‘Čovječe, pazi da ne ideš malen ispod zvijezda!’

„Čovječe, pazi da ne ideš malen ispod zvijezda!“ opominje nas Antun Branko Šimić u prvom stihu svoje poznate pjesme. Te prekrasno složene riječi u meni pobuđuju cijeli niz misli i bude najrazličitije osjećaje svaki put kada ih se prisjetim.

Zvijezde su naše tihe pratilje kroz život. One sjaju i kada smo sretni i kada nas obuzme žalost. One sjaju nad nama i onda kada se između njih i našega pogleda ispriječe oblaci. One sjaju i danju, prisutne i kada su nam nevidljive, skrivene iza naizgled beskrajnog plavetnila nebeskoga svoda.

Stoljećima i tisućljećima ta sitna svjetlila, slabašni tragovi drevnih, vjerojatno već ugaslih, beskrajno dalekih sunaca, pobuđuju ljudske misli i maštu koja širi krila i s lakoćom prelazi granice poznatoga. Zvijezde su svojom ljepotom i prividnim kretanjem noću i kroz godišnja doba oduvijek privlačile pažnju ljudi koji se nisu ograničili na gledanje u zemlju po kojoj hode, nego su svoj pogled ponekad podizali ka nebu koje, ma koliko se poznatim činilo, ipak predstavlja vječnu zagonetku.

Jedne davne, vedre i hladne zimske večeri bila sam vani sa svojim sinom, tada još malenim dječakom. Nad nama se na tamnom zimskom nebu rasprostirao Orion, jedino zviježđe koje sam od djetinjstva u stanju odmah i bez dvoumljenja prepoznati. Pokazala sam lik malome i počela objašnjavati kako tri sjajne zvijezde u ravnom nizu predstavljaju pojas nebeskoga lovca, a on me neočekivano prekinuo.

Rekao je da se toga boji i da ne voli razmišljati o ničemu što je na nebu. Utihnula sam, naravno, ali sam se sama zagledala u te male blistave dragulje koji u meni nikad nisu pobuđivali strah. Nisam se do tog trenutka ni sjetila da bi se netko mogao bojati prizora koji vidimo na normalnom noćnom nebu. U mnogim sam lijepim i toplim ljetnim večerima slušala svoga tatu kako detaljno opisuje zvjezdano nebo nad nama i pokazuje nam razne točke i način orijentacije u tom svjetlucavom bespuću.

Nažalost, moj vrlo loš smisao za orijentaciju nije mi dopustio da to zapamtim. Ili je možda krivac ipak bio nedostatak interesa jer, dok sam gledala u te sjajne točkice, zapravo mi nije bilo važno kako se koja zove i gdje se nalazi u odnosu na ostale. Danas pomalo žalim zbog svog neznanja o toj temi, no ono me nikada nije sprječavalo da razmišljam o postojanju udaljenih svjetova i zamišljam kako izgledaju, da putujem na krilima mašte potaknute knjigama i filmovima. Pritom sam se susretala i sa zastrašujućim pričama, no njih sam uporno izbjegavala i dosljedno ignorirala birajući za sebe i svoj dragocjeni unutarnji svijet samo ono najbolje i najljepše.

Ne znam kojim je točno putem išlo moje dijete po pitanju ovakvih svima poznatih strahova koji tijekom odrastanja najčešće gube svoju oštrinu, ali zasigurno znam da se zvijezda i noćnog neba već odavno više ne plaši. Ipak, jasno mi je da se netko može bojati noćnoga neba. Uljuljkani u sigurnost svakodnevice obično nismo svjesni kako je neizmjeran i nepoznat prostor koji nas okružuje.

A čovjek se obično boji nepoznatoga. Budući da u slučaju nebeskog beskraja, bio on prividan ili stvaran, nepoznato teško može postati uistinu dobro poznato, možda je najbolje prihvatiti ga takvim kakvo jest i uživati u ljepotama kojima nas obasipa. Jesam li lakoumna? Možda, ali nije mi na kraj pameti bojati se neba ispod kojega živim. Bojim se strašnih stvari koje su letjele i lete nebom poput strašnih ljudskih izuma stvorenih za uništavanje života, bojim se ponekad i onoga što se krije u beskrajnim prostranstvima kojima tetura i naš planet, izložen znanim i neznanim opasnostima.

No, i u tom slučaju moj je strah usmjeren samo na te stvarne prijetnje, a nikako na prelijepo zvjezdano nebo. Pitam se do koje mjere priče, filmovi, igrice, stripovi i ostali mediji puni zastrašujućih čudovišta koja dolaze iz svemira ili iz podzemlja utječu na strahove novih generacija. Odrasla sam uz ljubaznu priču o Heidi koja se svake večeri u djedovoj kolibi uspavljivala gledajući zvijezde koje su prijateljski žmirkale na nebu i želim zauvijek zadržati to djetinje pouzdanje i sigurnost. To povjerenje u meni nije naivnost ili lakomislenost, za mene je ono dar koji kao stvorenje na putu između Neba i Zemlje sa zahvalnošću pružam svome Stvoritelju.