Osamnaestog studenog 1991. pripadnici srpskih paravojnih formacija i 9. kninskog korpusa JNA uz topništvo, tenkove, zrakoplovstvo i helikopterski desant probili su liniju obrane Škabrnje, slabo branjenog sela u Zadarskom zaleđu. Nakon što su ušli u selo, izvodili su ljude iz podruma i ubijali ih na pragovima njihovih kuća. Tog je dana u Škabrnji ubijeno 15 hrvatskih branitelja, 43 goloruka civila, žene, starci, a najstariji među njima, Luka Bilaver, imao je 92 godine.
Sljedećeg dana iste su snage ušle u susjedni Nadin i ubile još četrnaest civila i pet branitelja.
Ratko Mladić tijekom rata u BiH, Foto: Mikhail Evstafiev / Wikimedia Commons, CC BY-SA 3.0 (ili CC BY-SA 2.5).
Udarna snaga napada bila je 180. motorizirana brigada u sastavu 9. kninskog korpusa, kojim je zapovijedao Ratko Mladić.
Srebrenica, 11. srpnja 1995.
Nekoliko godina kasnije, točnije, 11. srpnja 1995. taj je srpski oficir zapovijedao snagama koje su ušle u Srebrenicu.
U danima koji su slijedili pod njegovim zapovjedništvom odvajani su muškarci i dječaci od žena i djece. Nakon toga žrtve su ubijane na zbirnim mjestima izvršenja, a tijela zatrpavana u masovne grobnice koje su kasnije prekopavane kako bi se zataškao zločin. Ubijeno je najmanje 8372 muškarca i dječaka.
Masovna ubojstva, strijeljanja vojnika i civila, neodoljivo podsjećaju na slične egzekucije koje su se provodile nakon Drugog svjetskog rata nad zarobljenom hrvatskom vojskom i civilima na području bivše Jugoslavije.
Za razliku od tadašnjih zločina, ovi su okvalificirani pravim imenom. Haški tribunal presudio je da su počinioci odgovorni za genocid, a taj je dan Generalna skupština Ujedinjenih naroda 2024. proglasila međunarodnim danom sjećanja na žrtve genocida.
Presuda
Zbog svojih je nedjela Ratko Mladić uhićen 2011. i u Haagu mu je suđeno po jedanaest točaka optužnice.
Prvostupanjskom presudom Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju od 22. studenoga 2017. osuđen je po deset točaka na kaznu doživotnog zatvora, a oslobođen je po jednoj.
Žalbeno vijeće Međunarodnog rezidualnog mehanizma za kaznene sudove 8. lipnja 2021. odbilo je žalbu po svim točkama i potvrdilo kaznu doživotnog zatvora.
Ratko Mladić tijekom izricanja prvostupanjske presude pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju (ICTY) u Haagu, 22. studenoga 2017. Foto: UN International Criminal Tribunal for the former Yugoslavia / ICTY, Flickr, CC BY 2.0.
Za Škabrnju, Nadin i ostala mjesta u Hrvatskoj, u kojima su njegove postrojbe činile zločine, nikada nije odgovarao.
Ratko Mladić donosio je smrt, patnju i tugu tisućama obitelji, a sudbina je htjela da tijekom svojih ratnih djelovanja i sam doživi obiteljsku tragediju i osjeti kako je to izgubiti dijete.
U ožujku 1994. Mladićeva kćer Ana, studentica medicine, oduzela si je život očevim pištoljem u obiteljskoj kući u Beogradu. Imala je 24 godine.
Državni pogreb za osuđenika
Osuđenik za genocid i najteže ratne zločine umro je 27. kolovoza 2026. u zatvorskoj bolnici u Haagu, u dobi od 84 godine.
Tijelo mu je dovezeno u Srbiju vladinim zrakoplovom, a lijes je bio prekriven srpskom zastavom i zastavom Republike Srpske.
Pokopan je 7. rujna na Topčiderskom groblju, uz počasnu paljbu Vojske Srbije. U crkvi je bilo šest ministara Vlade Republike Srbije te sin predsjednika Vučića, Danilo.
Sve su te činjenice dovoljno skandalozne i tjeraju na ozbiljno promišljanje o smjeru u kojem ide narod s kojim imamo otvorena pitanja starija od stoljeća.
Odgovornost duhovnih vođa
Dakle, valja naglasiti da ovdje nije riječ o zapovjedniku koji je osuđen zbog zapovjedne odgovornosti, prekomjerne upotrebe topništva ili odmazde nad nekolicinom zarobljenih vojnika. Radi se o čovjeku koji je potpuno svjesno i odlučno zapovjedio istrebljenje cjelokupnog muškog stanovništva jedne enklave, koji je odgovoran za smrt tisuća ljudi i to je dokazano sudskim postupkom.
Ono što dodatno zabrinjava jest činjenica da je sprovodni obred takvoj jednoj osobi vodio patrijarh Porfirije, vrhovni poglavar Srpske pravoslavne Crkve.
Jadan narod koji ima takvo duhovno vodstvo.
Duhovne vođe imaju mnogo veću odgovornost nego što im to često predbacuju sekularni apologeti i razni lijevi komentatori kritizirajući ih zbog njihova utjecaja na političke procese.
Ta odgovornost prije svega odnosi se na metafizičku stvarnost. Sudbina koja čeka narod kojeg njegovi pastiri umjesto prema katarzi, priznavanju objektivnih povijesnih činjenica i vlastitih pogrešaka, molitvi i Bogu, vode u ustrajavanje u grijehu i nove zablude – nije nimalo obećavajuća.
Ipak, ono što nas može najviše zabrinjavati jest činjenica da je takvo duhovno vodstvo, koje povjereni im srpski narod i dalje drži u bunilu vlastite mitomanije i sivilu ratova koje su započinjali 90-ih, godinama oduševljavalo značajan dio hrvatske intelektualne i političke elite.
Kružok na Svetom Duhu
Dok je današnji srpski patrijarh još bio mitropolit zagrebačko-ljubljanski njime se oduševljavala ljevica. U prostorijama Pravoslavne gimnazije na zagrebačkom Svetom Duhu, od 2017. godine, jednom mjesečno okupljalo se birano društvo. Pedesetak do šezdesetak ljudi po susretu, među njima:
Ivo Josipović, Milorad Pupovac, Vesna Pusić, Rada Borić, Tvrtko Jakovina, Hrvoje Klasić, Dejan Jović, Dražen Lalić, Vlatko Silobrčić, Anna Gruenfelder, Tvrtko Barun, don Anton Šuljić, rabin Moše Prelević, Peter Kuzmič, bračni par Raffai, Branimir Pofuk, Vili Matula… Popis nikada nije službeno objavljen. Sami su sebe nazivali Porfirijancima.
Domaćin i središnja figura bio je mitropolit zagrebačko-ljubljanski Porfirije Perić. Ideju je, po vlastitim riječima, dao novinar i teolog Drago Pilsel, koji je susrete i moderirao i koji tvrdi da je kroz njih u četiri i pol godine prošlo oko 120 ljudi, od kojih šezdeset i pet redovito.
Ono što se na tim susretima govorilo ostalo je, kažu sudionici, među četiri zida: „Što se dogodi u Vegasu, ostaje u Vegasu“.
Pilsel je i sam rekao da o sadržaju razgovora ne smije govoriti.
Foto: Facebook screenshot
Panegirici
Hrvoje Klasić je 2021. rekao da već dugo nije vidio nešto tako dobronamjerno, blago i iznijansirano kao što su bile riječi mitropolita Porfirija u jednom intervjuu kojeg je dao tih dana. Povijesne istine koje zastupa Klasić zasigurno su prihvatljive i Porfiriju, barem onaj dio u kojima hrvatski identitet doživljava kao šovinistički.
Ivo Josipović je o njemu tada mogao reći „samo najljepše“. „Ustaška zmija“ kojom je za vrijeme njegova predsjednikovanja Hrvatskom u Knessetu bacao ljagu na vlastiti narod zasigurno je bila dobro prihvaćena kovanica u tom biranom društvu.
Vesna Pusić opisala ga je kao zagrebačku rock zvijezdu koja je šarmirala mnoge njezine prijatelje, a Rada Borić pisala je, kad je otišao u Beograd, da je Hrvatska na gubitku.
Možda ju je i tad srce boljelo na jednak način kao kad vidi mnoštvo mladih koji dolaze na misu u crkvu Sveta Mati Slobode na zagrebačkom Jarunu.
Kad promišljamo što je Porfirijance povezivalo teško je naći išta drugo osim rezerviranosti prema hrvatskom identitetu i samostalnoj hrvatskoj državi. Teško da je Porfirije Radi Borić pojašnjavao spoznanje Boga po svetom Pavlu, temi na kojoj je doktorirao ili Viliju Matuli tumačio teze Justina Popovića, kanoniziranog SPC-ovca, autora knjige Pravoslavna Crkva i ekumenizam koji je ekumenizam proglasio „svejeresom“ (herezom svih hereza).
Koje li ironije! Jedan od prvaka SPC u Zagrebu se predstavlja kao veliki ekumenist kojeg zbog toga ljevica na sva usta slavi, a matična zajednica uzdigne na oltar teologa koji je ekumenizam s prijezirom odbacio.
U javnosti se stvarala slika Porfirija koji je govorio o pomirenju, koji je kritizirao nacionalizam, koji o Stepincu nije govorio kao o zločincu, samo mu je pridodao neke ograde, naoko sitne, ali dovoljne da se na njima izgradi bedem protiv kanonizacije našeg svetog blaženika kad kasnije bude uspostavljena zajednička komisija pod patronatom Vatikana koja će raspravljati o tom pitanju.
Crtica iz Chicaga i slučaj Jurič
Nije za vrijeme Porfirijine zagrebačke prekomande sve teklo glatko.
Njegovi su se obožavatelji susreli s neugodnostima iz Chicaga. Pojavila se 2016. snimka na kojoj zagrebački mitropolit u tom američkom gradu pjeva pjesmu o četničkom vojvodi Momčilu Đujiću, a potom i druga snimka iz istoga grada u siječnju 2020.
Porfirije je prvo govorio o tendencioznim tumačenjima i napadima na Srpsku pravoslavnu Crkvu i srpski narod u Hrvatskoj u maniri klasične, toliko puta viđene i prozrene inverzije, a kasnije se ispričao, tvrdeći da su snimke podmetnute jer je osudio spaljivanje hrvatske zastave.
Milorad Pupovac stao je 2016. u njegovu obranu i opisivao ga kao časnog čovjeka.
Ivo Josipović nije spominjao četničku zmiju, valjda je računao da će se presvući kao i 1944.
Novinar Marko Jurič u svojoj emisiji na Z1 televiziji komentirao je ovaj događaj i odjavio se rečenicom: „Dakle, dragi moji Zagrepčani, kada se šećete Cvjetnim trgom, pogotovo majke s djecom, pripazite da ne bi koji od tih četničkih vikara istrčao iz crkve i malo u svojoj najboljoj maniri klanja izveo svoj krvavi pir na našem najljepšem zagrebačkom trgu“.
Vijeće za elektroničke medije ubrzo je jednoglasno Z1 televiziji privremeno oduzelo koncesiju na tri dana, a Milorad Pupovac i Srpsko narodno vijeće podnijeli su kaznenu prijavu, da bi DORH Juriča optužio za govor mržnje.
Jurič je nepravomoćno osuđen na deset mjeseci zatvora s rokom kušnje od dvije godine, a Plava produkcija kao nakladnik na novčanu kaznu od 25.000 kuna. Krajem rujna 2024. Županijski sud u Bjelovaru potvrdio je presudu i ona je postala pravomoćna.
Porfirije je tako imao status polubožanstva, ni sudovi nisu bili imuni na njegovu „dobronamjernost, blagost i iznijansiranost“ kako reče Klasić.
Moskva, travanj 2025.
I bez obzira na tu „crticu“ iz Chicaga, panegirici Porfirijanaca njihovom idolu ponavljali bi se valjda u neprekinutom nizu do današnjeg dana da Porfirije nije u travnju 2025. bio gost Vladimira Putina i patrijarha Kirila. Novi srpski patrijarh govorio je o obojenoj revoluciji u Srbiji, o centrima moći sa Zapada koji ne žele razvoj srpskog identiteta, o tome da srpski narod na ruski gleda kao na svoj i da treba biti blizak „ruskom svijetu“, te da je bez Kosova i bez Republike Srpske srpski narod bez perspektive.
Ponovio je i sliku svojega prethodnika o malom srpskom čamcu vezanom za veliki ruski brod.
Ubrzo nakon te epizode javno se oglasio jedino Pilsel, čovjek je bio zatečen „nepotrebnim riječima svojega prijatelja u Moskvi“.
Ostali su šutjeli. Tri dana nakon susreta s Putinom mediji su zabilježili samo to: da su srpski progresivci u šoku, a da zagrebački porfirijanci šute.
Iznuđene ograde koje su stigle sa zakašnjenjem
Prve ograde stigle su tek u studenome 2025., i to ne zbog Moskve, nego zbog Porfirijeva držanja u srbijanskoj krizi i njegove blizine Vučićevoj vlasti. U anketi tjednika 7dnevno oglasili su se redom.
Klasić je Porfirijev odmak od narativa koji mu je srcu mio iskoristio za napad na Crkve generalno. Pazio je da ne izdvoji samo SPC pa je zaključio da je „Porfirije pokazao da su crkve nacionalne i nacionalističke organizacije“.
Josipović je rekao da se jasno vidi kako Porfirije danas više nije onakav kakvim su ga doživljavali u Hrvatskoj, dok je Rada Borić poručila da je „razočarana, i to jako“. Vesna Pusić, s druge strane, nije bila iznenađena, dalo se to, kaže, „primijetiti i ranije“.
Milorad Pupovac je pak diplomatski ocijenio pitanje o zaokretu „veoma preciznim“, ali je rekao da „na njega ne može dati točan odgovor“.
I tako, dok su hrvatski ateistički Porfirijanci bili iznenađeni izjavama njihovog idola, ustvari se događalo samo ono što je bilo potpuno očekivano: SPC je produžena ruka srpske hegemonističke politike, a još češće i njen generator.
Sedmi rujna 2026.
A, onda je stigao i taj 7. rujna 2026., kada je poglavar Srpske pravoslavne Crkve nad odrom haaškog osuđenika za genocid izgovorio sljedeće:
„Postoje naša razumevanja ljudska, postoje ljudski sudovi, ljudska pravda, i oni imaju svoje domete i svoj značaj, ali oni su baš kao što je i priroda čovekova uslovljena i prolazna, i sami uslovljeni mnogim znanim i neznanim, vidljivim i nevidljivim, objektivnim i varljivim faktorima. Postoji i iskustvo čitavih naroda da zemaljski sud i zemaljska pravda nisu uvek svima merila istom merom. I naš narod nosi takvo gorko iskustvo.“
Beograd, 07.09.2026. – Tisuće ljudi u ponedjeljak u mimohodu prolaze pored lijesa s posmrtnim ostacima haškog osuđenika Ratka Mladića, izloženog od jutra u lokalnoj crkvi nedaleko od Topčiderskog groblja, gdje će biti pokopan danas oko 14 sati. foto HINA/ SPC/ ml
„Ne poričući odgovornost čoveka za svoja dela, znamo da nijedan zemaljski sud nije nepogrešiv, niti njegova presuda može iscrpeti istinu o bilo kom životu“
„Znamo da će njegovo ime ostati duboko utkano u pamćenje i molitve najvećeg dela našeg srpskog pravoslavnog naroda koji prema njemu oseća i neguje duboku zahvalnost, jer ga vidi kao vojnika i komandanta koji je u jednom teškom i tragičnom vremenu stajao na čelu vojske svoga naroda, nosio veliku odgovornost i teret, podneo žrtvu i položio život za slobodu i odbranu i opstanak svoga roda“
Šutnja
„Kružok“ oko Porfirija i njihovo „bistrenje ekumene i vježbe pomirenja“ dobile su svoj konačni epilog i sve maske su pale.
Drago Pilsel koji ga je 2014. u Hrvatskoj dočekao kolumnom „Dobro došao, brate Porfirije“, koji je 2021. tvrdio da Porfirije ne gradi Veliku Srbiju i koji je nakon zagrebačkog potresa gotovo pet mjeseci živio u njegovu domu nije se još oglasio nakon „četničkog opijela“.
Do trenutka objave ovog teksta nisu se oglasili ni Ivo Josipović, Milorad Pupovac, Vesna Pusić, Rada Borić, Tvrtko Jakovina, Hrvoje Klasić, Dejan Jović, Dražen Lalić, Vlatko Silobrčić, Anna Gruenfelder, Tvrtko Barun, don Anton Šuljić, rabin Moše Prelević, Peter Kuzmič, bračni par Raffai, Branimir Pofuk, Vili Matula ni svi ostali koji su se nazivali Porfirijancima.
Još uvijek čuvaju tajnu, još uvijek ne otkrivaju teme koje su bile na dnevnom redu njihovih kružoka.
„Što se dogodi u Vegasu, ostaje u Vegasu.“ Ali, ne moraju ih nikada ni otkriti, ne moraju više govoriti ni o čemu.
Njihova šutnja oduzima im moralno pravo da ikada više hrvatskom narodu govore tko je, što treba raditi i koje vrijednosti njegovati. Oni su svoje rekli, sada dolazi drugo vrijeme.
Ova web stranica koristi kolačiće. Nastavkom korištenja ove web stranice pristajete na upotrebu kolačića. Posjetite našu Politiku privatnosti i kolačića.
