U Rimu pušu neki drugačiji vjetrovi kako je papa Lav XIV. preuzeo upravljanje nad Katoličkom crkvom. Krajem lipnja i početkom srpnja ove godine (2025. za buduće čitatelje i pretraživače) sjedinjeni ukrajinski biskupi istočnog obreda bili su na hodočašću i cvala je ljubav između pape i Ukrajinaca (ovdje bi se reklo grkokatolici, ali Ukrajinci sebe zovu jednostavno katolicima). Sedmoga listopada papa je pozdravio tisuće razdraganih hrvatskih hodočasnika u Rimu s “Hvaljen Isus i Marija”.
Umirovljeni američki kardinal Raymond Leo Burke slavodobitno održao je misu na latinskom u Bazilici svetoga Petra 25 listopada. Blago kazano, sve navedeno gotovo je nemoguće bilo zamisliti pod blagopokojnim prethodnikom. Sasvim je izvjesno da je papa Franjo imao problema s Amerikom (u SAD-u je rast poklonika latinske mise vrlo vjerojatno najveći od svih dijelova Crkve, mlađi svećenici često preferiraju tridentski odred, što je pomalo nadrealni preokret u odnosu na šezdesete, ali trenutnom papi je očito stalo do mira u vlastitom američkom dvorištu) i s onim narodima u Katoličkoj crkvi koji su prozapadno usmjereni (Ukrajinci, Hrvati, Poljaci). Kako i zašto, nekom drugom prilikom.
Crkva ne skreće toliko desno koliko se vraća u neki centar. Posjeti pape Turskoj i Libanonu najbolje svjedoče da se Katolička crkva ne zatvara, nego ostaje otvorena prema svijetu, prema dijalogu s drugim kršćanima, pogotovo s grčki-govorećim pravoslavljem, ali također spremna je i na međureligijski dijalog s islamskim svijetom, ne onakav kakav preferira ljevica švedskoga tipa, nego pravi dijalog na ravnopravnim osnovama.
Iako smo krenuli s vidljivim točkama diskontinuiteta, posjet pape Lava XIV. Turskoj bila je želja pape Franje. Prvi pravi ekumenski koncil zbio se pred tisuću i sedamsto godina na ozemlju današnje Turske, tada usred stare Grčke, u Maloj Aziji, u gradu Niceji. Koncili ili sinode, bili su često korišteni u prvim stoljećima kršćanstva da bi se rješavala razna izvanredna pitanja lokalnih crkvi, a ovaj je de facto organizirano friški rimski carski Konstantin, koji je odlučio da će kršćanstvo biti ujedinujuća sila Rimskoga Carstva koje se nalazilo u tisuću i jednom problemu.
Kako je skoro svaki lokalni biskup imao neko svoje tumačenje kršćanske vjere, car je odlučio kako želi čuti nekakvu izjavu vjere i neka se biskupi iz cijeloga carstva sastanu, dogovore i neka znaju što im je zajedničko i što će rimska država podržati. Koliki je točno broj biskupa bio, teško je reći. Svaki članak koji sam pročitao na tu temu, daje drugačiji broj. Nedostajalo je biskupa iz zapadnih krajeva carstva, bilo je ih je od pet do osam. Nicejski simbol vjere bit će temelj za zajedničku vjeru. U svojoj nadopunjenoj verziji iz 381. postat će poznato kao Nicejsko-carigradsko vjerovanje, credo, simbol vjere. Kako su koncili držani na kršćanskom istoku, onda su ujedno i proizvod grčke filozofske misli. Bez obzira na broj biskupa, sveopća je prihvaćenost nastupila kroz stoljeća kršćanstva.
Kako se i dan-danas u liturgiji vjerovanje moli kao sastavni dio bogoslužja, meni kao klincu bilo je teško zapamtiti jer kao što rekoh, jezik grčke filozofije. Izrazito kraće Apostolsko vjerovanje sam popamtio vrlo brzo, ali Nicejsko-carigradsko negdje u četvrtom ili petom razredu. Na dječjim misama, naš župnik i kapelan su čitali vjerovanje i vjernici su potvrđivali s vjerujem (pedagoški jasno zašto). Na vjeronauku nikad se nismo baš dotaknuli Vjerovanja, odnosno upitno koliko bi pojmovi kao istobitnost ušli u dječje glave.
Cijeli život se zato zalažem za vjeronauk odraslih, jer odrasle vjernike, (ali i nevjernike) stvarno zanima što znače članci u Nicejsko-carigradskom vjerovanju i Apostolskom vjerovanju i kako su oni neki teološki temelj naše vjere. Ali Katolička crkva u Hrvatskoj se jako boji i jako bori te i takve ideje, vjeronauka odraslih. Ono što mogu posvjedočiti o vjeronauku, kao prva generacija koja ga je imala, da je ostavio malo traga na svima onima koji su ga slušali.
Veliki ekumenski susret bez pompe i velikih riječi, baš kako treba
Papa je bio u Turskoj od 27. do 30. studenoga. Sastao se s predstavnicima turskih vlasti i naravno s predsjednikom Erdoganom, imao je nekoliko ekumenskih susreta, posjetio Plavu džamiju, ali ponajviše s družio s carigradskim patrijarhom.
S Bartolomejom je Lav XIV., na ostacima Bazilike sv. Neofita u današnjem Izniku (negdašnjoj Niciji), pred 27 predstavnika svjetskih crkava, 28. studenog izmolio Carigradsko-nicejsko vjerovanje, ali bez filioque. Sad bi odlično došao vjeronauk odraslih. Jedan od najvećih problema između pravoslavnih crkava i Katoličke crkve je u tome što se u zapadnih kršćana od 6. do 11. stoljeća postupno ustalilo da “Vjerujem… I u Duha Svetoga, Gospodina i životvorca; koji izlazi od Oca i Sina”, dok se istočni kršćani mole bez “i Sina”. Na zapadu je ovaj dodatak (i Sina, latinski filioque) ušetao se pod utjecajem teologija Augustina Aurelija. I od 1054. dvije strane se svađaju i ne prestaju se svađati oko toga, iako navedeno nema nikakvog efekta na praktični vjerski život bilo pravoslavaca, bilo katolika.
Prava umjetnost je pronaći koji su to predstavnici bili tamo. Molitve je na licu mjesta izrekao i prezbiterijanski (kalvinski) pastor Jerry Pillay, tajnik Svjetskog saveza crkava. Sigurno je da su bili tu predstavnici pravoslavnih i orijentalno-pravoslavnih crkava (nekolicina patrijarha), ali jednostavno je nemoguće pronaći listu (po svemu sudeći bez Rusa i neki Rusima vjernih crkava). Bili su tu i predstavnici anglikanaca, evanđeoskih protestanata, luterana, menonita, metodista, a možda i starokatolika, nisam imao gdje provjeriti.
Dio konzervativnijih katolika englesko-govorećeg svijeta poprilično se uzbudio oko toga da papa nije izmolio filioque i da je u apostolskom pismu „In unitate fidei“ u povodu obljetnice Niceje također nema filioque (iako u fusnoti piše “Prvi carigradski sabor, Expositio fidei: CC, Conc. Oec. Gen. Decr. 1, 57 20-24. Izjava „i izlazi od Oca i Sina (Filioque)“ne nalazi se u carigradskom tekstu; u latinsko Vjerovanje umetnuo ju je papa Benedikt VIII. 1014. godine i predmet je pravoslavno-katoličkog dijaloga.“). Ne treba dizati paniku oko toga. Teško da će se iz zapadne liturgije tako lako nestati taj dodatak Katolička crkva nije spremna za takvu promjenu, a ne vidim neki pretjerani smisao za tako nešto. Papa je ipak augustinac u svakome pogledu. Štoviše, čini mi se da bi majice s “Ne damo filioque” se odlično prodavale u takvom slučaju širom katoličkog svijeta.
Još jedan ekumenski susret pape i crkvenih vođa dogodio se u Siropravoslavnoj crkvi sv. Efrema u Carigradu 29. studenoga. Uz vođe istočnih crkvi, tu su bili predstavnici lokalnih turskih protestanata svih farba i fela, starokatolički biskup u ime Utrechtske unije, predstavnici anglikanaca, evangelikala/evanđeoskih protestanata, kalvina, luterana, menonita i metodista od kršćanskog zapada, više-manje onih zainteresiranih za ekumenizam. Istog dana stigao je i potpisati Zajedničku izjavu s patrijarhom Bartolomej I. kojoj se poziva na mir. Posljednjega dana posjeta Turskoj, papa je skočio i do Armenske apostolske katedrale, gdje se susreo s armenskim apostolskim patrijarhom Carigrada Sahakom II. što je lijepa gesta s obzirom što je Turska napravila Armencima za Prvog svjetskoga rata. Istoga dana je odletio u Libanon.
Prvi dio posjeta Turskoj bio je naglasak na dobrim odnosima s pravoslavcima grčkoga govornoga područja, u znaku poštovanja prema vođama drugih pravoslavnih i orijentalno-pravoslavnih crkava (koje su uglavnom nastale izvan granica Rimskog Carstva, kao što su Armenska, Koptska, Etiopska crkva ili pak Sirske crkve), kao i u znaku dobre volje prema svima onim zapadnim kršćanima koji prihvaćaju Nicejsko-carigradsko vjerovanje kao temelj svoje vjere.
Libanon, vjerska raznovrsnost kao nigdje na Bliskom istoku
Kako je ovo već predug teksta za prosječnog čitatelja u godini Gospodnjoj 2025., treba prvo reći da je Libanon čudesna zemlja koja se toliko napatila zadnjih stotinjak godina i ispričati se bilo kome tko čita iz Libanona zašto nećemo na duboko i na široko kako su francuske kolonijalne vlasti promjenom granica dugoročno upropastile tu predivnu zemlju, kako je dolazak najtvrđe jezgre PLO-a 1970. i 1971. s oko 100 000 Palestinaca odveo zemlju u jedan od najgorih građanskih ratova u povijesti čovječanstva (1975.-1990.), ostavivši sve u stanju vječnog nepovjerenja. U ratu su intervenirali Izrael i Sirija, nastao je Hezbolah, a kao točka na i svemu ludome stradanju 4. kolovoza 2020. je u bejrutskoj luci odletilo u zrak oko 2.750 tona amonijevog nitrata, ostavivši oko 300 000 ljudi bez krova nad glavom.
Libanon je stara kršćanska zemlja s mnoštvom pravoslavnih i orijentalno-pravoslavnih crkava, čiji su dijelovi imali tendenciju u nekom povijesnom trenutku se odvojiti i spojiti s Katoličkom crkvom (riječ o pet velikih sjedinjenih crkava, od kojih su domaćem stanovništvu najpoznatiji Maroniti, koji su često bili dežurni negativci u jugoslavenskim novinama koje su zdušno navijale za PLO), u kojoj također žive muslimani različitih tradicija (četiri velike sljedbe), plus Druzi koji se ustavno broje pod muslimane, iako se tako ne osjećaju.
Papa Lav XIV. je imao vrlo zgusnut raspored u Libanonu u tri dana u kojima je bio u Libanonu. Bogoslužja, sastanak s vođama katolika u Libanonu, sastanak s drugim kršćanskim vođama i vođama muslimana, odlazak k žrtvama bejrutske eksplozije iz 2020. Svakom prilikom je pozivao na mir i na dijalog u ovoj predivnoj zemlji vrlo sposobnih ljudi koji je svjetska politika upropastila kao rijetko koji komad ove naše plavo-zelene lopte. A stigao je i do groba sv. Šarbela, vrlo popularnog maronitskog sveca, čak i u ovim krajevima.
Papa koji voli ljude
Što znamo novoga o papi Lavu XIV. poslije ovoga posjeta Turskoj i Libanonu? Zanima ga prije svega mir i dijalog. Misli kako ekumenizam nije mrtav, ali za razliku od svojega prethodnika očito smatra da dijalog s pravoslavljem ne ide preko Moskve, nego preko Carigrada. Htio sam pisati o nekim recentnijim postupcima SPC-a, ali čemu kvariti dobro raspoloženje ovoga članka. Ali preporučam svima najnoviju seriju na RTS-u “SPC od konkordata do informbiroa”, pa neka sami donesu sud o trenutnoj poziciji SPC-a prema Rimu.
Sasvim je izvjesno da trenutni papa ne voli velike geste, velika obećanja, nego preferira susrete s ljudima na terenu. Uspio je u Turskoj sakupiti sve vođe vrlo starih bliskoistočnih crkava, kao i sve važne tradicionalne pobornike ekumenizma zapadnog dijela kršćanstva koje nije u crkvenom jedinstvu s papom. Svi su bili nasmiješeni i dobro raspoloženi. Ne izbjegava susrete s muslimanima, ali npr. nije se pomolio u Plavoj džamiji.
Zanimljivo je kako je cijelo vrijeme uglavnom govorio engleski u Turskoj, a podjednako engleski i francuski u Libanonu. Kod prijašnjih papinskih pohoda, prethodnici su govorili talijanski. Sve u svemu, pred nama stoji čovjek vjere u Boga koji realno promatra ovaj napaćeni svijet na zasadama Drugog vatikanskog koncila. Sljedeće putovanje ga vrlo vjerojatno nosi u Alžir, gdje je za Rima živio Aurelije Augustina.
