Književno-znanstveni skup “Književna, jezikoslovna i misionarska djelatnost franjevaca kroz povijest na prostoru Hrvatske i Bosne i Hercegovine”, posvećen 800. obljetnici smrti sv. Franje Asiškoga, održava se u četvrtak u Matici hrvatskoj u Zagrebu.
Pročelnica Odjela Matice hrvatske Dubravka Brezak Stamać podsjetila je kako su franjevci došli u hrvatske krajeve 30-ih godina XIII. stoljeća.
“Padom Bosne pod osmansku vlast 1463. dio katoličkoga stanovništva je izbjegao pred osvajačima Turcima”, rekla je Brezak Stamać i dodala kako su franjevci stoljećima na ovim prostorima koje su iscrpili ratovi uspjeli sačuvati hrvatski jezik.
Štokavski ikavsko-ijekavski govori postali su osnova Kašićevoj Gramatici, napomenula je i dodala kako su franjevci taj jezik nazivali i bosanskim, naškim, iliričkim, slovinskim i dalmatinskim.
Naglasila je kako su se XVI. i XVII. stoljeće, koje je Vitezović nazvao “stoljećima tužne Hrvatske” zrcalno odrazili na pisanu riječ i knjigu koju su njegovali franjevci.
Poučavali su i brinuli se o opismenjavanju puka jer su to bile njihove misije, napomenula je i dodala kako su pisali latinicom i bosanicom te na dva jezika – hrvatskom i latinskom.
Podsjetila je na glavne franjevačke autore kao što su bili Matija Divković, Matija Petar Katančić, Filip Grabovac, Andrija Kačić Miošić, Juraj Dragišić, Joakim Stulli, Blaž Tadijanović i drugi.
Dodala je i kako su u 20. stoljeću velikani duha i intelektualci te pisci i jezikoslovci bili Bernardin Škunca, Jerko Fućak i Bonaventura Duda.
Glavni urednik Zagrebačke Biblije, kapitalnoga prijevoda iz 1968. i jedan od pokretača Glasa Koncila iz 1962. te prijevoda Rimskoga misala bio je Bonaventura Duda, rekla je Brezak Stamać.
U radu fra Marka Karamatića istaknuto je da je papa Inocent III. Crkvi načelno trasirao drukčiji put, temeljem vlastitih kvaliteta mogao je poštedjeti papinstvo rascjepa i egzila, a Crkvu protestanstke reformacije.
No, dodao je, u tom bi se slučaju Crkvi dogodila temeljna promjena gdje bi se na navjestiteljskom putu sv. Franje, umjesto raskola dogodila istinska obnova.
U izlaganju “Danteov sveti Franjo” Božidar Petrač podsjetio je da se hrvatska književnost i duhovnost od svojih početaka susrela s Danteom pa taj odnos traje sve do naših dana.
Naglasio je kako sveti Franjo ima svoje mjesto i u strukturi, nadahnuću “Božanstvene komedije” te poimanju Danteove crkvenosti u njegovu vremenu.
O fra Didaku Buntiću govorio je književnik Miro Gavran kojem je lik ovoga franjevca poslužio za pisanje njegova romana “Nekoliko ptica i jedno nebo”.
Osim spašavanja djece od gladi 1916. i 1917. godine, fra Didak se bavio opismenjavanjem pučanstva, napomenuo je i dodao kako su njegovu metodu 60-ih godina prošloga stoljeća preuzeli UN u opismenjavanju afričkih naroda.
Naglasio je kako je fra Didak uvijek bio podučavatelj. Kad se gradila crkva na Širokom Brijegu doveo je majstore iz Italije, rekao je i dodao kako je gradilište pretvorio u svojevrsnu školu graditeljstva u kojoj su učili lokalni ljudi graditeljskom zanatu.
Hrvojka Mihanović-Salopek će izlagati o fra Ivanu Ančiću, njegovu književnom djelu i domoljublju, a Slavica Stojan o rukopisnom životu “Osmana” u franjevačkom okrilju te Milana Vuković Runjić o mističnom cvatu slavonske duše – Svetoj Rožaliji, Jesenjim plodovima, i Cvijetu s raskršća.
