Svoj prvi tekst na Dijalog.hr započet ću s jednom zgodnom pričom iz prošlosti koja je mogla biti napisana i danas, na komičan ili ozbiljan način, kao uvjerenje ili preispitivanje istinitosti onoga što se šalje i prima. Na nama je oduvijek bilo možemo li razlučiti gdje počinje istina, a gdje obmana, iako se teško boriti protiv nevidljivog.
Ono što znam je da treba vjerovati razumu koji stalno propituje i njegovoj suprotnosti intuiciji, našem unutarnjem glasu, jer čovjek ne živi samo na jednoj razini i na putu do istine potrebno je uključiti sve razine života.
A priča ide ovako:
Nekoliko večeri susjed je dolazio kod djeda. Gledao je televizor jer je svoj razbio. Živio je sam i po njegovom priznanju ta kutija u regalu svaki dan ga je vrijeđala. Na sve načine, govorio bi njime je upravljala i mislila umjesto njega.
Pogodio ju se s tavom dvostrukog dna. 😉
Kroz ovaj metaforički prikaz govorimo o odnosima pa tako i odnosu između medija i javnosti koji se bez povjerenja ne mogu graditi niti pod nekom vječnom sumnjom mogu kvalitetno egzistirati. Način na koji današnji mediji funkcioniraju ne može opstati jer nije prirodno i nije normalno da su mediji „oteti”, novinari neslobodni i da se javnost osjeća kao da je na tretmanu za ovce, dovoljnom za reanimaciju golog života ili da će u najmanju ruku dobiti neopravdane sate.
Zamislite samo koliko je težine u cenzuri, a posljedično i autocenzuri koja je nevidljiva, usamljenička i kojoj je jedini svjedok tvoj dvojnik, rođen iz tvog vlastitog mozga koji te stalno opominje da ne napraviš neku ideološku glupost. I dok se tako boriš tvoj dvojnik se smije i skrši u tebi ono što i cenzura nije mogla.
Onaj tko je pročitao D. Kiša i njegovu misao o autocenzuri znat će i težinu istog.
Uzroci i razlozi nepovjerenja su višestruki, no mogu se svesti pod dva glavna: ekonomski i politički. Nekadašnja niska razina tržišne konkurencije omogućila je da se novinarstvo visoko profesionalizira i da novinari imaju ulogu zaštitnika demokracije i interesa javnosti. Kako bi razumjeli ovu ekonomsku komponentu pokušajmo slikovito prikazati nekada i danas.
Prije samo sto godina krah neke krupnije tvrtke koji se odigrao s one strane oceana nije mogao povući sa sobom u propast tisuće ljudi na drugom kraju svijeta. Ljude koji nisu ni čuli da postoji ta tvrtka, koji nisu mogli ni sanjati da njihova sreća ovisi od sudbine nekog njima nepoznatog poduzeća. Nije se moglo ni zamisliti da bi, recimo sniženje carine na raž u Njemačkoj moglo norvešku damu lišiti mogućnosti da kupi skupocjenu haljinu ili oduzeti komad kruha stranom radniku.
Sloboda tržišta, konkurencija dovela je i do svoje vlastite proturječnosti – do željezne preše pod kojom se koprca slobodna osoba. Sve je obuhvatio kovitlac industrijskog života koji može opstati samo pod uvjetom da se svi društveni slojevi slijepo podčinjavaju ukusima koje je on formirao.
Kotač ne staje, tehnologija se razvija, kompanije se udružuju kako bi opstale na tržištu, osmišljavaju se strategije za veću konkurentnost, osmišljavaju se razvojni trendovi menadžmenta, jačaju regionalne i globalne ekonomske integracije, brze i kompleksne prilagodbe ekonomskih sustava…
Drugi razlog objektivnog izvješćivanja ležao je u nedostatku političke polarizacije ili suprotstavljenosti mišljenja, čime se održavao visoki standard političkog diskursa, otklanjala mogućnost utjecaja političara i smanjivala politička kritika institucionalnog tiska.
Izgubljeno povjerenje je teško vratiti, no nije nemoguće i, upravo u potrebnoj vjeri i optimizmu leži mogućnost nove izgradnje. Novinarstvo treba vratiti tamo gdje po svom djelovanju pripada.
Drugim riječima, osloboditi se, prije svega pritiska društvenog konstrukta koji se smatra prirodnim i očiglednim i koji može, ali i ne mora prezentirati stvarnost.
Povjerenje se može zadobiti ili vratiti kroz više načina: davanjem manjeg medijskog prostora polariziranoj politici, a više temama koje utječu na živote običnih ljudi no, čini se da će navedeno još pričekati jer stvari se, zapravo iz dana u dan pogoršavaju; odmakom od pristranosti prema političkim strankama, iako pristranost ne znači uvijek nevjerodostojnost; ublažavanjem arogantnog i elitističkog stava prema publici kojim se pokazuje da je nepismena; ublažavanjem dojma kako jedino mediji mogu dati istinu u gotovom obliku, bez potrebe da se traži nova, baš kao papa Grgur VII koji je radio na idealu teokratskog društva – Ja sam dužan da se obraćam vama, ja sam dužan da vas popravljam.
Taj nerazumljiv i besmislen dar uzrok je mnogih problema danas.
Međutim, sama bit promjene, zapravo leži u smanjenju ekonomske nejednakosti i nejednakosti društvenog priznanja i dostojanstva, što bi dovelo i do smanjenja političke polarizacije.
S druge strane i sama javnost mora preuzeti svoj dio odgovornosti za korištenje kritičkog mišljenja u pogledu onoga što čita, gleda i sluša. Ono što se čini najgorim je prihvatiti da je nepovjerenje prema medijima prirodno jer nije, niti prirodno niti zdravo, ni za medije ni za javnost, ni za cijelo društvo.
I to treba pokazati, i nastojati svakim svojim tekstom i razmišljanjem napraviti odmak od ovako posloženih stvari.
