Kulise. Prije nešto više od pola stoljeća ugledala sam ih prvi put. Ili sam možda po prvi put postala svjesna njihovog postojanja. Nisam im nadjenula ime koje danas koristim. Pamtim ih po osjećaju neobične praznine, kao da sam se iznenada našla na potpuno nepoznatoj, sumračnoj, bezličnoj ravnici koju su do tada šibali snažni vjetrovi čisteći sve pred sobom, no u trenutku mog dolaska u tom je nestvarnom prostoru zavladao savršen mir, nepomičnost koju za sobom ostavlja život kada ga nestane.
Zvuči dramatično, znam, a zapravo se tada nije dogodilo ništa osobito. Imala sam osam ili devet godina. Djed i ja smo se autobusom dovezli u grad u kojem smo nekad stanovali. Oduvijek sam voljela dugačke šetnje s djedom i poneki izlet poput ovoga kojega se upravo prisjećam.
Polako šećući poznatim ulicama stigli smo do zgrade u kojoj sam nekada živjela. Nekako se smanjila u mojim očima, bila je puno niža nego u sjećanjima, a balkoni su bili sasvim mali i uski, pa i onaj s kojega me mama glasno pozivala na večernji povratak kući. Pješčanik između dvije gotovo jednake, zrcalno sagrađene zgrade izgledao je jadno sa svojim oronulim drvenim rubom i tragovima pijeska, onoga pijeska u kojem su nastajale čudesne figure mog ranog djetinjstva. „Hajde da uđemo!“ rekao je djed i otvorio vrata ulaza u zgradu koja se tada još nisu zaključavala jer nikome nije palo na pamet da bi netko nepozvan i zlonamjeran mogao ući u mračan hodnik koji je dijelio ulaz od stanova. Ugodan hlad i tišina dočekali su nas u predvorju pored starih poštanskih sandučića. Istovremeno, učinilo mi se da se nalazim na potpuno nepoznatom mjestu, a ne u prostoru kojim sam do prije nekoliko godina svakodnevno prolazila.
Jednom me u tom predvorju mama posjela na šamlicu, pred mene stavila kuhinjsku stolicu pokrivenu novinskim papirom i ja sam, naoružana starim drvenim batom za meso, junački tukla orahe u ljusci koji su bili potrebni za neki fini kolač. Bio je to veličanstven doživljaj u mom malom životu. Susjedi su prolazili, malo dizali obrve i mrštili se, ali svatko bi mi rekao kako sam dobra i marljiva i nije mi palo na pamet da to moje udaranje možda nekome smeta. To malo dijete na šamlici na trenutak je izvirilo iz prošlosti, pogledalo mene i djeda i nestalo u sumračnoj praznini koja kao da se pružala u nedogled.
Tamo više nije bilo ničega, baš ničega za mene, osim uspomena, a njih oduvijek mogu prizvati i drugdje, zapravo, bilo gdje. Osjećaj da stojim usred ničega obujmio me je još čvršće i nešto me od njega stezalo u grlu, ali djed je, srećom, u tom trenutku odlučio izaći. Vani sam bacila kratak pogled na mjesto gdje sam jednog davnog ranog jutra u vlažnoj travi pored susjedne zgrade pokušala zapaliti logorsku vatricu i na dio dvorišta u kojoj smo se mi djeca igrali brojalica, školice i ostalih igara koje su bile uobičajene kasnih šezdesetih dok sam bila ondje. Nije više bilo slasnih oraha ni maminog glasa koji me toliko puta zvao na večernji crtić ili, još bolje, epizodu serije „Pipi duga čarapa“ koja je bila nešto najbolje što sam kao klinka mogla pogledati na starom, malom, crno-bijelom televizoru. Nije bilo ničega osim djedove tople ruke za koju sam se čvrsto držala sve dok me nije odveo dalje od tog otužnog, varljivog svijeta praznine pomiješane s tragovima sjećanja.
Odonda sam bezbroj puta sebe zatekla u promatranju kulisa, vlastitih, a ponekad i tuđih. Neke su bile lijepe, jako lijepe. Ponekad bih neki prostor, možda stari trg u nekom gradu, crkvu, dvorac ili neko drugo važno mjesto doživjela kao mjesto sretnih i manje sretnih susreta bezbrojnih generacija posjetitelja, stanara i prolaznika. No, bilo je i ružnih, pa i strašnih.
Najstrašnija me dočekala u plinskoj komori u Auschwitzu, onoj staroj koja je ostala sačuvana jer su je koristili kao sklonište kada su počeli saveznički zračni napadi. Bilo je to na kraju razgledavanja logora i nisam očekivala ništa strašnije od onoga što smo dotad već vidjeli. A onda su iznenada zidovi tog mračnog prostora postali neizmjerno debeli i neizmjerno teški i bili su jedino čega sam u tom trenutku bila svjesna, zajedno s užasom koji je vrištao u mojoj nutrini.
Onda su se, neočekivano, na rubu moje svijesti oblikovale riječi bezbroj puta ponovljene molitve, molbe koja je sada dobila svu svoju stvarnu, meni dotad nepoznatu težinu: „Gospodine, smiluj se!“. I Gospodin mi se smilovao i ništa se više nije dogodilo, baš ništa. Jedino možda – malo kasnije kada smo kao grupa stajali na škrtom suncu jednog mutnog prijepodneva usred onih ružnih zdanja od stare cigle i beskonačnih navoja bodljikave žice, ja se nisam nikako mogla sjetiti kako sam iz mraka dospjela onamo. Izašla, očito, s drugima, iz kulisa u koje možda nisam trebala ući.
Jesu li kulise odraz besmisla čovjekovog života? Mislim da nisu jer sam uvjerena da ne samo svaki život, nego i svaki trenutak svakoga života ima svoj smisao. Kulise nam samo daju do znanja da je nešto gotovo, poput kazališne predstave koja nas, osobito ako je dobra, snažno uvuče u svoju radnju, a na kraju nas, nakon spuštanja zastora, ispljune u našu svakodnevicu, onu koja još nije postala kulisom.
I jadni smo i nesretni dokle god u nama živi želja da se vratimo, da još jednom zavirimo iza tog spuštenog zastora, želja koja nema osnove niti nade u ispunjenje. Prošlost je prošlost, a dio nas zauvijek pripada toj prošlosti, on ostaje povezan sa životom koji je nestao u vremenu, ali njegovih tragova više nema u prostoru koji nas okružuje.
Ušla sam ne tako davno u stan u kojem su do prije nekoliko godina živjeli moji roditelji. Dok je tata bio ovdje, održavao je sjećanje na mamu pa su njezine stvari, ostavljene onako kako ih je ona ostavila posljednjega dana, odražavale živu uspomenu i nisu bile tek kulisa ili svojevrstan muzejski postav. Kada je tata umro, te iste stvari nisu nestale s njim, samo su postale nežive, onakve kakve stvari u prirodnom svijetu zaista i jesu. Gledala sam oko sebe i slušala tišinu. Nije mi tamo bilo pusto ni žalosno, samo prazno i ostat će tako dok se kulise ne preslože i dok u njih ne uđe neki novi život, kakav god on bio.
Dok sam tako stajala, jedan mali kućni pauk spustio se sa stropa na svojoj niti i ostao visjeti pred mojim očima. I dok je tako visio raširenih nožica, u meni se probudilo radosno sjećanje na neko davno vrijeme kada smo mama i ja hvatale te kućne paukove u čašice od jogurta i bacale ih kroz prozor u vrt smijući se pritom jer je svaki pojedini pauk imao svoj stil pada. Jednog je nesretnika čak pojela ptica koja je proletjela dok se spuštao u relativnu sigurnost trave uz stari puteljak ispod prozora.
Ta je četiri desetljeća stara uspomena tako živo zablistala u mojoj nutrini usred neživih kulisa koje su me okruživale, da je istoga časa u meni bez traga nestao svaki zametak žaljenja zbog nestanka života i mekoće iz tih stvari koje su nekoć bile tako tople, žive i podatne. Zahvalila sam malenom pauku koji je i dalje visio na svojoj niti i izašla, neočekivano slobodna, u jedan sasvim običan zimski dan.
Blog Olge Horvat: ‘Između neba i zemlje’
