Ima li među nama odraslima onih koji nisu čuli za Breninu “Jugoslovenku“? Pjesmu koja je odlično konstruirani mit o jedinstvu i koja je plasirana u trenutku kad se država nepovratno raspadala… mit koji postoji i danas i koji je, čini se, nemoguće iskorijeniti.
Dovoljno je ubaciti malo arhetipskih simbola (more, klasje panonsko, slovenska duša), postaviti na scenu tad vrlo zanosnu Brenu, koja je bila ultimativni simbol te ere i samim time idealni medij za takvu vrstu estradne propagande, te ostale legende glazbene i glumačke jugoscene – i bez greške će se stvoriti umjetni osjećaj zajedništva.
I nitko pritom neće uočiti perfidno političko-geografsko mapiranje.
Jugoslovenka
Kad Brena kaže da su joj oči more Jadransko, ona suptilno prisvaja Jadran kao zajedničko dobro, koje je bilo simbol slobode i ljetovanja, kao nekih od ključnih sastavnica kolektivne sretne memorije.
Kad su njezine kose klasje panonsko, referira se na žitnicu i plodnost Slavonije i Vojvodine. Pa kako onda netko može reći da nam nije bilo bolje i da nismo živjeli u blagostanju?
A sretnu slovensku dušu povezuje s panslavizmom kako bi se izbjeglo imenovanje konkretnih nacija (Srba, Hrvata itd.).
Na kraju se sve utapa u magloviti, romantični zajednički identitet, poput neke anestezije koja nudi iluziju mira i koja se i danas doživljava kao najjači instrument jugonostalgije.
Pjesmu su nam podvalili krajem 80-ih kao “visokobudžetnu” turističku reklamu za državu koja je već bila pred bankrotom i kad su tenkovi pred vratima već postali naša realnost.
Ko’ nas bre zavadi?
Retorika jugonostalgičara ni danas se nije promijenila, a mit je opstao iz jednog jedinog razloga – ne obraća se razumu već nostalgiji, toj varljivoj emociji koja selektivno briše redove za kruh i političke progone, pretvarajući se u kolektivno poricanje koje stvarnost tenkova i bankrota mijenja za melodičnu iluziju o vremenu kad smo, navodno, svi bili jedno.
Taj se narativ savršeno nadovezuje na retoriku koja odbija priznati duboke političke i društvene uzroke raspada pa se i danas, desetljećima poslije, sve kompleksne tragedije i povijesni lomovi pokušavaju relativizirati onim poznatim i pojednostavnjenim ‘ko nas bre zavadi.
Kako nas love na udicu: od Shakire i Thompsona do Tereze i suza za krvnika
Nije problem u tome što mi lažeš, nego što misliš da ti vjerujem
