23. POGLED ISKOSA S BRANIKA DOMOVINE
Ove godine, 20. rujna, obilježavamo 34. obljetnicu Bitke za Vukovar.
Grad heroj, simbol otpora, žrtve i pobjede hrvatskog duha, ponovno se nalazi u središtu pozornosti.
Kao i svake godine, Vodotoranj će biti jedno od mjesta okupljanja, pijeteta i sjećanja, a ponajviše mjesto svečanog podizanja hrvatskog stijega.
No, ovog puta, trenutak podizanja državne zastave imat će dodatnu simboliku, zastavu će podići pet pripadnika HOS-a, preživjelih i autentičnih branitelja.
Ova gesta nije slučajno odabrana. Ona je i poruka i podsjetnik na one dragovoljce koji su, ostavivši sigurnost doma, obitelj i budućnost, došli u Vukovar i stavili se na raspolaganje obrani.
Njihova skupina, koja je uključivala i nekoliko samih Vukovaraca, nije bila nikakva izdvojena ili nelegalna paravojska, a kamoli samostalna skupina boraca koji su djelovali „na svoju ruku“. Suprotno današnjim medijskim interpretacijama, integrirana je u zajedničko zapovjedništvo i borila se rame uz rame sa svim ostalim braniteljima.
Čin podizanja zastave njima u čast zapravo je podsjetnik na jednostavnu istinu. U Vukovaru se branila Hrvatska, i to zajedno.
HOS u Vukovaru – realnost, a ne mit
U hrvatskoj se javnosti već desetljećima prelamaju dva ekstrema.
S jedne strane, pojedinci s desnog spektra preuveličavaju ulogu HOS-a kako u Vukovaru tako i u cijeloj Hrvatskoj, do te mjere da je danas opće prihvaćena krilatica „da nije bilo HOS-a, Vukovar bi odavno pao“. Takve izjave nisu samo netočne, one su i štetne. One značajno umanjuju doprinos svih ostalih branitelja, stvaraju razdor i potiču nepotrebne sukobe među ljudima koji su u najtragičnijem trenutku novije hrvatske povijesti dijelili iste rovove i iste patnje.
S druge strane, s lijevog političkog i medijskog spektra često se ide u drugu krajnost, HOS se pokušava prikazati kao nelegalnom, izvaninstitucionalnom skupinom, a njihov pozdrav „Za dom spremni“ svesti isključivo na etiketu ustaštva.
Takav pristup ne samo da iskrivljuje povijesnu istinu, nego i ignorira činjenicu da su ti ljudi branili Hrvatsku, ginuli za nju, i da su se u ratnom vihoru borili pod istim zapovjedništvom kao i svi drugi.
„Za dom spremni“ – ratni kontekst, a ne zločinačka ustaška parola
Posebnu težinu u ovom razgovoru nosi pozdrav „Za dom spremni“. On je danas političko minsko polje.
No, vratimo se u 1991. godinu kada Hrvatska nije imala ni vojsku ni oružje. Na Vukovar su jurišale tisuće vojnika JNA, teritorijalaca, srbijanskih dobrovoljaca i četnika uz ogromnu potporu oklopa, artiljerije, zrakoplova i brodova.
U takvim okolnostima, za hrvatski narod, svako je sredstvo bilo oružje uključujući i riječ, uzvik pa i pozdrav.
I baš upravo u tim trenutcima pozdrav „Za dom spremni“ nije bio ideološka parola na znamenju nekolicine ekstremista, nego oružje psihološkog rata.
Bio je to krik prkosa, svojevrsna poruka neprijatelju da će obrana biti žestoka i da će branitelji, ako treba, položiti život za svoj dom.
Za razliku od današnje atmosfere ugodnih salonskih rasprava i političkih konferencijskih laprdanja, tada je to bio glas koji je iz rova nadjačavao eksplozije granata.
Glas malog čovjeka koji je gledao tenkove kako ulaze i ruše njegov grad, koji je znao da možda neće dočekati jutro, ali je htio ostaviti poruku, „spreman sam“.
Upravo zbog tih detalja i baš zato taj se pozdrav ne može ocjenjivati izvan konteksta. On je bio dio psihološke borbe, jednako kao i „pijani ustaša“ oružje iz garažnih radionica ili kao molitva koju su mnogi branitelji izgovarali prije i za trajanja borbe.
Od pijeteta do politike
Problem nastaje kad se simbol rata prenese u političko polje današnjice.
Tu se on kod nas pretvorio u alat podjela.
Ljevica ga koristi da bi branitelje i dragovoljce prikazala u negativnom svjetlu, a desnica ga koristi kao reakciju, simbol identiteta i poneko pojedinačno tezgarenje.
U takvoj utakmici branitelje više nitko ne pita što oni misle, ni što je taj pozdrav značio u ratnom vremenu.
Tako se i HOS našao između dvije vatre, s jedne ga strane idealiziraju, a s druge ga demoniziraju. A na kraju dana istina je jednostavna, HOS je bio dio obrane grada, dao je svoj doprinos, velik, no ne i presudan. Njihova žrtva jednako je vrijedna kao i žrtva svakog drugog branitelja, ništa više ni manje.
Zajedništvo, a ne podjele
Upravo zato čin podizanja zastave na Vodotornju od strane pripadnika HOS-a ima dvostruku vrijednost.
Prvo, to je priznanje njihovoj hrabrosti i nemjerljivom doprinosu.
Drugo, to je poruka da je Vukovar branio hrvatski narod zajedno!
ZNG, policija, HOS, gardisti, domobrani, obični građani i dragovoljci iz cijele Hrvatske, BiH i inozemstva.
Nitko od njih ne smije sebi prisvajati ekskluzivno pravo na obranu Vukovara.
Ako želimo graditi društvo koje poštuje žrtvu i uči iz povijesti, moramo prestati koristiti dvojbene kriterije ratničkih vrijednosti te posebice simbole rata kao političko oružje.
Ratni simboli pripadaju isključivo braniteljima i onome vremenu, a pijetet pripada cijelom društvu.
Vukovar – spona zajedništva
Treba imati hrabrosti reći istinu, HOS je bio dio obrane, ali nije bio presudan, dok je pozdrav „Za dom spremni“ bio oružje psihološkog rata, a ne današnja ideološka parola i politički alat.
Svi branitelji Vukovara, manje ili više, a ponajviše u skladu sa svojim mogućnostima, dali su jednako vrijednu žrtvu i nitko nema pravo prisvajati monopol na obranu.
Nismo se borili za nikakvu obnovu NDH, nego za stvaranje suvremene i demokratske Hrvatske u čemu smo i uspjeli. Današnja Hrvatska je članica Ujedinjenih naroda, Europske unije i NATO-a. A to je najbolji dokaz da je rat vođen za slobodu i međunarodno priznatu državnost, a ne za povratak u prošlost.
Zato bi i čin podizanja zastave na Vodotornju trebao biti gledan upravo kroz tu prizmu, kao čin pomirenja, istine i zajedništva.
Nikada se ne smije zaboraviti tko je branio Vukovar, ali također se niti nikada ne smije dopustiti iskrivljavanje povijesti zbog kratkoročnih političkih probitaka.
Vukovar je branio hrvatski narod, a Vodotoranj kao njegov simbol otpora danas stoji, a stojat će i sutra ne samo kao svjedok već i kao podsjetnik da smo bili, da jesmo i da ćemo biti spremni!
Izvor: Dubravko Gvozdanović/Facebook
Metak nema ideologiju – dvostruki standardi i opasna šutnja društva
Kako je Dalija Orešković povezala ubojstvo u Tenji s braniteljima i moliteljima
