Svaki put kad otvorim društvene mreže ili prelistam portale, iznova se iznenadim koliko olako uzimamo stvari koje bi nas trebale i te kako brinuti. Često živimo u nekoj iluziji da je sve u redu, da imamo potpunu slobodu i da se naš glas u svijetu čuje onako kako treba. Ali kad se malo zagrebe ispod površine i kad čovjek počne povezivati stvari, shvatiš koliko je to zapravo jedna velika utopija.
Jedna stvar mi već dugo ne da mira, a ovih dana mi se opet vrtjelo po glavi: jeste li ikada primijetili tko zapravo izvještava o nama i tko gradi sliku o Hrvatskoj vani, u onim velikim, utjecajnim europskim medijima?
“Neutralni analitičari“
Kad malo bolje pogledate popis novinara, analitičara i urednika koji po njemačkim i europskim redakcijama, od Deutsche Wellea pa do raznih uglednih listova i radija, pišu o prilikama na Balkanu i u Hrvatskoj, uočite jednu vrlo zanimljivu stvar. To su uglavnom novinari i analitičari srpskog porijekla. Nemanja Rujević, Krsto Lazarević, Zoran Arbutina, Madelaine Popović, Dragan Đurašinović, pa sve do novinara raznih listova dijaspore poput “Vesti”.
Nemam ja ništa protiv bilo čijeg imena i prezimena, niti je ovo ikakvo prebrojavanje krvnih zrnaca ili poticanje bilo kakve mržnje, od toga se odmah ograđujem jer to nije moj stil. Ali postavit ću nekoliko sasvim logičnih i jednostavnih pitanja koja bi si svaki razuman čovjek u Hrvatskoj morao postaviti.
Kakvu to istinu ti ljudi prezentiraju svijetu o nama? Kakav kut gledanja oni biraju kada pišu o hrvatskom društvu, o našoj tradiciji, o našoj povijesti i političkim prilikama?
Zapitajmo se samo na trenutak: postoji li ijedan Hrvat u Srbiji koji je imao tu “sreću” i priliku da iz Beograda ili Novog Sada piše za vodeće njemačke i svjetske medije te daje svoje viđenje i analize o Srbima? Postoji li taj reciprocitet? Svi dobro znamo odgovor na to pitanje. Znamo da je to praktički nemoguća misija.
Izjednačavanje krivnje
I tu onda dolazi taj osjećaj nepravde koji je postao gotovo nepodnošljiv. Hrvatska je u Domovinskom ratu bila jasna i dokazana žrtva. Podnijeli smo ogromnu žrtvu, natopili svoju zemlju krvlju da bismo imali svoju državu i slobodu. I umjesto da danas, nakon svega, mi sami pričamo svoju priču i šaljemo u svijet istinu o onome što jesmo, događa nam se to da nam regionalne analize i sliku o nama opet kroje oni koji na te događaje gledaju sa sasvim druge strane.
Kada se u stranim medijima kroz “neutralne” tekstove izjednačava krivnja, kada se izostavlja povijesni kontekst i kad se svaka naša borba za vlastiti identitet u startu etiketira kao nekakav “radikalizam”, to boli. Boli zato što se stvara iskrivljena slika u očima nekog prosječnog Nijemca ili Europljanina koji o nama ne zna ništa osim onoga što pročita u tim istim novinama.
Nije ovo nikakvo podrivanje, niti teorija zavjere. Ovo je samo glasno razmišljanje jedne obične žene i autorice kojoj je stalo do svoje zemlje i do istine. Vrijeme je da prestanemo biti naivni i da se konačno zapitamo tko nam to i s kojim ciljem piše biografiju pred svijetom. Jer ako mi sami nećemo čuvati svoju istinu, budite sigurni da je nitko drugi umjesto nas neće čuvati.
Više od iste autorice:
Odlazak Vedrane Rudan: Kada društvo oplakuje vlastiti sumrak
Snaga tihe savjesti: Zašto poštujem ženu koja stoji iza svojih uvjerenja
