Darivanje krvi – transfuzija ljubavi (3. dio)
Kako bismo doznali tko može biti darivatelj krvi, na koji način Hrvatski zavod za transfuzijsku medicinu brine o zdravlju darivatelja, kako se darivanje provodi i jesu li darivatelji u nečemu povlašteni razgovarala sam s darivateljima krvi Zlatkom Lovrićem, Josipom Manceom i Ivanom Čulom i doc. dr. sc. prim. Irenom Jukić, ravnateljicom Hrvatskog zavoda za transfuzijsku medicinu.
Na portalu Dijalog.hr u šest dijelova donosim priču o transfuzijskoj medicini u Hrvatskoj, o dobrim ljudima – darivateljima koji su spremni u svakom trenutku pružiti ruku i pomoći osobi kojoj je potrebna krv i dajem ideje za održavanjem ili povećanjem broja darivatelja krvi u Republici Hrvatskoj. Svi navedeni dijelovi imaju zajednički nazivnik ‘Darivanje krvi – transfuzija ljubavi’.
Prvi korak u dobrovoljnom davanju krvi počinje odlukom da želite pomoći onima u potrebi darujući najvrjednije što možete – krv i tako spašavati živote ljudi. Možete se javiti u društvo Crvenog križa u vašem mjestu stanovanja i informirati se o terminima održavanja akcija darivanja krvi. Postati dobrovoljni davatelj krvi je privilegija zdravih osoba koja sadrži i odgovornost prema bolesniku.
Darivatelj krvi može biti svaka zdrava osoba, starosne dobi od 18 do 65 godina (u slučajevima dobrog zdravstvenog stanja do 70 godina), tjelesne težine iznad 55 kilograma, tjelesne temperature do 37 stupnjeva celzijevih, uz odobrenje liječnika. Muškarci mogu na klasični način darivati krv četiri puta godišnje s razmakom između darivanja od tri mjeseca, a žene tri puta godišnje s razmakom između darivanja od četiri mjeseca. Na staničnom separatoru davatelji krvi mogu češće dati jedan ili više krvnih sastojaka.
Kako izgleda postupak darivanja krvi i što se događa od trenutka kada darivatelj uđe u prostor za darivanje pa sve dok njegova krv ne postane spremna za primjenu pojasnila je doc. dr. sc. prim. Irena Jukić, ravnateljica Hrvatskog zavoda za transfuzijsku medicinu.
Sve počinje ispunjavanjem upitnika. Potencijalni darivatelj sam odgovara na pitanja koja su važna za procjenu njegova zdravstvenog stanja i sigurnosti samog postupka. Na prvom nam je mjestu zaštita darivatelja jer želimo biti sigurni da darivanje krvi ni na koji način neće ugroziti njegovo zdravlje. Istovremeno, moramo zaštititi i primatelja krvi. Nakon upitnika određuje se razina hemoglobina. Ako je nalaz uredan, slijedi razgovor s liječnikom, mjerenje krvnog tlaka i liječnički pregled. Liječnik na temelju svega toga procjenjuje može li osoba upravo toga dana sigurno darovati krv. Ako je sve u redu, darivatelj se smješta u ugodan, polu ležeći položaj i započinje darivanje. Uzimamo 450 mililitara krvi, odnosno nešto manje od pola litre. Sam postupak traje relativno kratko, a istovremeno s darivanjem uzimaju se i uzorci krvi koji odlaze na različita laboratorijska testiranja.
Jedan uzorak ide u laboratorij za imunohematologiju, gdje se određuje krvna grupa – sustavi AB0 i RhD, kao i drugi krvno grupni sustavi. To se radi pri svakom darivanju, bez obzira na to koliko je puta osoba već darovala krv.
Drugi uzorak odlazi u laboratorij za serologiju, gdje se krv testira na hepatitis B, hepatitis C, HIV i sifilis.
Treći uzorak ide u laboratorij za molekularnu dijagnostiku. Tamo se na molekularnoj razini ponovno testira prisutnost virusa hepatitisa B i C te HIV-a 1 i 2. Tijekom ljetnih mjeseci krv se testira i na virus Zapadnog Nila.
Dok se prikupljena krv obrađuje i razdvaja na tri osnovna krvna pripravka, istovremeno se provodi čitav niz kontrola i testiranja. I tu dolazimo do jednog od najvažnijih koraka. Krvni pripravak može se izdati tek kada su svi rezultati testiranja dostupni i kada su svi nalazi ne reaktivni. Svi se rezultati objedinjuju u našem računalnom sustavu, a ako bilo koji od potrebnih uvjeta nije zadovoljen, sustav automatski blokira izdavanje krvnog pripravka.
Drugim riječima, krv darivatelja prolazi kroz više razina provjere prije nego što može doći do osobe kojoj je potrebna. Sve to kako bismo bili sigurni da je darivatelj i njegova krv zdrava i sigurna za njezina primatelja.
Darivatelji krvi, koji su već godinama u našem sustavu, svaki put ponovno prolaze zdravstveni pregled, odnosno svaki se put provjerava njihovo zdravstveno stanje, bez obzira na to koliko su puta prije darovali krv. I to je jako važno. Na prvi pogled možda se može činiti da je to nepotrebno ako govorimo o osobi koja godinama redovito daruje krv. Međutim, krv nije nešto što možemo promatrati kao jednu veliku, jednaku seriju. Svaki je darivatelj i svako darivanje zasebna „serija“. Možemo to usporediti s farmaceutskom proizvodnjom. Ako proizvedete 100.000 tableta, uzmete uzorak i on vam može potvrditi da je sastav cijele serije jednak. Kod krvi je situacija potpuno drugačija. Svaki darivatelj predstavlja svoju vlastitu „seriju“ i svako darivanje počinje ispočetka. Zato se sve kontrole provode pojedinačno.
I vrlo je važno imati na umu da se u međuvremenu nešto može promijeniti. Čovjek može razviti bolest, može biti izložen nekoj infekciji, može putovati u područja u kojima su prisutne zarazne bolesti kojih kod nas nema ili su vrlo rijetke. Zbog svega toga zdravstveno stanje darivatelja svaki put moramo procijeniti iznova. Tu je iznimno važna i iskrenost između darivatelja i zdravstvenih djelatnika. Mi nemamo test koji može izmjeriti povjerenje ili iskrenost. Zato je važno da nam darivatelj kaže ako se u međuvremenu dogodilo nešto što bi moglo biti važno za sigurnost krvi.
Primjerice, pitamo darivatelje jesu li putovali. Ne pitamo to iz znatiželje, nego zato što u nekim dijelovima svijeta češće postoje određene zarazne bolesti. Ako je osoba putovala u takvo područje, čak i ako se osjeća potpuno zdravo i nema nikakve simptome, možemo privremeno odgoditi darivanje.
Zato je najbolje svakom darivanju pristupiti kao da je prvo. Ne zato što ne vjerujemo našim dugogodišnjim darivateljima, nego upravo zato što želimo biti sigurni da je krv koju prikupljamo sigurna i za darivatelja i za osobu koja će je primiti.
Darivatelju Zlatku Lovriću ambicija je doći do dvjestotog darivanja, kako je rekao, ako Bog da zdravlja. Sto i još nekoliko desetaka darivanja je iza njega. Otkrio je što ga je potaknulo na darivanje, kako je to izgledalo prvi put i prolazi li svaki put zdravstveni pregled.
Prvi put je bilo jako davno. Imao sam osamnaest godina kad je trebala pomoć mome ujaku. Ponosan sam što sam se tada odlučio kao punoljetno dijete na darivanje i dao obol za spas mojeg ujaka. Od tada darovao sam redovito krv četiri puta godišnje. To mi je bilo malo i želio sam više puta darivati. Pitao sam kako neki mogu biti tako mladi a dati tako puno puta krv. Rekli su mi da oni idu na separator. Nisam znao što je to. Objasnili su mi i onda sam krenuo jednom mjesečno darivati i zato sam došao do ovog broja darivanja u kraćem vremenskom periodu. U više navrata sam dobio poziv da hitno trebam doći darivati krv. S obzirom da sam blizu Hrvatskog zavoda za transfuzijsku medicinu, stojim im na raspolaganju 24 sata. Kad god je bila potreba, ako sam i imao neke obveze, ostavio sam to sve po strani. Na prvom mjestu je moja Petrova 3 u Zagrebu. Volio bih da nije bilo takvih poziva, ali bilo je. Svaki put kad dođem na darivanje krvi ponovo prolazim liječnički pregled. Ne možete samo tako doći do onih udobnih stolica u Zavodu. Morate proći sve upitnike, i mjerenje tlaka i određivanje željeza i, ako ste sve prošli, onda ste sigurni da ćete doći na udobnu stolicu.
Zanimalo me jesu li darivatelji u nečemu povlašteni. Na to pitanje odgovorila je dr. Jukić i sami darivatelji.
Jesu, povlašteni su – u dobroti. Darivatelji su, prije svega, među najboljim ljudima. Ali mislim da su povlašteni i u nečemu što je još dublje – u samopoštovanju. Kada ste materijalno bogati, možete nekome nešto pokloniti, usrećiti ga darom ili nešto donirati. No, sve to bogatstvo možete jednoga dana izgubiti. Kod darivatelja je drugačije. Oni ne daruju nešto što imaju, oni daruju dio sebe.
Darivanjem krvi zapravo darujete dio svog zdravlja, dio svog tijela, odnosno ono što s punim pravom možemo nazvati „tekućim organom“. I to darujete čovjeku kojeg nikada nećete upoznati. On vam nikada neće moći reći hvala, a upravo u tome i jest veličina tog čina jer ne činite to zbog priznanja, nagrade ili zahvalnosti, nego zato što znate da nekome možete pomoći. Tu smo mi kao posrednici između zdravih i bolesnih. Mi smo oni koji u ime bolesnika zahvaljujemo ljudima s kojima se svakodnevno družimo.
Postoje i neki benefiti koje darivatelji tu i tamo dobiju, sve zavisi u kojoj firmi rade. Ponekad dobiju slobodan dan ili neki poklončić kojemu je cilj da se sjete na darivanje kad im npr. privjesak zasmeta u džepu. Ili dobiju našu kuhaču ili pregaču i to ih podsjeti da bi mogli ponovo otići dati krv. Sve su to mali pokloni, ali tvrdim da je svijest o nezamjenjivom dobročinstvu najveća privilegija koju čovjek može sam osvijestiti i biti radi toga sretan jer je nekome pomogao u izlječenju i nekome je vratio vjeru u život i u dobroga čovjeka.
Društvo ima razumijevanja. Naši su darivatelji oslobođeni od participacije u zdravstvu ako imaju više od 35 darivanja. Lokalne zajednice donose određene povlastice, npr. U Zagrebu dobivaju besplatnu tramvajsku kartu. Dobivaju i neke plakete u znak zahvale. Biti darivatelj znači da ste zdravi i da ste dobri. Ima puno ljudi koji bi možda htjeli biti darivatelji ali ne mogu jer imaju neku bolest, neko stanje koje je inkompatibilno s darivanjem. Samim time što ste zdravi i možete biti darivatelj vi ste povlašteni.
Gospodin Lovrić otkrio je osjeća li se povlašteno.
Pa ne bih rekao da sam povlašten. Ne treba mi nikakvo odlikovanje. Meni je bitno da imam veliko srce i da pomažem ljudima kojima je najpotrebnije. Ne znam kome krv koju sam darovao ide i to me uopće ne zanima. Radim na tome da dajem sebe, da budem pun ljubavi da bih to mogao činiti svakodnevno, kad god treba. Zaposlenice u Petrovoj 3 znaju da sam im na raspolaganju 24 sata i da me mogu uvijek zvati. I to je nešto što mene drži i jača. Volim pomagati ljudima i, ako to znači biti povlašten, onda jesam povlašten.
Darivatelj krvi Josip Mance zaposlenik je Hrvatskog zavoda za transfuzijsku medicinu. U šali je rekao da je redovan i na poslu i na darivanju krvi. On ne radi na vađenju krvi u Zavodu, već je njegov posao nešto drugo, a otkrio je i osjeća li se povlaštenim kao darivatelj.
Ja sam onaj koji brine o sustavu za darivanje krvi. Ja sam informatički voditelj. Moj je odjel zadužen za funkcioniranje Nacionalnog transfuzijskog sustava. Bio sam darivatelj krvi i prije nego što sam se zaposlio u Zavodu. Mislim da sam 2008. godine prvi put darivao krv, tada još u Požegi. Bio sam redoviti darivatelj. Imao sam kraću stanku jer sam bio na operaciji pa nisam mogao darivati krv, ali nakon toga redovno darujem krv. Osjećam se povlašteno kao darivatelj krvi. Svaki put nakon samog darivanja krvi, ne znam je li to psihološki, ali ja se fizički osjećam bolje. Bude tu nekad i umora i slabosti, ali generalno moje osjećanje iznutra je bolje.
Darivatelj krvi Ivan Čulo otkrio je što je njega potaknulo na darivanje i sjeća li se prvog darivanja.
Prvo i osnovno što me potaknulo na darivanje krvi je to što znate da je to gesta kojom ste doslovno nekome spasili život. Druga stvar je kada darujete krv onda znate da ste doista zdravi. I to vam je, kad darujete krv, istovremeno i kontrola vašega zdravlja. Osim priznanja koje dobijete za veći broj darivanja to su dva osnovna motiva koja nas darivatelje potiču na darivanje. Sjećam se prvog darivanja krvi. To je bilo davnih osamdesetih godina. Bio sam u onoj bivšoj vojsci. Želio sam vidjeti mogu li ja to. Tako sam nastavio i redovno darujem krv. Imao sam nekoliko situacija kad sam bio podvrgnut određenim operativnim zahvatima i nakon toga sam trebao pauzirati po šest mjeseci. Ponekad su me i odbili zbog različitih razloga, ali u principu svaka tri mjeseca darujem krv.
Razgovor s darivateljima i razmišljanje o njima zaključila je dr. Jukić:
Najveći dar koji čovjek može pokloniti samome sebi ne dolazi zamotan u ukrasni papir niti s raskošnom mašnom. To je duboki, proživljeni osjećaj vlastite vrijednosti i samopoštovanja. Ono se ne može kupiti niti posuditi od drugih; ono se mukotrpno, a opet tako jednostavno, gradi unutar nas – našim vlastitim djelima. Uistinu, na što čovjek može biti ponosniji nego na spoznaju da je pružio ruku potpunom strancu? Samo dan nakon čina darivanja, ta ista krv možda već teče venama djeteta koje tek treba otkriti svijet, nečijeg roditelja ili žrtve nesreće kojoj je svaka sekunda bila presudna. Upravo u toj nesebičnosti leži istina: kao darivatelj krvi, ti si potpuno nezamjenjiv. A vrijednost te nezamjenjivosti i spašenog ljudskog života jednostavno nema cijenu.
*Tekst je objavljen uz financijsku potporu Agencije za medije iz Programa poticanja novinarske izvrsnosti.
Darivanje krvi – transfuzija ljubavi 2/6: 80 godina Hrvatskog zavoda za transfuzijsku medicinu
