Sve je podložno raspravi, ali baš sve, samo je pitanje koliko je u tim raspravama prisutna sama činjenica u koju se ne uvlači osobni stav ili bilo kakva predrasuda. Vrlo često činjenica izostaje, no to ne ometa današnjeg čovjeka da nezaustavljivo ulijeće u rasprave s nekakve samozvane pozicije autoriteta i sveznajućeg apsoluta. Svi sve znaju, svi su odjednom politolozi, ekonomisti, arhitekti, umjetnici, atomski fizičari pa kako vidimo i pravnici u slučaju u kojem Vrhovni sud svojom odlukom vraća Severininog sina ocu.
Ne želim o tome pisati niti raspravljati, upravo zato je ne posjedujem činjenice. Međutim znam da je dijete jedina žrtva ovdje. Žrtva tromog pravosuđa koje već devet godina vodi parnicu i žrtva vlastitih roditelja. I to je taj aksiom, temeljna istina za koje vam ne trebaju dokazi da se dijete rastrgano između sustava i roditelja ne može osjećati dobro.
Ono o čemu želim pričati i otvoriti dijalog je što se to, zapravo događa s našom djecom i zašto sve više obolijevaju od mentalnih bolesti. Zašto je takvo stanje u svijetu pa i u Hrvatskoj postalo zabrinjavajuće stanje o kojem se vrlo malo priča, osim struke koja stalno upozorava.
Činjenica je da je ljudska psiha složena. Ona je ono nešto živo što buja u čovjeku i za koje često kažemo duh, duša li um. Ponekad se naš duh razboli, a onda se razboli i naše tijelo i naša psiha koju treba liječiti ili preciznije rečeno – njene intencionalne misli u kojima psihička igra nesumnjivo otpočinje.
Događaji koji dolaze nenajavljeno i na koje nismo pripremljeni, svakodnevni stres, sve su to rane koje se razvijaju na čovjekovoj duši i koje nam stvaraju, strah tjeskobu, anksioznost i depresivno stanje. Ne postoji čovjek koji danas nije pod određenim rizikom od razvoja poremećaja mentalnog zdravlja, bez obzira na dob, spol, prihode i svako negiranje ili prisutnost mita je loše.
Hrvatska, u odnosu na broj stanovnika ne bilježi dobre rezultate u segmentu mentalnog zdravlja, a kad govorimo o djeci i mladima, tada je stanje alarmantno. Ono što posebno zabrinjava je povećanje broja hospitalizirane djece pa je tako u Psihijatrijskoj bolnici za djecu i mladež Zagreb, kao jedinoj takvoj specijaliziranoj bolnici u Hrvatskoj broj hospitalizirane djece u 2022. godini porastao za 30 posto. U prvih pet mjeseci 2022. godine, u odnosu na prošlu, bilježi se čak 280 % više pokušaja suicida kod djece do 14 godina, čime je doprinijela i pandemija COVID-19 i potresi.
S obzirom na to da je kod djece i mladih u porastu anksioznost, depresija, sniženo samopouzdanje, samoozljeđivanje i suicidalnost neminovno se i postavlja pitanje što se to događa s našom djecom. Ako u javnosti čujete da je iz Zadra u pet dana u Zagreb na bolničko liječenje poslano šestero djece zbog pokušaja suicida, postavlja se pitanje što je uzrok ovakve slike.
Osim pandemije Covid 19 i potresa, postoji nekoliko ozbiljnih razloga koje mogu utjecati na mentalno zdravlje, od biološkog čimbenika, negativnih i frustrirajućih odnosa u obitelji, kontinuiranog društvenog i ekonomskog pritiska, siromaštva koje dovodi do marginalizacije, obrazovanja, kvalitete stanovanja, posla, do tehnologije, kao važnog čimbenika utjecaja na mentalno zdravlje. Usporedno s modernizacijom raste i raznolikost obitelji i nuklearna obitelj više nije jedini model obitelji. Njoj se pridružuje sve veći broj obitelji s jednim roditeljem, kao i broj samačkih kućanstava, čemu je, između ostalih uzrok porast broja rastava brakova, sve veća važnost individualnih potreba na štetu bračnog i obiteljskoga života.
Roditelji bi trebali igrati ključnu ulogu, međutim i tu nastaje problem jer su sve više fokusirani na rad i opstanak, jer sve teže udovoljavaju zahtjevima suvremenog svijeta zbog čega dođe i do fenomena izgaranja. S druge strane primjećuje se i sve veća okrenutost roditelja prema sebi samima i zanemarivanju djece. Govorimo o pojavi koja je dobila i svoj službeni naziv – tehnoferencija, odnosno o prekidu društvenih interakcija zbog tehnologije, zbog koje postoji opravdana zabrinutost da učestala upotreba digitalnih uređaja od strane roditelja ima negativan učinak na obiteljske odnose i ponašanje djece.
Ako ćemo biti slikovitiji, zamislimo kako dijete roditelju pokušava nešto reći ili pokazati, međutim zbog fokusiranosti na telefon, odnosno društvene mreže, provjeravanja e-mail poruka, roditelj ne čuje niti primjećuje dijete. Nerijetko se u toj interakciji roditelj nesvjesno i obrecne na dijete, odnosno pokaže verbalno agresivniji pristup prema djetetu riječima- pusti me na miru, ne ometaj me sada…
U osnovi sve se može staviti pod kapu nemilosrdnog kapitalizma i zahtjeva suvremenog društva na koje se sve teže odgovara. Činjenica je da je sve podvrgnuto profitu i da život i zdravlje, kao temeljne vrijednosti nisu pošteđene istog, da je svjetski financijski kapital sve više integriran, a bogatstvo sve više centralizirano u rukama financijskih elita i korporativnih institucija, čime ostvarivanje socijalnih i ekonomskih prava postaje sve teže, a moralno, etičko, duhovno sve se više zatire. Da korporativni pluralizam uzrokuje sve veće nejednakosti koje nepovoljno djeluju na demokratski proces. Da, neoliberalistički koncept racionalnog djelovanja odgovornost pa tako i za zdravlje sve više prebacuje na pojedinca, gdje isti, bez obzira na okolišne, socijalne i ekonomske prepreke koje su stavljene pred njega upravlja svojim zdravljem i snosi punu odgovornost za svoje postupke.
U ovako posloženom svijetu gubi se i svako osobno obilježje i utire sve što jesi. Biti dobar je nepoželjno i naivno. Izraziti svoj stav je vratolomija medu masom onih koji šute i misle da su mudri. Biti drugačiji, ionako nikad nije bilo poželjno, a danas kao da si osudio samog sebe na smaknuće. Pristojnost i ljubaznost, kao posljednji branici civilizacije su izgnani. Dar slušanja i svaki pokušaj razbijanja gluhoće je eutanaziran. Patnja je anulirana i zamijenjena tabletom sreće. Duhovni horizont gubi oštroumnost i fokus na bitno i ne nalazi odgovore, ne razumije razloge i ne vidi kako bi u budućnosti mogao rasti. Ljubav je ustuknula, a okovi straha su svugdje i u onom trenutku kad više nećemo imati odgovor na osobni identitet i pitanje tko sam ja, bit će kasno i za pitanje tko smo mi.
Ove globalne projekcije na mentalno zdravlje nije pošteđena ni Hrvatska, međutim ako dodamo probleme u Hrvatskoj, tada mentalna slika postaje još gora. Od ozbiljnog izostanka pravde i pravednosti, o neuređenom sustavu i sveprisutnom klijentelizmu gdje se odnosi naprosto hrane sami sobom i postaju sve ukorjenjeniji i koji se povezuju s drugim problemima koji jačaju nejednakost i društvene nepravde, i iz kojih nerijetko izostaje moralna osuda. O krivom poimanju odnosa prema radu, poštenog zarađivanja koje treba osigurati pristojan život. Političkom uplivu koji stvara i nezdravo okruženje, a u konačnici i nezdrav društveni sustav koji se manifestira na zdravlje.
Bez mentalno zdrave populacije, posebno djece i mladih u svim ovim negativnim kretanjima društvo pa tako i hrvatsko nema blistavu budućnost. Ovo je zapravo eufemizam, imajući u vidu smjer u kojem se svijet kreće i budućnost koja, čini se nikada nije bila izvjesnija i u kojoj je za očekivati još veći pritisak i posljedično još jači utjecaj na mentalno zdravlje. Nimalo ne zvuči optimistično, no lažni optimizam je loš i treba se suočiti sa stvarnošću kako bi se problemi rješavali pa tako i problemi mentalnog zdravlja. Kao što je loše ne propitivati, promišljati, dijalogom stvarati dijalektiku, znati što je dobro za našu djecu u sadašnjem trenutku, učiti i druge.
Još od iste autorice:
