Ono što se danas na Zapadu doživljava kao politička ili kulturna nesigurnost u korijenu je, tvrdi kardinal Gerhard Ludwig Müller, pitanje vjere. Nekadašnji prefekt Kongregacije za nauk vjere povezao je dvije istodobne pojave: „unutarnji otpad Zapada od vjere“ i „snažno širenje islama“.
Ni popuštanje pred relativizmom ni bijeg u fundamentalizam, po njegovu sudu, ne mogu zaustaviti taj proces; jedini izlaz vidi u Kristu i u kršćanstvu koje se ne odriče svoje misionarske naravi. Prostor za takvo izlaganje kardinal je dobio na konferenciji „Tavole di Assisi 2026.“, koju je Asiz ugostio 5. i 6. rujna.
O sadržaju govora, odnosno o sekularizaciji, susretu kršćanstva i islama te zadaći Crkve, izvijestila je Katolička tiskovna agencija Biskupske konferencije BiH (KTA), pozivajući se na poljsku katoličku agenciju KAI, koja je pak preuzela tekst britanskoga Catholic Heralda.
Ono što nagriza dolazi iz vlastitih redova
Kriza o kojoj kardinal govori nema, po njegovu tumačenju, prvenstveno vanjske uzročnike, iako se rado tako prikazuje. „Kršćanskomu Zapadu ne prijete samo vanjske sile, već ga iznutra nagriza otpad od vjere“, formulirao je stanje koje naziva „krizom identiteta bez presedana“.
Kao njezin najizraženiji simptom naveo je posthumanizam, koji za njega predstavlja „nihilističku ideologiju“. Logika je pritom, smatra, neumoljiva: što se odlučnije čovjeka nastoji osloboditi od Boga, to manje od čovjeka ostaje.
Biblijska slika Božja ustupa mjesto shvaćanju čovjeka kao „materije kojom se može manipulirati“ i „algoritma među algoritmima“. Da se sve to zbiva u trenutku kad europska društva odbacuju vjerski temelj na kojemu je stoljećima stajala njihova kultura, kardinal ne smatra slučajnošću; upravo se u tu prazninu, dodaje, useljava islam.
Zašto vjernici drugih religija ne poštuju mlako kršćanstvo
Za razliku od sekulariziranih Europljana, muslimani se, kaže kardinal, ne osjećaju nelagodno kad govore o Bogu i onome što nadilazi ovaj svijet, što ne znači da su razlike male, jer u pogledu objave i shvaćanja čovjeka dvije vjere stoje na posve različitim polazištima.
Kako je kazao: „Muslimani ne poštuju slabo kršćanstvo koje se srami križa i svodi se na dobrotvornu organizaciju ili čuvara okoliša. Oni poštuju one koji vjeruju“. U okolnostima u kojima se sve, od ljudske naravi do braka, rođenja i smrti, otvara za novo definiranje, islam pojedincima može zasjati kao „čvrsta stijena“. Sam kardinal, međutim, u njemu ne prepoznaje rješenje: „Odgovor na nihilizam nije fundamentalizam, već Krist, utjelovljeni Logos“.
Spor oko toga zašto je Franjo krenuo k sultanu
Jedna od središnjih tema okupljanja bila je epizoda iz Petoga križarskog rata, dolazak svetoga Franje Asiškog pred sultana al-Malika al-Kamila. Uvriježeno čitanje, prema kojemu je taj susret rani nagovještaj današnjega dijaloga religija i pacifizma, kardinal je odbio kao osiromašenje Franjina motiva.

„Sentimentalna i relativistička struja prikazuje svetoga Franju kao preteču modernoga sinkretizma, kao proroka pacifističkoga dijaloga koji je sam sebi svrha, u kojemu se sve religije smatraju jednakima, a nijedna ne posjeduje istinu“, opisao je pristup koji je zatim ocijenio „povijesnim i teološkim iskrivljavanjem“. Franjin put, podsjetio je, nije bio pregovarački zadatak, nego čin izrastao iz „ljubavi prema dušama“ i vjere u to da Isus Krist spašava.
Otvorenost koja ne zahtijeva odustajanje
Razgovor s drugim vjerama ne plaća se, po kardinalovu mišljenju, cijenom vlastitoga uvjerenja. „Autentičan međureligijski dijalog koji poštuje ljudsko dostojanstvo ne može se temeljiti na nijekanju vlastitoga identiteta”, rekao je, vidjeći u asiškom svecu dokaz da se pristojnost prema drugome i jasno izrečena vjera ne isključuju. Iz toga izvodi i svoj zahtjev: kršćanstvo mora vratiti misionarsku svijest, što u današnjim okolnostima nije „samo ispravno, već i prijeko potrebno“.
Prvo je popustio razum, pa tek onda vjera
Uzročni niz kardinal postavlja obrnuto od uobičajenoga: „Zapad je izgubio vjeru jer je izgubio razum“. Odmicanje od kršćanstva zato ne shvaća kao izoliranu religijsku promjenu, nego kao dio šireg osporavanja onoga što je o čovjeku dosad smatrano samorazumljivim.
Praznina koja tako nastaje pogoduje svjetonazorima s brzim i tvrdim odgovorima, no upravo se tu, opominje, ne smije popustiti fundamentalizmu; nihilizmu treba suprotstaviti vjeru koja stoji na Kristu i ne sukobljava se s razumom. „Zapad će se zaštititi od posthumanizma i izbjeći da ga druge religije apsorbiraju ako se ponovno usredotoči na Krista.“
Zaključak upućen prije svega kršćanima
Završni dio izlaganja bio je poziv na jasno svjedočenje: kršćani, poručio je kardinal, ne bi smjeli prešućivati ni Krista ni to da je spasenje koje on donosi jedinstveno.
Popuštanje u zahtjevima vjere ne rješava, po njegovu sudu, ni domaći nihilizam ni rast drugih religija; Crkvi je potrebno ponovno prepoznavanje vlastite zadaće i Krist u središtu poruke, u skladu s načelom da „nema spasenja izvan Isusa Krista“. Poziv je uputio prije svega samim vjernicima, a onda i Europi, koja se, kako procjenjuje, sve više odvaja od svojih izvorišta.
Njegova posljednja rečenica sažima cijeli argument: „Tek kada Zapad ponovno stavi Boga u središte, čovjek će ponovno postati istinski čovjek“.
Kardinal Müller – Fiducia supplicans je ‘kontradiktorna sama sebi’











