“O prošlosti moramo znati što više da ne bismo ponovili iste greške. Pojedini su događaji uvijek nekako povezani, spajaju se jedan s drugim i izazivaju druge događaje. Samo ako shvatimo kako su povezani, čovječanstvo može krenuti naprijed.”
Još jedan roman o teškim i nepredvidivim sudbinama u vrtlogu povijesnih zbivanja. Roman koji ne sliči nimalo na bajku u kojoj uvijek na kraju dobro pobjeđuje. Ovdje iskreni ljudi koji vjeruju u druge životare pokušavajući dati životu, u kojem su sve izgubili, novi smisao.
“Svijet se mijenjao, ali te me se promjene nimalo nisu ticale. Trudila sam se, stvarno sam se trudila. Trudila sam se cijelih devet godina. Htjela sam isplivati iz dubine uspomena na površinu i ponovno udahnuti zrak.”
Tema holokausta opisana je u mnogim romanima i obrađena gotovo iz svih perspektiva, no svejedno uvijek iznova iznenadi.
Zbivanja romana počinju pedesetih godina dvadesetog stoljeća gotovo veselim opisima djetinjstva nestašne djevojčice Mire koja živi u pitoresknom malom češkom gradu.
Ipak u jednom trenutku ta bezbrižna idila nestaje. Epidemija trbušnog tifusa koja se gradom proširila zbog zagađene vode njoj će doduše poštedjeti život, no nakon nje Mira ostaje siroče. U epidemiju joj umire cijela obitelj, roditelji, brat i sestra.
Nakon tragedije Miru će kratko vrijeme zbrinuti obiteljska prijateljica, no dugoročno u njoj skrb preuzima tajanstvena teta Hana, majčina sestra koju Mira oduvijek smatra čudnom i pomalo ludom, iako joj je majka oduvijek strpljivo objašnjavala da “ teta Hana nije luda, nego duševno umorna”.
Hana je neprirodno mršava, uvijek obučena u crno i uvijek nosi u džepu svoje veste koricu kruha. Iako ima manje od trideset godina, kosa joj je potpuno sijeda i nema zube. Izbjegava ljude, izbjegava razgovore, a ponajviše od svega izbjegava pogledati ljude u oči.
“Od sitnih komadića i ulomaka slagala sam sliku onoga što se vjerojatno dogodilo i počinjala sam naslućivati užas koji je teti Hani žigosao ruku brojem i prouzročio to da ne umije živjeti, nego samo životariti. Shvatila sam zašto u džepu uvijek nosi komad kruha i odvraća pogled kad na ulici ugleda uniformu, i zašto sam jednom, tijekom prve godine zajedničkog života, zatekla da u kuhinjskom štednjaku spaljuje moju prugastu pidžamu.”
Od ovog trenutka radnja u romanu vraća se u tridesete godine dvadesetog stoljeća kad je Hana mlada djevojka, a rat se tek predosjeća. Svojim jednostavnim, ali toplim pisanjem autorica nas vodi u život malog grada, njegovih ljudi i zbivanja. Priča ispričana iz perspektive Hanine obitelji daje dokumentaristički prikaz društvenih previranja, ali I emocije, čežnje i strahove kroz koje prolazi svaki član obitelji. Hana je mlada i bezbrižna.
Iskreno zaljubljena, ne primjećuje zbilju opasne stvarnosti koja se počinje nadvijati na njezinu obitelj i u svojoj zanesenosti opstruira majčine planove o preseljenju u Englesku kod ujaka. Hana će najprije doživjeti veliko razočaranje, kad shvati da ju je osoba u koju je zaljubljena izdala, a njezina najbolja prijateljica izigrala. Ostatak života živjet će s grižnjom savjesti što je propustila spasiti vlastitu obitelj, te posljedicama koje će na nju ostaviti život u getu, a zatim i u logoru.
“Kad se moj dječačić rodio, bio je tako mali da bi mogao stati u moje spojene dlanove. Ali ondje nikad nije ležao, vidjela sam ga samo dok je sestra odnosila. Nije plakao, nije se micao, ali znam da je bio živ. Sestra se vratila praznih ruku…”.
U pojedinim dijelovima glavni lik romana Hana zaista podsjeća na protagoniste antičkih tragedija, svuda oko nje, a i njoj samoj događaju se samo loše stvari. No ona će ipak i usprkos svemu preživjeti. U čemu će pronaći utjehu i smisao, neka vam otkrije roman sam.
“Ljudima koje volim i koji vole mene nosim nesreću. To znam odavno. Mama je umrla zato što sam usporavala naš odlazak u Englesku. Osudila sam Lea na smrt jer nisam znala držati jezik za zubima i razotkrila sam ga kao oca svog djeteta. Izdala sam mu kartu za put u Auschwitz. Nisam sačuvala ni našeg dječačića.
U Auschwitzu su umirali snažniji i odlučniji od mene, ali ja sam ipak preživjela i odjednom su Rosa i njezina obitelj mrtvi, a ja i dalje živim. Zar sam stvarno ostala na životu samo da bih izazvala još nesreća?”
Roman ‘Odlazak’: Precizna anatomija ljubavi, braka i propuštenih prilika
‘Lucy Crown’: Britka drama o samoživosti iza maske ženske emancipacije
