U nakladi Centra za bioetiku iz Zagreba objavljena je knjiga Zamjensko majčinstvo: bioetička prosudba liječnice i bioetičarke dr. Mirjane Radan (1967.).
Četiri pridjeva za isti pojam
Nadomjesno, zamjensko, surogatno ili supstitutivno majčinstvo pojava je kada žena nakon uspješnoga umjetnoga osjemenjivanja ili usađivanja zametka u njezinu maternicu nosi dijete za neplodan naručiteljski par na temelju sporazuma sklopljena prije trudnoće, s namjerom predaje djeteta agenciji ili naručiteljskomu paru koji stječe roditeljska prava i obveze (str. 21–22).
Žena koja je stvarna majka (jer je rodila dijete) napušta (ostavlja, predaje) to dijete nakon rođenja onima koji su je angažirali za trudnoću i porođaj te to dijete u životu nema pravu majku (koja ga je rodila), nego nadomjesnu (koja hini da ga je rodila). Stvarna majka je iznajmila svoju utrobu i nakon toga napustila ili bila prisiljena napustiti rođeno čedo.
Žena koja je stvarna majka može biti i maloljetna, poslovno nesposobna, ropkinja ili punoljetna koja to čini radi ekonomske koristi. Za nadomjesno majčinstvo ključno je da se dijete nakon rođenja preda onomu tko ga je naručio ili posredniku koji je ugovorio tu trudnoću.
Stajalište katoličke moralke
U svakom slučaju to je iznajmljivanje svoje maternice ili unajmljivanje trudnoće neke žene i kasnije lažno prikazivanje druge žene kao da je ona rodila to dijete, iako nije. Takvo je postupanje neprihvatljivo katoličkomu ćudoređu i
„Nije dopušteno zato jer je suprotno jedinstvu braka i dostojanstvu rađanja ljudske osobe. Nadomjesnomu majčinstvu nedostaje istinski temelj na koji se oslanjaju obveze svojstvene majčinskoj ljubavi, bračnoj vjernosti i odgovornomu majčinstvu.
Osim toga, takvo majčinstvo vrijeđa dostojanstvo djeteta koje ima pravo da ga začnu, u utrobi nose, daju na svijet i odgoje njegovi roditelji. Nadomjesnim se majčinstvom, na štetu obitelji, stvara podjela među tjelesnim, duševnim i ćudorednim elementima koji tvore obitelj“. (Naputak Donum vitae od 22. veljače 1987., II, A, 3; Stanko Lasić, Pravo na rođenje u učenju Crkve, U Zagrebu 2009., str. 222 i 347)
Pohlepa za djetetom komplicira stvari
Zametak s kojim je nadomjesna majka trudna ili joj je genski tuđ (jer je nastao začećem u kojem su spojene spolne stanice davateljā) ili je njezin (ako je u njegovu nastanku sudjelovala „darivanjem“ svoga jajašca koje je oplođeno osjemenjivanjem pomoću sjemena muškarca koji joj nije muž).
Nadomjesno majčinstvo najsloženiji je medicinsko-pravno-socijalni oblik razmnožavanja i jedno je od najprijepornijih bioetičkih pitanja zbog svoga razornoga značenja na način na koji se shvaćaju i uređuju ljudsko razmnožavanje i posljedično odnosi majčinstva i sinovstva/kćerinstva, zbog komercijalizacije ženskoga tijela, rizika od iskorištavanja žena, posebice onih slabijega imovnoga stanja i zbog niza moralnih i etičkih dvojbi oko suprotstavljenosti „prava“ neplodnih na rađanje u odnosu na pravo na rođenje svakoga začetoga ljudskoga bića.
Ima učinke na zdravlje zametaka, djece, žena, supružnika te bračnu, obiteljsku i rodbinsku postojanost. Svojim sudionicima nameće vrlo mali broj dobitaka i višestruko veći broj gubitaka. Zakonom ga je teško pravno urediti ako se ne poštuje ljudsko dostojanstvo, tj. vječni i naravni ćudoredni zakon.
Na dijete koje rodi nadomjesna majka prava može polagati pet „roditelja“: pravno – roditelji naručitelji, biološki (po DNK) – davatelji spolnih stanica i po rađanju – nadomjesna majka (str. 142).
Neke države svojim zakonodavstvom izričito zabranjuju bilo kakvu vrstu iznajmljivanja majčinstva, bilo altruističnoga ili komercijalnoga, te određuju zatvorske i/ili novčane kazne u slučaju nepoštovanja.
Vrijednosti knjige
Knjiga dr. Radan ima vjerodostojnost i širinu pogleda kakve se rijetko susreće u hrvatskoj bioetičkoj literaturi djelu, a njih mu daje rijedak spoj autoričine medicinske struke i filozofsko-teološke naobrazbe. U predgovoru autorica objašnjava osobni poticaj: liječnicima i studentima medicine, kojima studij ostavlja premalo vremena za dublje filozofsko-bioetičko propitivanje, htjela je na jednom mjestu ponuditi cjelovitu i utemeljenu sliku problema.
Osnovna je vrijednost knjige u dosljedno interdisciplinarnomu pristupu. Autorica sustavno povezuje spoznaje biologije, medicine, psihologije, prava, sociologije, ekonomije i filozofije, oslanjajući se na opsežan znanstveni aparat te brojne sheme kojima zorno prikazuje složene odnose među sudionicima surogatstva. Opsežan popis literature u prilogu, uz kratice i tematske sheme, dodatno svjedoči o temeljitosti izrade.
Takvu metodu, koju sama naziva metodom konvergencije, primjenjuje kako bi zaključke različitih znanosti usmjerila prema istom žarištu promatranja, izbjegavajući jednostrano, isključivo teološko ili isključivo pravno tumačenje problema. Kako jedan od recenzenata primjećuje, ubrzani razvoj biomedicine pred bračne parove, znanstvenike i bioetičare stavlja sve složenije dvojbe, pa upravo takva sabranost gledišta djelu daje osobitu težinu.
Kroz devet poglavlja redom se obrađuju: definicija, povijesni razvoj, podjele i motivi nadomjesnoga (zamjenskoga) majčinstva; pitanja koja se otvaraju u odnosima zamjenske majke, naručiteljskoga para i djeteta te njihove šire okoline, uključujući i problem heterolognoga roditeljstva (da je biološki materijal od trećih osoba).
Posebno je iscrpno poglavlje o zdravstvenim posljedicama za nadomjesnu (zamjensku) majku, gdje se razmatra tjelesni utjecaj lijekova za hormonsku stimulaciju primijenjenih tijekom umjetne oplodnje, povećan rizik rizičnih porođajnih stanja i učestalijih dovršavanja trudnoće carskim rezom, psihičko opterećenje rastanka s djetetom te, ne manje važno, duhovna sastavnica osobe koju autorica smatra jednako ugroženom i trajno nezaboravljenom, neovisno o proteklom vremenu.
Zasebna poglavlja posvećena su komercijalizaciji usluge te instrumentalizaciji dostojanstva rađanja i samoga djeteta, koje takvim postupkom postaje nešto što se naručuje i kupuje po tržišnoj cijeni. Poredbeni prikaz pravnih uređenja u svijetu zorno razvrstava zakonodavne pristupe – od potpune zabrane, preko neuređenosti, do detaljne regulacije i pune ugovorne slobode, koje autorica slikovito naziva, među ostalim, i modelom raskoši ili modelom bliskim trgovini organima – uz poseban osvrt na hrvatsko zakonodavstvo, koje izričito zabranjuje nadomjesno majčinstvo, te na savjetodavnu europsku Bijelu knjigu o roditeljskim pravima, koja djetetovu dobrobit i stabilnost roditeljstva stavlja iznad svih drugih probitaka.
Poglavlje o stvarnim slučajevima dodatno učvršćuje raspravu: američki slučaj „Baby M“ iz 1987., britanska surogat-majka Kim Cotton (str. 76–77) te noviji prekogranični sporovi oko državljanstva djece rođene surogatstvom u Indiji pokazuju da knjiga ne odvaja apstraktnu bioetičku raspravu od sudske i životne stvarnosti.
Autorica je poštena i prema drugoj strani: prije obrazložena neprihvaćanja redovito navodi i razloge koji, prema pristašama, nadomjesno majčinstvo čine prihvatljivim – pomoć neplodnomu paru, novi život, obogaćenje obitelji – a potom pokazuje da su ti razlozi brojčano i težinski neusporedivo manji od posljedica koje pogađaju nadomjesnu majku, dijete, naručiteljski par i cijelu zajednicu.
Njezin je konačni sud posve nedvosmislen: zamjensko majčinstvo, u svakom svom mogućem obliku, etički je neprihvatljivo, jer, kako ističe, „svaki cilj ne opravdava sva sredstva“ (str. 11 i 20). Iz toga proizlazi pitanje koje se provlači kroz cijelu raspravu – smije li uopće medicina činiti sve što tehnički može, samo zato što to doista može, i je li dobar cilj, dijete, dovoljan razlog za sredstva koja narušavaju zdravlje, dostojanstvo i obiteljsko jedinstvo svih uključenih.
Vrijednost knjige je i u praktičnoj ulozi. Kako i recenzenti ističu, liječnicima, pravnicima, teolozima i zakonodavcima ona na jednom mjestu nudi sažet i pouzdan pregled onoga što je o zamjenskom majčinstvu znanstveno i pravno utvrđeno, uz poticaj zakonodavcu da postojeći zakon o medicinski pomognutoj oplodnji ponovo promotri i pravednije uredi.
Time djelo nadilazi okvire uskostručne rasprave i postaje vrijedan i pouzdan priručnik svima koji se, s bilo koje strane i struke, susreću s pitanjima neplodnosti, medicinski pomognute reprodukcije i zaštite obitelji te ljudskoga dostojanstva od začeća do prirodne smrti.
Skinite svoj primjerak bez ikakvih troškova
Knjiga dr. Mirjane Radan može se besplatno preuzeti u PDF-u klikom na ovu poveznicu.
Knjigu su recenzirali biskup Valentin Pozaić (str. 165–166), Suzana Vuletić (str. 167–170) i Natalija Kučić (str. 171–172), a prikazale su je Suzana Vuletić, Jadranka Sertić i Danijela De Micheli Vitturi.
Koga zanima više
Zbor za učenje vjere, Naputak Donum vitae o poštovanju ljudskoga života u njegovu početku i o dostojanstvu rađanja: Odgovori na neka pitanja našega vremena (22. veljače 1987.): u: Pravo na rođenje u učenju Crkve, str. 211–229.
Zbor za učenje vjere, Naputak Dignitas personae o nekim bioetičkim pitanjima (8. rujna 2008.): u: Pravo na rođenje u učenju Crkve, str. 340–357.
Dubravka Hrabar, Surogatno majčinstvo kao moderan oblik eksploatacije žena i trgovine djecom, Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu 70/2020., br. 2–3, str. 171–212.
Petar Marija Radelj, Trgovanje djecom priznavanjem majčinstva, Pravo i porezi (Zagreb), XXXIII (2024.), br. 1, str. 69–83.
