Najgadljivije u vezi cijelog slučaja trgovine djecom u Africi je način na koji su mediji u Hrvatskoj pristupili tom problemu. Jednostavno je ogavno prvo ignorirati, potom probati peglati i na kraju otvoreno opravda(va)ti najobičniju trgovinu djecom.
Tema mi danima nije bila posebno zanimljiva, uhvatio bih štogod krajičkom oka i uha, jer, što se zbivanja u Hrvatskoj tiče ne pratim scenu previše jer mi je BiH i ono što se događa u BiH primarno.
Ipak, danas sutra je uz hrvatsko državljanstvo izvjesno i dobivanje hrvatskog “građanstva” odnosno preseljenja u Hrvatsku, pa nije zgoreg popratiti glavne događaje u zemlji koja i je i nije tvoja, poput onog sada već slavnog penzionera s milijardom na računu, a sve je došlo na račun doslovno preko pljačke stoljeća kakve se ne bi posramio ni tvorac La case de papel. Ono što je zambijsko-konški slučaj dodatno apostrofirao, bilo je jasno već tada. Nema, naime, u Hrvatskoj istraživačkog novinarstva.
Nenormalno je, jednostavno nenormalno, da nitko nije uspio prokužiti kako neki penzioner ima milijardu kuna na računu a sve uz pomoć sumnjivih poslovanja s javnom tvrtkom koja je povezana sa strankom na vlasti. Dakle, nijedna nacionalna tv kuća ni velike portalske i novinske redakcije nemaju novinara koji “tamo negdje” ima nekog tko bi im makar dojavio što se događa? Cringe.
Deda je, dakle, načeo, a trgovina djecom dodatno potvrdila da nema istraživačkog novinarstva. Da ima, zrakoplov za Afriku bi bio pun novinara mainstream medija već drugi dan kad se dočulo o čemu je riječ.
Pristup medija u Hrvatskoj činjenici da je netko išao u shopping djece u Afriku je zastrašujuć. Prvo potpuno ignoriranje teme pa nekoliko informacija na kapaljku pa Hinin tekst na 6 kartica gdje neimenovana “pravna stručnjakinja” kruži kao kiša oko Kragujevca dok sve što želi reći se zapravo može svesti na: Jebiga, jesu oni kupovali djecu, ali imali su dobre namjere.
Dio javnosti je situaciju uspoređivao tipično ideološki pa je tako nekolicina zaključila kako bi se o ovom pisalo na sva zvona da je riječ o nekom članu Thompsonov benda, ali kad je Hladno pivo onda se šuti. S obzirom na to da u Hrvatskoj djeluje dosta bezintegritetnih medija, možda bi to i bilo tako, ali to nije najvažnija stvar u cijeloj ovoj priči. Iako ima značajnu dimenziju.
Ovdje itekako ima ideologije i politike, ali se ona ne gleda kroz klasično lijevo i desno kako ga u Hrvatskoj tumače. Nije ovo sukob “zadomspremaša” i “smrtfašizmaša” niti se radi o “ustašama” i “komunjarama”. Dublja je ideološka pozadina cijele priče.
Najvažnija je ovdje nadiideologija i nadpolitika koja se kroz cijeli slučaj proteže, a to je da je ljudima normalno, malte ne plemenito, otići u kupnju djeteta. Vrli novi svijet i mi u prvim redovima. Bilo to u ratom razorenom Kongu ili nekom drugom kutku svijeta, to nije normalno. Zašto je to nadideologija? Zato što ovakvi slučajevi pokazuju kako svatko može imati dijete i kako ljudi imaju pravo na dijete. Nisam pravnik, ali ne postoji pravo na dijete, jer vi niste vlasnik djeteta. Dijete ima pravo na roditelje, a ne oni na nj. Dijete, pobogu, nije proizvod koji možeš kupiti u trgovini jer ti smatraš da ga zaslužuješ i da je ono tvoje vlasništvo, a logika onih koji su otišli u kupnju graniči ne samo sa (moralnim) zakonima nego je u pozadini duboka ideološka priča koja nam na mala vrata želi reći da je sve moguće pa tako i kupiti dijete jer ti se ne da pratiti regularnu proceduru posvajanja.
Povijest kao da se malo vraća u rikverc. Ovim tempom ćemo doći do novih robovlasničkih sustava i do trgovine ljudima u pravom smislu te riječi, a ne u onom protiv kojeg se ovi uhapšeni navodno bore. Pripadnici skupine koja je sudjelovala u trgovini djecom imaju svoje ideološke pozadine, imaju narative koje zagovaraju, imaju ono u što vjeruju ili makar vjeruju da vjeruju i pomalo je ironično da su oni pali na onom što i je politika njihovih ideološki otaca, a to je apsolutna odsutnost svih vrijednosti, koje god one da jesu, apsolutno relativiziranje pojma “pravo” i pojma “čovjek” te onoga što se smije i ne smije i zašto se smije i zašto se nikako ne smije. Upali su nekako u zamku vlastite politike čiji su simboli u zadnje vrijeme i nenormalne mjere protiv koronavirusa, ukidanje najvažnijih oblika osobne slobode, promocija kulture različitosti koja je OK samo dok ste različiti na način na koji to odgovara njima, ako ste različito različiti od toga, onda ste izopćeni iz društva i tako dalje. Politika i politike koje takvi promoviraju često su sakrivene iza, na prvi pogled, nevinih i dobrohotnih teza i ideja, a cijela bit priče se na kraju svede na to da vam je sve dopušteno ako ste u pravoj ekipi. E pa nije sve dopušteno.
A djecu, jebiga, ne možete kupovati. Koliko god osjećali da je taj trend globalno postao normalan i da ste “na pravoj strani povijesti” i koliko god vi imali želju postati roditelj jer je želja jedno, a pravo drugo. Zato ispovijesti zambijskih zatočenika o tome kako im je (bilo) u zatvoru, njihovu patetiku o spašavanju tužne dječice iz ratom pogođene zemlje, udaranje na emocije i osjećaje treba odsjeći u startu.
>> U ponedjeljak nastavak suđenja u Zambiji: ovo su bitne informacije
>> Politička korektnost i slučaj Zambija
