21.POGLED ISKOSA S BRANIKA DOMOVINE
Ekstremizam ubija, etikete ga opravdavaju
Svijet, a posebice američko društvo, u samo je nekoliko mjeseci potreseno dvjema tragedijama, trenutno aktualnim ubojstvom Charlieja Kirka, konzervativnog aktivista i osnivača Turning Point USA te ubojstvom Melisse Hortman, istaknute demokratkinje.
Ove dvije ideološki potpuno različite političko aktivističke figure metak je spojio u istu tragediju u trenu izbrisavši sve dotadašnje razlike.
Ipak, način na koji društvo, a ponajprije mainstream mediji, reagiraju na ove događaje pokazuje koliko je svijet upao u zamku dvostrukih standarda.
Kada je ubijena Hortman, naglasak je odmah stavljen na njezin doprinos ljudskim pravima, njezinu posvećenost zajednici i tragičnu žrtvu političkog nasilja.
Većina medijskog narativa bila je jasna i čista. Hortman je predstavljena kao simbol tolerancije i progresivnih vrijednosti, pa je njezina smrt prikazana kao nacionalna američka tragedija.
Kod Charlieja Kirka priča ide sasvim drugim smjerom.
Iako je bio javni konzervativni aktivist, mediji ga, a posebice se ističu ovi naši „domaći“, gotovo refleksno počeli opisivali kao „ekstremnog desničara“.
I upravo ta etiketa služi točno određenoj svrsi.
Njegova se smrt relativizira, nasilje nad njim se prikazuje manje strašnim, gotovo očekivanim. Jer ako je netko ekstremist, onda valjda i nije tako velika šteta što ga više nema?
Upravo je takvo razmišljanje pogubno i to ne samo za žrtvu, nego i za društvo koje ga prihvati.
Ovo nije novo. Uvijek se volim osvrnuti na povijest jer ona nam je najbolja učiteljica, a ovdje nas uči kamo vodi demonizacija protivnika.
Primjerice u Španjolskoj 1936., ljevica je pod parolama slobode i pravde prva pokrenula val likvidacija svećenika, konzervativnih političara i neistomišljenika. Njihova retorika bila je ista kao i danas. Mi smo borci za slobodu, a oni su ekstremisti. Rezultat je bio stotine tisuće mrtvih s obje strane i društvo u ruševinama. Terror Rojo odnosno Crveni teror krenuo je ubijati sve koje su smatrali reakcionarima, Dakako, akcija je izazvala reakciju i konzervativci su odgovorili svojim terorom i krenuo je krvavi „Građanski rat“.
Sličan obrazac vidimo i danas.
Ljevica se zaklinje u toleranciju i pravdu obespravljenih, ali tu toleranciju prestaje primjenjivati onoga trenutka kad naiđe na konzervativca. U tom trenutku on više nije suparnik u debati, nego opasnost, ekstremist, nazadan čovjek.
A kada protivnika dovoljno dugo prikazuješ kao čudovište, uvijek se nađe netko tko će povjerovati da to čudovište treba uništiti. I onda dođe metak!
No ipak, važno je istaknuti kako ekstremizam nije isključivo lijevi problem. Povijest je pokazala da i desni ekstremizam zna prerasti u jednako destruktivnu silu.
Razlika je u tome što suvremena ljevica licemjerno prikriva vlastitu isključivost pod krinkom ljudskih prava.
S jedne strane drži moralne lekcije o toleranciji, a s druge strane širi narativ u kojem je nasilje nad konzervativcima ne samo opravdano, nego i poželjno.
Ubojstvo Charlieja Kirka i Melisse Hortman pokazuje da metak nema ideologiju. On pogađa jednako i lijevo i desno.
Ali posljedice nisu iste jer se društvo ne odnosi jednako spram obje žrtve.
Time se šalje poruka da postoje životi vrijedni žaljenja i životi vrijedni demonizacije. A to je opasna praksa koja razara samu ideju jednakosti i demokracije.
Isto gledamo i u Hrvatskoj.
Ovdje možda nema metaka, ali ima medijske giljotine.
Tko god se usudi reći da je Domovinski rat bio pravedan, da voli Thompsonovu pjesmu ili da domoljublje nije sramota odmah biva najčešće proglašen ustašom.
Etiketa se lijepi automatski, bez dokaza i bez konteksta, ali s jasnim ciljem da se čovjeka dehumanizira i učini politički i društveno nepodnošljivim. Jednom tako zalijepljena etiketa, čini riječ bezvrijednom.
Razlika između metka u Americi i etikete u Hrvatskoj nije u naravi, nego u intenzitetu. U oba slučaja cilj je isti, protivnika treba ušutkati, eliminirati, proglasiti neprijateljem. Jednom oružjem, drugi put riječju.
Na kraju dana rezultat je uvijek isti.
Strah, šutnja i društvo koje tone u kaos.
Metak ne rješava nijednu ideološku raspravu. On ne pobjeđuje argumentom, nego uništava dijalog. A etiketa ekstremist ili ustaša jednako ubija i to ne samo tijelo, nego slobodu govora i pravo na postojanje u javnom prostoru.
Charlie Kirk i Melissa Hortman, koliko god ideološki različiti, sada su jednaki u smrti. Njihove tragedije moraju nas naučiti da je nasilje, s bilo koje strane, put bez povratka.
A nas, Hrvate, trebaju podsjetiti da medijsko etiketiranje i demonizacija nisu ništa manje opasni. Oni su tek prvi korak na istom putu koji vodi od riječi do metka.
I upravo je u ovom trenutku našem društvu prijeko potrebna trezvenost.
Umjesto da jedni druge gušimo etiketama, moramo se vratiti dijalogu. Umjesto da mržnju pretvaramo u opravdanje, moramo je prepoznati kao opasnost. Umjesto da gledamo kako društvo tone u spiralu nasilja, moramo imati hrabrosti stati i jasno i nedvosmisleno reći: DOSTA.
Jer nijedna ideologija, nijedna politička pobjeda i nijedan narativ nisu vrijedni ljudskog života.
Ako to zaboravimo, metci će nastaviti govoriti umjesto nas. A tada će biti kasno za ljevicu, desnicu i sve između.
Valjda bi mi to već trebali iz iskustva znati.
Izvor: Dubravko Gvozdanović/Facebook
Kako je Dalija Orešković povezala ubojstvo u Tenji s braniteljima i moliteljima
Prijetnja, trabunjanje i istina: Jezični trikovi druga lingvista i legitimitet dvostrukih standarda
