra u Okovima podignuta je tijekom 17. stoljeća, kada su stanovnici Alate napustili staro naselje San Petru in Vechju – „Stari sveti Petar“ – i sagradili novo selo na današnjem položaju. Preseljenjem nisu željeli prekinuti svoju prošlost. Naprotiv, u novo su mjesto prenijeli ono najvrjednije: svoga zaštitnika.
Crkva je zato posvećena sv. Petru u Okovima, naslovu koji se temelji na događaju opisanom u Djelima apostolskim (12, 1–11). Apostol Petar bio je zatvoren i okovan lancima, ali ga je tijekom noći anđeo Gospodnji čudesno oslobodio iz tamnice. Petrovi okovi zato nisu simbol zarobljenosti nego oslobođenja; nisu znak poraza nego Božje vjernosti čovjeku koji mu ostaje vjeran.
Upravo su u tome stanovnici Alate prepoznali i vlastitu priču. Preselili su svoje selo, ali nisu preselili samo kuće. Prenijeli su svoje pamćenje. Novi je hram postao nastavak staroga, a ne njegov nadomjestak. Taj osjećaj kontinuiteta ostao je vidljiv sve do danas.
Predaja kaže da je gradnju potaknula ugledna korzička obitelj Pozzo di Borgo, dok su u izgradnji sudjelovali majstori iz Pise. Rezultat je jedna od skladnijih seoskih baroknih crkava na Korzici. Njezina unutrašnjost odiše jednostavnošću mediteranskoga baroka: bogato rezbareni oltari, skladne proporcije, topli tonovi drveta i kamena te osjećaj da se svaki element nalazi upravo ondje gdje treba biti.
Posebno mjesto zauzima tabernakul, star više od tri stoljeća, koji su izradili franjevački majstori. Njegova umjetnička vrijednost odavno je prepoznata pa je zaštićen kao francusko kulturno dobro. No njegova vrijednost nije samo povijesna ili umjetnička. Više od tristo godina u njemu se čuva Presveto. Pred njim su klečali naraštaji župljana; pred njim su kršteni, vjenčani i ispraćani njihovi pokojni. Njegova ljepota nije prije svega estetska, nego liturgijska. On nije izrađen da bi ga promatrali turisti, nego da bi čuvao najveće blago Crkve – euharistijsku Kristovu prisutnost.
No jednako me zadivilo nešto što posjetitelj na prvi pogled možda ni ne primijeti. U sakristiji se i danas čuva i koristi bogata zbirka povijesnoga liturgijskog ruha. Za mnoge je to tek nekoliko starih misnica, plašteva i dalmatika. Međutim, kada ih čovjek uzme u ruke, shvati da ne dodiruje samo tkaninu. Dodiruje povijest.
Danas se lako zaboravlja koliko je truda bilo potrebno da nastane samo jedna svečana misnica. Mjesecima, katkad i godinama, vezilje su ručno izrađivale zlatovez. Obrtnici su tkali svilene brokate. Redovnice su sitnim bodovima izrađivale ornamente koje suvremeni strojevi mogu izvesti za nekoliko minuta, ali nikada s istom ljepotom. Svaka nit bila je plod strpljenja, vještine i molitve.
Još je veća bila žrtva onih koji su to ruho naručivali.
U malim seoskim župama poput Alate ono nije nastajalo iz bogatstva. Nastajalo je iz odricanja. Seljaci, težaci, pastiri i ribari odvajali su od svoje skromne zarade kako bi njihova crkva bila dostojno uređena za slavlje svetih otajstava. Nerijetko je misnica bila zavjetni dar nakon ozdravljenja djeteta, sretan povratak pomorca ili zahvala za dobru žetvu. Zato svaka povijesna misnica nosi u sebi priču ljudi koji su je darovali.
Ona nije samo liturgijsko ruho. Ona je sašivena od njihove vjere.
Zbog toga je teško govoriti o liturgijskoj baštini isključivo kao o umjetnosti. Oltari, kaleži, tabernakuli i misnice nisu muzejski izlošci. Oni su vidljivo pamćenje jedne župe. U njima su pohranjene molitve, zavjeti, rad i odricanja mnogih naraštaja.
Možda upravo zato toliko boli kada se takva baština olako odbacuje. Uništavanjem povijesnoga oltara ne nestaje samo komad kamena ili drva. Bacanjem stare misnice ne nestaje samo nekoliko metara svile. Time nestaje dio povijesti jedne zajednice. Briše se trag ljudi koji su vjerovali da je za Boga vrijedno dati ono najbolje što imaju.
Jedan moj kolega znao je pomalo ironično reći: „Najveći neprijatelji liturgijske baštine su hrđa, moljac i katolički svećenik.“
Šala je gruba, ali nažalost ponekad nije daleko od istine. Ono što nisu uništili ratovi, revolucije ni stoljeća, katkada je nestajalo tijekom jednoga pospremanja tavana ili sakristije. Stare misnice završavale su među odbačenim stvarima, dijelile se za kostime ili jednostavno spaljivale. Bilo je, srećom, i drukčijih primjera: svećenika koji su pitali konzervatore, pažljivo spremali staro ruho ili ga predavali muzejima, kao i brojnih laika koji su razumjeli njegovu vrijednost i spasili ga od propasti.
Sve me to navodilo na jedno pitanje: kako je moguće da Crkva, koja stoljećima brižno čuva relikvije svetaca, katkad tako olako izgubi sjećanje na vlastitu liturgijsku povijest?
Odgovor na to pitanje pronašao sam upravo u Alati. Ali ne toliko u samoj crkvi, koliko u životu čovjeka koji ju je više od trideset godina vodio kao župnik.
Bio je to mons. Ange Giudicelli.
Rođen 1906. godine u mjestu Pino, na poluotoku Cap Corse, Ange Giudicelli pripadao je naraštaju svećenika koji su proživjeli gotovo cijelo burno dvadeseto stoljeće. Kao mladi svećenik služio je u jedinoj korzičkoj biskupiji – Ajacciu – a od 1950. godine postao je župnik Alate. Tu će ostati sve do svoje tragične smrti u prometnoj nesreći 1982. godine.
No njegova služba nije bila ograničena samo na jednu župu.
Bio je generalni vikar biskupije Ajaccio – prvi suradnik biskupa, njegov alter ego u svakodnevnom upravljanju mjesnom Crkvom. Prema Zakoniku kanonskoga prava generalni vikar ima redovitu izvršnu vlast u ime biskupa te sudjeluje u svim važnijim pastoralnim, upravnim i disciplinskim pitanjima. Malo je odluka, ako je ikoja, koje se u jednoj biskupiji donose bez njegova sudjelovanja. Mons. Giudicelli stoga nije bio tek ugledni župnik, nego jedan od najutjecajnijih svećenika Korzike svoga vremena.
Upravo zato njegov primjer ima posebnu težinu.
Kada je Drugi vatikanski sabor otvorio put liturgijskoj obnovi i slavljenju Mise na narodnim jezicima, biskupija u Ajacciu osnovala je povjerenstvo koje će pripremiti prijevod rimske liturgije na korzički jezik. Na njegovo je čelo postavljen upravo mons. Ange Giudicelli.
Rezultat toga rada bio je Messa nustrale – Messa rumana in lingua corsa, objavljena 1976. godine.
Bio je to mnogo više od običnoga prijevoda.
Korzički jezik nije jedinstven. Slično, primjerice, našoj čakavštini. Različiti krajevi otoka govore različitim narječjima. Trebalo je pronaći liturgijski jezik koji će biti razumljiv cijelom otoku, a istodobno dovoljno dostojanstven da može postati jezik bogoslužja. Bio je to golem pastoralni i kulturni pothvat. U vremenu kada se na Korzici ponovno budila svijest o vlastitom identitetu, upravo je Katolička Crkva dala snažan doprinos očuvanju korzičkoga jezika.
Drugim riječima, mons. Ange bio je čovjek koji je koncilsku obnovu proveo među prvima.
I upravo zato njegova je životna priča toliko zanimljiva. Jer isti čovjek koji prevodi misu na narodni jezik nije dirao glavni oltar svoje crkve. Nije uklonio tabernakul. Nije izbacio stare misnice. Nije rušio oltarne cjeline. Nije smatrao da povijest smeta budućnosti.
Budući da je prezbiterij bio dovoljno prostran, jednostavno je postavio novi oltar za slavljenje Euharistije prema obnovljenim liturgijskim odredbama. Sve ostalo ostalo je ondje gdje je stoljećima bilo. To možda zvuči jednostavno. Ali upravo se u toj jednostavnosti krije njegova veličina. Jer pokazuje da je razumio ono što će papa Benedikt XVI. mnogo godina poslije nazvati hermeneutikom reforme u kontinuitetu.
Drugi vatikanski sabor nije doživljavao kao revoluciju koja briše prošlost, nego kao organski razvoj iste Crkve. Novo nije gradilo svoj identitet rušenjem staroga, nego se na njemu nadograđivalo.
Možda upravo zato danas, više od četrdeset godina nakon njegove smrti, župljani Alate njegovo ime izgovaraju s posebnim poštovanjem.
U crkvi su mu postavili spomen-ploču zahvaljujući za trideset i dvije godine služenja. Još je znakovitije da trg ispred župne crkve danas nosi njegovo ime – Place Mgr Ange Giudicelli. Ali mislim da postoji još dublji razlog zbog kojega ga Alata nije zaboravila. Ljudi osjećaju kada netko ono što je primio ne smatra svojim vlasništvom.
Mons. Ange nikada nije gledao na crkvu kao na prostor u kojem može ostaviti osobni pečat ili ostvariti vlastite ideje. Znao je da nije vlasnik baštine nego njezin čuvar. Sve ono što su njegovi prethodnici stoljećima stvarali smatrao je darom koji treba predati dalje.
Upravo zato danas, kada se uđe u crkvu sv. Petra u Okovima, ne vidi se samo ljepota jednoga baroknog interijera. Vidi se mudrost jednoga svećenika koji je razumio da se ljubav prema Koncilu ne dokazuje rušenjem prošlosti, nego njezinim vjernim prenošenjem budućim naraštajima.
Nažalost, nisu sve crkve na Korzici imale takvu sreću.
I upravo nas usporedba s njima vodi prema možda najbolnijem pitanju cijele povijesti iza Koncila.
Kako je bilo moguće da se u ime obnove uništi toliko liturgijske baštine koju sam Koncil nikada nije tražio ukloniti?
Crkva sv. Petra u Okovima u Alati navodi na jedno neizbježno pitanje.
Ako je bilo moguće provesti liturgijsku obnovu bez uništavanja povijesne baštine, zašto se to nije dogodilo posvuda?
Odgovor nije jednostavan, ali jedno je sigurno: Drugi vatikanski sabor nikada nije naložio rušenje povijesnih oltara, uklanjanje tabernakula i pričesnih ograda, odbacivanje staroga liturgijskoga ruha ili uništavanje sakralne umjetnosti.
Naprotiv, konstitucija Sacrosanctum Concilium više puta ističe da Crkva s posebnom brigom čuva svoju liturgijsku i umjetničku baštinu te da se svaka obnova mora odvijati organski, u kontinuitetu s predajom. Sabor govori o reformi, a ne o revoluciji; o rastu, a ne o prekidu.
Ipak, u godinama nakon Sabora u pojedinim se sredinama razvio drukčiji mentalitet. Umjesto organskoga razvoja, počela se širiti ideja da je potrebno stvoriti gotovo novu liturgijsku kulturu. Staro se počelo doživljavati kao prepreka, a novo kao jedino mjerilo napretka. Tako je nastalo ono što će brojni liturgičari i povjesničari umjetnosti kasnije nazvati pokoncilskim ikonoklazmom.
Riječ ikonoklazam potječe od grčkih riječi eikōn – slika ili ikona – i klan – razbiti, uništiti. U povijesti označava razdoblja kada su iz vjerskih ili ideoloških razloga uništavane svete slike i druga sakralna umjetnost. U prenesenom značenju danas opisuje svaki sustavni odnos prema baštini koji polazi od uvjerenja da se budućnost može graditi tek nakon što se izbrišu tragovi prošlosti.
Nažalost, upravo se to dogodilo u mnogim crkvama Europe. Nestajali su monumentalni glavni oltari koji su stoljećima bili središte liturgijskoga života. Rušene su oltarne ograde. Uklanjane propovjedaonice. Razbijani oltari. Odlagani kipovi. Spaljivano liturgijsko ruho. Nerijetko su nepovratno nestala djela koja su preživjela ratove, revolucije i požare, ali nisu preživjela crkvene ikonoklaste. To nije bio samo gubitak umjetničkih djela. Bio je to gubitak pamćenja.
Jer liturgijska baština nije dekoracija. Ona je povijest jedne zajednice izrađena u kamenu, drvu, svili i zlatu. Svaki oltar, svaki kalež i svaka misnica nose u sebi vjeru ljudi koji su ih dali izraditi, odricanje obitelji koje su ih darovale i molitve naraštaja koji su se pred njima okupljali. Uništiti ih znači prekinuti razgovor između prošlih i budućih naraštaja.
Engleski književnik George Orwell u romanu 1984. napisao je rečenicu koja je postala simbol odnosa prema povijesti: „Tko upravlja prošlošću, upravlja budućnošću; tko upravlja sadašnjošću, upravlja prošlošću.“
Orwell je govorio o totalitarnim režimima koji brišu povijesno pamćenje kako bi oblikovali novoga čovjeka. Crkva, naravno, nije totalitarni sustav i takva usporedba ne bi bila primjerena. No, Orwellova opomena ostaje univerzalna: zajednica koja izgubi svoje pamćenje postupno gubi i svoj identitet.
Upravo zato liturgijska baština nije luksuz niti nostalgija. Ona je vidljivo pamćenje Crkve.
Papa Benedikt XVI. upravo je u tome vidio jedan od najvećih izazova nakon Drugoga vatikanskoga sabora. Govorio je o dvjema mogućim interpretacijama Koncila. Jednu je nazvao „hermeneutikom diskontinuiteta i prekida“, a drugu „hermeneutikom reforme u kontinuitetu“.
Prva polazi od pretpostavke da je Koncil označio početak neke nove Crkve. Druga podsjeća da je Crkva ostala ista, premda se obnavlja i razvija.
Zato je u pismu biskupima uz motuproprij Summorum Pontificum napisao riječi koje nadilaze pitanje jednoga misala i postaju načelo za razumijevanje čitave crkvene predaje: „U povijesti liturgije postoji rast i napredak, ali nema prekida. Ono što je prijašnjim naraštajima bilo sveto, ostaje sveto i veliko i za nas te ne može odjednom biti posve zabranjeno ili čak smatrano štetnim. Dužnost nam je sačuvati bogatstva koja su se razvila u vjeri i molitvi Crkve te im dati njihovo pravo mjesto.“
U tim je riječima sadržan odgovor na mnoge rasprave koje traju već desetljećima. Ako je nešto stoljećima hranilo vjeru svetaca, oblikovalo pobožnost naroda i nadahnjivalo najveća djela kršćanske umjetnosti, ono ne može preko noći postati prepreka vjeri. Obnova ne traži zaborav. Obnova traži razumijevanje.
Na to je podsjetila i Kongregacija za bogoštovlje i disciplinu sakramenata, kada je 2000. godine odgovorila da Opća uredba Rimskog misala nigdje ne zahtijeva uklanjanje povijesnih oltara niti propisuje da se Misa mora slaviti isključivo versus populum (prema narodu).
Izraz expedit znači da takvo rješenje
– jest preporučljivo gdje je moguće, ali je istaknuto da raspored oltara uvijek treba poštovati umjetničku i povijesnu vrijednost pojedine crkve,
– niti je zapovijed niti razlog za uklanjanje povijesnih oltara.
I da ostane stari oltar i na njemu se misi navode se ova četiri razloga:
a) za podizanje novog oltara ne odgovara topografija mjesta,
b) tijesan je prostor u prezbiteriju,
c) stari je oltar veoma vrijedan, i
d) narod je zadovoljan sa starim oltarom (Gle sinodalnosti! Pa netko i pita nešto taj narod!)
Nažalost, postoje oni koji konstantno govore da je sve to protukoncilski, potpiruju vatru, utjeravaju strah, skoro da bi se čovjek trebao ispovijedati zato jer je odjenuo povijesnu misnicu ili je, ne daj Bože, služio Misu na starom oltaru. Kao da se zaboravlja, da je pred koju godinu, u ranim godinama pontifikata pape Franje i sam rektor Riječke prvostolnice služio jutarnje Mise na pokrajnjim oltarima ili pak u starijem ruhu. I to nikome nije smetalo. Nije to bilo baš tako davno…
Nadodao bih tu i biskupa Perića, koji je neki dan na krštenju šestog djeteta jedne obitelji nosio tzv. tamburu ili tamburicu – barokni rez misnice. Svakako, evo to nam pokazuje da takvo ruho nije zabranjeno (osim u nečijim „mentalnim okovima“, a ljeti je, znamo – veoma praktično.
No, znamo da neki kada nekoga ugledaju svećenika u baroknom ruhu, osjete snažne reakcije koje se obično prenesu u žustre komentare, bilo pisane, bilo usmene ili denuncijacije u rangu crimen pessimum (najgore krivice) o kojima uvijek crkvena vlast dozna – pa čemu to? Razvija se čak i cijela teologija tekstila. Kvalificiranje ljudi po robi koju nose. Ali i sam je Gospodin rekao, neka se ne uznemiruje srce vaše… uostalom, psi laju, a karavane prolaze…
Istu je misao vrlo jednostavno izrazio i zadarski nadbiskup mons. Želimir Puljić kada je nakon Mise na povijesnom oltaru svetišta Gospe od Zdravlja rekao: „Okretanje prema oltaru ne znači okretanje leđa narodu nego zajednička usmjerenost prema Gospodinu… Kamo sreće da se odmah jedno i drugo istaknulo i ovako nastavilo, onda vjerojatno ne bi mnogi oltari stradali i mnoge stare crkve stradale u toj obnovi i renovaciji.“
Te riječi možda najbolje opisuju ono što se dogodilo u Alati. Ondje nije pobijedila nostalgija. Nije pobijedio tradicionalizam. Pobijedila je svijest da Crkva nije vlasništvo jednoga naraštaja. Ona prima baštinu, čuva je i predaje dalje.
Koliko je pristup mons. Angea Giudicellija bio dalekovidan najbolje se vidi kada ga usporedimo s onim što se dogodilo u nekim drugim korzičkim crkvama.
Nekoliko kilometara od Alate, u Ajacciu, nalazi se crkva sv. Roka (Saint-Roch). I ona je stoljećima čuvala vrijedan glavni oltar koji je bio umjetničko i liturgijsko središte crkve. Tijekom pokoncilske obnove taj je oltar uklonjen zajedno s vitrajima i kipovima te je crkva obijeljena. Crkva sv. Roka u Ajacciu postala je simbol onoga što se događa kada ideologija nadvlada poštovanje prema predaji. Bio je to zahvat koji danas teško može izazvati išta drugo osim žaljenja.
Srećom, oltar nije završio na otpadu niti je razbijen. Zahvaljujući prisebnosti jednoga đakona, rastavljen je i prenesen u drugu župu gdje je ponovo sastavljen. Spašeno je barem ono što se još moglo spasiti.
Kada sam o tome razgovarao s Marianne, dugogodišnjom sakristijankom crkve sv. Roka i djelatnicom konzervatorske službe u Ajacciu, upitao sam je kako je bilo moguće da konzervatori dopuste uklanjanje tako vrijednoga oltara.
Odgovorila je vrlo jednostavno: „Nismo ni znali. Radili su na svoju ruku. Gdje smo znali, ondje smo spriječili.“
Te su me riječi duboko pogodile.
Često se odgovornost za uništavanje liturgijske baštine pripisuje konzervatorima ili državnim ustanovama. U stvarnosti je nerijetko bilo upravo suprotno. Mnogi su konzervatori pokušavali spasiti ono što se spasiti moglo, ali su za pojedine zahvate doznali tek kada je već bilo prekasno.
Na kraju našega razgovora postavio sam joj još jedno pitanje. Rekao sam: – Kako vam se čine ove nove, gotovo prazne crkve u usporedbi sa starima? Njezina je reakcija bila gotovo trenutna. „Kakva im je vjera, takva im je i crkva. Kad je prazna vjera, prazna je i crkva.“ Ne znam bi li se svi složili s tom rečenicom. Ali nisam je zaboravio. Jer nije dolazila od liturgičara. Nije dolazila od teologa. Nije dolazila od polemičara. Izgovorila ju je jedna konzervatorica koja je čitav život provela spašavajući sakralnu baštinu.
Možda je upravo zato njezina misao vrijedna razmišljanja. Crkvena umjetnost nikada nije nastajala iz želje za luksuzom. Nastajala je iz vjere. Veliki oltari nisu građeni zato da bi impresionirali turiste. Misnice nisu bile bogato izvezene zbog estetskoga dojma. Tabernakuli nisu rezbareni zato da bi zadovoljili ukus nekoga razdoblja. Sve je to nastajalo jer je čovjek vjerovao da Bogu pripada ono najbolje što može dati. Ljepota je bila oblik bogoslužja.
Zato svaka crkva govori o vjeri vremena koje ju je izgradilo. Svakako bih uputio čitatelja na knjigu Moyre Doorly – Nema mjesta za Boga. Negacija Boga u suvremenoj arhitekturi koju su preveli isusovci i koja govori o tome da crkva nije samo arhitektonski prostor. Ona je ispovijest jedne zajednice. Upravo zato nije svejedno kako se odnosimo prema baštini koju smo naslijedili. Ne čuvamo je samo zato što je stara. Ne čuvamo je ni samo zato što je umjetnički vrijedna.
Čuvamo je zato što pripada ljudima koji su prije nas vjerovali, molili, radili i odricali se kako bi njihova crkva bila dostojan dom Božji. Njihov trud ne pripada prošlosti. On pripada i nama. A i pitanje nama, što mi i kome, te kako gradimo?
Na blagdan sv. Petra u Okovima, prvoga kolovoza, u Alati se i danas okupljaju vjernici na svečanoj Misi i procesiji. Relikvije sv. Petra, koje je iz Rima pribavio upravo mons. Ange Giudicelli, čuvaju se ispod oltara postavljenoga nakon liturgijske obnove. Iznad njega i dalje stoji povijesni glavni oltar koji je više od tri stoljeća bio središte molitve ove župe. Ta dva oltara govore više od mnogih knjiga. Ne stoje jedan protiv drugoga. Ne predstavljaju dvije Crkve. Ne simboliziraju sukob između „staroga“ i „novoga“. Oni zajedno svjedoče da je moguće obnoviti liturgiju bez uništavanja njezina pamćenja.
Možda upravo zato primjer mons. Angea Giudicellija toliko nadilazi granice jedne korzičke župe. Bio je potpuno koncilski svećenik. Predvodio je prijevod rimske liturgije na korzički jezik. Provodio je liturgijsku obnovu. Ali nikada nije povjerovao da obnova počinje rušenjem. Znao je da Crkva nije vlasništvo jednoga naraštaja. Nijedan župnik ne gradi Crkvu ispočetka. Svaki prima ono što su drugi prije njega gradili. I ostavlja ga onima koji dolaze poslije njega. To vrijedi i za svakog crkvenog službenika od najmanjeg đakona pa sve do biskupa. I to si moramo posvijestiti.
Papa Benedikt XVI. sažeo je tu istinu riječima koje će vjerojatno ostati jedno od najvažnijih tumačenja Drugoga vatikanskoga sabora: „U povijesti liturgije postoji rast i napredak, ali nema prekida. Ono što je prijašnjim naraštajima bilo sveto, ostaje sveto i veliko i za nas te ne može odjednom biti posve zabranjeno ili čak smatrano štetnim.“
Možda upravo u toj rečenici leži odgovor na pitanje s početka ovoga teksta.
Što nas uči mala crkva sv. Petra u Okovima u Alati?
Ne uči nas nostalgiji. Ne uči nas povratku u prošlost. Ne uči nas protivljenju Drugomu vatikanskom saboru. Naprotiv. Uči nas razbijanju „mentalnih otoka“ i „ideoloških okova“.
Uči nas da se Koncil može živjeti onako kako ga je sama Crkva zamislila: kao obnovu u kontinuitetu, a ne kao prekid. Zato danas trg ispred crkve nosi ime Place Mgr Ange Giudicelli. Nije to priznanje samo jednom župniku. To je zahvalnost čovjeku koji je razumio da najveća ostavština jednoga svećenika nije ono što će sagraditi novo, nego ono što će vjerno očuvati i predati dalje.
Jer Crkva ne počinje s nama. Crkva nije vlasništvo jednoga naraštaja.
I, ako ostanemo vjerni svojemu poslanju, neće završiti s nama.
Eto, to su lekcije istinskih susreta s iskustvom i kontekstom Mediterana.
Goran Žan Lebović Casalonga
