Sumit Vijeća Europe Reiykjaviku
-Zabrinjavajuća je najava tajnice Vijeća Europe HDZ-ovke Majde Pejčinović Burić kako će ovo tijelo na svom tek četvrtom samitu u svojoj 74- godišnjoj povijesti raspravljati o dvije glavne teme; pomoći Ukrajini u ratnom sukobu s Rusijom i demokratskom nazadovanju nekih europskih država. Same teme sastanka i ne zvuče tako loše, ali teško je zamisliti da će čelnici europskih država na tom samitu tražiti put za postizanje mira u Ukrajini ili da će raspravljati o promašenim politikama tijekom covid krize, suspendiranju građanskih sloboda, ograničavanju kretanja, oduzimanju prava na rad, prisiljavanju na cijepljenje i ostalim totalitarnim praksama. Izglednije je da su europske institucije odlučile dijeliti packe europskim narodima koji su demokratskim putem dale legitimitet političarima i političkim strankama koje se zalažu za poštivanje tradicionalnih vrijednosti kao što su vjera, nacionalni identitet i obitelj. Iako je Europa sazdana na svom kršćanskom identitetu, a utemeljitelj europskog projekta Robert Schuman je bio praktični katolik, skroman, ponizan i pobožan pa je Katolička crkva čak i pokrenula postupak za njegovu beatifikaciju, projekt kojeg je on osmislio postao je politička platforma za izbacivanje kršćanskih vrednota iz javnog života.
Politička korektnost postala je radikalna ideologija koja se sa svojim kritičarima obračunava tzv. cancel kulturom ili kulturom odstranjivanja. Umjesto fizičkom likvidacijom oponente se izbacuje iz javnog prostora, mediji ih ignoriraju, a društvene mreže cenzuriraju i tako se doseg njihova djelovanja ograničava na direktan kontakt. Još su svježa sjećanja na medijske hajke na Tonija Cetinskog ili Dejana Lovrena kad su javno propitivali utemeljenost covid politika ili zgražanje nad jednim 10 godina starim videom ondašnjeg vjeroučitelja, a danas saborskog zastupnika Marina Miletića koji se je usudio citirati bibliju u tom svom video uratku.
Agresivno traženje podrške od svih javnih osoba lgbtiq pokretu na zapadu poprima karikaturalne dimenzije pa tako primjerice sportaši koji ne žele sudjelovati u propagiranju istospolnih seksualnih opredjeljenja nošenjem trake u duginim bojama oko ruke bivaju suspendirani, preduvjet za nagrade na filmskim festivalima su pozitivni lgbtiq likovi u scenarijima, a svjedočimo i pravoj epidemiji stripova, crtića ili dječjih priča u kojoj se propagira istospolna ljubav.
Klimatske promjene su novo sredstvo kojim se plaši narod pa se tako na sličan način kao i kod Covida i na ovom području onemogućava bilo kakva znanstvena rasprava. U ime borbe protiv te nove pošasti priprema se teren za daljnje osiromašivanje europskog puka, uvode se skupi energenti, a uređaji koji se koriste za zelenu transformaciju nakon što postanu nefunkcionalni i postanu otpad zbrinjavaju se uz veće troškove nego što ih iziskuje tradicionalni način proizvodnje i korištenja energije. Pri tom se potpuno odbacuju racionalna pitanja o održivosti predloženog sustava. Ostaje nejasno koliko električnih vozila može opskrbljivati postojeći elektroenergetski sustav odnosno što će se dogoditi kad većina automobila koji se voze europskim prometnicama postane električna, odakle nadoknaditi potrebnu količinu energije? Hoće li za cijenu električne energije „samo nebo biti granica” i hoće li vožnja automobilima postati luksuz samo odabranih elita?
Rat u Ukrajini i signali koji dolaze iz europskih institucija također nam ostavljaju mnoštvo otvorenih pitanja. Odlučnost europskih čelnika u kažnjavanju Rusije pred međunarodnim sudovima pretpostavlja vojnu pobjedu nad drugom najvećom svjetskom vojnom silom. Kako pobijediti nuklearnu velesilu osim u nuklearnom ratu? Jesu li europski čelnici odijeljeni od stvarnosti u kojoj žive i ne vide kako su uvodeći sankcije Rusiji ustvari uveli sankcije same sebi i svom gospodarstvu? Dok su europska gospodarstva ozbiljno opterećena embargom Rusiji, ova je svoje energente plasirala na azijskom i drugim tržištima i tako prošla neokrznuta ovim europskim ekonomskim harakirijem.
Tijekom Domovinskog rata bili smo svjedoci mnogim inicijativama i planovima za postizanje mira od Vance – Owenovog, ,Owen – Stoltenbergovog, Cutileirovog, Z4… Ne ulazeći u načela i moguće implikacije ovih inicijativa moramo naglasiti kako su one ipak bile pokušaji za postizanje mira, ne uvijek pravednog, ali ipak mira. Sada nitko ne govori o miru već sve inicijative i akcije podrazumijevaju vojni poraz Rusije kojeg bi valjda trebala ostvariti Ukrajina uz podršku zapada. Za ostvarenje ovog cilja traži se sudjelovanje svih država članica Vijeća Europe u procesu pomoći Ukrajini, a njega, kako sama ističe, želi nadzirati upravo Majda Pejčinović Burić kao krunu svojih aktivnosti na mjestu glavne tajnice Europske komisije.
Naravno, moramo istaknuti i kako bi bilo pravedno da svaka suverena država ima pravo odlučiti o društvu u kojem želi biti, ali kad se radi o vojnom savezu tada doista moramo biti oprezni dok raspravljamo o pravu na autonomiju u ovakvim i sličnim odlukama. To pravo je legitimno, ali ne i uvijek realno. Možemo samo zamisliti kako bi reagirale SAD i zapadni svijet da recimo Meksiko odluči Kinezima ponuditi vojnu bazu na svom teritoriju. Istina je da je Meksiko u američkom dvorištu, ali nije li i Ukrajina u ruskom? Možemo se pitati i jesu li Irak, Afganistan, Sirija ili Libija imale pravo da same odlučuju o svojoj sudbini i zašto se to nije dogodilo kao i koje su posljedice uvezenih revolucija u tim zemljama. Naravno, sve to ne znači da Ukrajinu treba ostaviti na milost i nemilost Rusiji. Europski čelnici trebaju bez fige u džepu tražiti rješenje skupa sa zaraćenim stranama, ali umjesto aplaudiranja u parlamentima i opijenosti vlastitom veličinom u svoje odluke nužno moraju uvesti realizam, u protivnom se može dogoditi da se tragediji ukrajinskog naroda pridruže i drugi.
