Zlatko, Alen i Marijan: priča o trojici branitelja s Mirkovice koji su 1991. znali što brane
Govor izgovoren 2. listopada 2026. na otvaranju spomenika trojici policijskih službenika i hrvatskih branitelja poginulih na Mirkovici.
Snovi sanjani kroz vjekove
U vrijeme kad sjećanja polako blijede, kad novo vrijeme sa sobom nosi svoje brige, težnje i nade, važno je očuvati spomen na ljude i događaje koji će nam pomoći da razumijemo ono što jest i ono što će biti.
Valja nam srcem spoznati kako je jedan mali, a opet veliki narod izborio pravo da snuje svoje snove. Ti su snovi sanjani kroz vjekove; hrvatski je narod živio na svojoj zemlji, a drugi su njome upravljali.
Hrvatska je krv zemlju natopila, za nju se borila, a iskra slobode u grudima je tinjala. I ta se iskra nakon stoljeća čekanja pretvorila u plamen koji više nije bilo moguće ugasiti.
Unatoč međunarodnoj zabrani uvoza oružja, koja je otežavala obranu i onemogućavala ravnopravnu borbu, Hrvatska je, ponajprije žrtvom svojih branitelja, ali i cijeloga naroda, izborila svoju slobodu.
Više od brojeva
Prema podacima Hrvatskoga memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata, 8.262 hrvatska branitelja i 6.650 hrvatskih civila dalo je svoje živote i ugradilo svoju žrtvu u temelje te slobode.
I to nisu samo brojevi. Svaki od njih imao je svoje ime, svoje snove i želje, svoju obitelj i svoju sudbinu.
Sjećanje na njih i na njihovu nesebičnost počast je i svima koji su prije njih sebe darovali ovomu narodu. Događaji ratne 1991. dio su mozaika ostvarenja tisućugodišnjega sna.
Napadi na Mirkovicu
Trećega listopada 1991. godine u 13 sati odašiljač Mirkovica našao se pod raketnim napadom zrakoplova agresorske JNA. U tom napadu teško je ranjen Zlatko Petrušić, a od posljedica ranjavanja preminuo je tri dana kasnije, 6. listopada, u ogulinskoj bolnici.
Toga 3. listopada, oko 17 sati, uslijedio je i pješački napad na ovaj položaj. Neprijateljske snage krenule su iz smjera Bjelolasice i Jasenka. Cilj je bio probiti obranu načetu raketiranjem i zauzeti ovaj strateški iznimno važan objekt. Napad je uspješno odbijen.
Branitelji i djelatnici Policijske postaje Vrbovsko obavili su svoju zadaću i obranili Mirkovicu. Unatoč brojnosti i opremljenosti neprijateljskih snaga, ostali su na svojim položajima. Znali su što brane.
Mjesec dana kasnije, 2. studenoga 1991. godine, zrakoplovi JNA ponovno su raketirali Mirkovicu. Toga su dana živote izgubila još dvojica hrvatskih branitelja, Marijan Vučić i Alen Krizmanić.
Svaki od trojice naših junaka bio je posebno Božje stvorenje.
Zlatko Petrušić: samo zov Domovine
Zlatko je bio obiteljski čovjek, otac dvoje djece, diplomirani ekonomist zaposlen u šumariji u Vrbovskom. Te 1991. njegov sin Miroslav imao je devet godina, a kći Gorana šest. Volio je djecu, ne samo svoju, i djeca su voljela njega.
Bio je zaljubljenik u prirodu i šetnje, gljive i kupine. Volio je svoj rodni kraj, svoj Ogulin, koji je uvijek nosio duboko u srcu.
S jednakom je ljubavlju prihvatio Vrbovsko, grad u koji se doselio s Bernardom, odabranicom svoga srca, vršnjakinjom i kolegicom po struci, i u kojem su se vjenčali, radili i skladno živjeli. Ova dva mjesta zauvijek će ostati dio njegove priče i uspomene na njega.
Čim je neprijatelj počeo djelovati na ogulinskom području, odmah se sam prijavio u pričuvni sastav policije. U njemu nije bilo mržnje ni želje za osvetom – samo zov Domovine.
Nesebičan i neponovljiv, imao je 36 godina kada je dovršio svoje poslanje.
Pri posljednjem susretu on i njegova Bernarda nisu se ni pozdravili. Znali su da će se ponovno vidjeti, samo nisu znali da će njihov idući susret biti u vječnosti.
Alen Krizmanić: nije želio ništa tuđe
Alen je imao samo 23 godine. Volio je prirodu, uživao u vožnji biciklom.
Gotovo da nije bilo umijeća kojim nije vladao. Od popravljanja bicikla vrlo je brzo napredovao do popravljanja tatina automobila, a zatim i kamiona. Sve je znao raditi: bio je odličan kuhar, prao je rublje sebi i obitelji, čak mu ni šivanje nije bilo strano.
Bio je omiljen u krugu prijatelja. Pozivali su ga na sva događanja i često dolazili k njemu.
Alen nije želio ništa tuđe; svoje je branio, Domovinu volio.
Sestra Tatjana i brat Hrvoje, svatko sa svojom boli i zajedničkim sjećanjima, s posebnom pažnjom obilježavaju Dušni dan, dan kada je njihov braco zakoračio u vječnost.
Marijan Vučić: „Hrvatska će biti kao Švicarska“
Marijan je jako volio nogomet. Iako je imao tek 26 godina, već je postao čelnik dobrovoljnih vatrogasaca u Velikom Jadrču.
I Marijan je bio omiljen u društvu. Planirao je obitelj, zaručio se malo prije nego što je otišao na svoj posljednji zadatak.
Bio je pun optimizma i često je govorio: „Hrvatska će biti kao Švicarska.“ Te je riječi upijao njegov mlađi brat Miro, kojemu je Marijan bio uzor i oslonac u mladosti.
Kada je postalo jasno da slijedi borba za neovisnu Hrvatsku, Marijan ni trenutka nije dvojio. I on je bio dragovoljac: sam se javio i priključio već pri osnivanju prvih postrojbi u svome kraju.
S oduševljenjem je dočekao neovisnost i govorio: „Ne smijemo dopustiti da našom Hrvatskom drugi upravljaju.“
Od križnoga puta do Mirkovice
Marijan je na neki način nastavio ondje gdje je njegov otac Stjepan bio zaustavljen. Kad je imao Marijanove godine, i Stjepan je sanjao slobodnu i neovisnu Hrvatsku, ali povijesne okolnosti njegova vremena bile su drukčije.
Marijanov je tata prošao križni put od Dravograda do rumunjske granice i preživio da bi u poznim godinama podnio najveću žrtvu koja se od roditelja može tražiti.
Od toga nesretnog 2. studenoga 1991. neutješna mama Štefanija do kraja svoga ovozemaljskog puta svaki je dan zazivala svoga Marijana.
Stjepan i Štefanija za Hrvatsku su dali ono najmilije što su imali.
Cijena slobode
Bol koju su podnijele obitelji naših heroja, odrastanje bez očeva pogleda, prazan stolac u kuhinji, bicikl koji više nitko ne vozi, praznina koju vrijeme ne ispunjava – sve je to visoka cijena koju je opet platio hrvatski čovjek.
Ali to je bila cijena naše zemaljske domovine, cijena naše slobode.
Cijena je to koja nas potiče da budno čuvamo teško stečenu slobodu, ali i da ne pristajemo na izjednačavanje krivnje napadača i napadnutih, koje se često pokušava nametnuti.
Mi, hrvatski branitelji, branili smo svoje, a krunica koju su mnogi od nas nosili oko vrata bila je znak naše vjere i pouzdanja u Boga. U pravednoj borbi izborili smo slobodu i ostvarili tisućljetni san.
Veće ljubavi nitko nema
Vremena koja su pred nama opet će tražiti Zlatkovu odlučnost, Alenovu nesebičnost i Marijanov entuzijazam.
Cijelom našem narodu u domovini i iseljeništvu te naraštajima koji dolaze dužnost je jednostavna i časna: njegovati i prenositi vrijednosti koje su nam oni ostavili u naslijeđe.
Tako ćemo očuvati Hrvatsku i vlastiti život usmjeriti prema onome što je trajno i što je najbitnije, prema vječnom spasenju do kojeg nas samo ljubav može dovesti.
Zlatko, Alen i Marijan tamo su već stigli jer, kako nam govori sam Isus Krist, „veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje“ (Iv 15,13).
Spomenik Zlatku Petrušiću, Alenu Krizmaniću i Marijanu Vučiću, policijskim službenicima Policijske postaje Vrbovsko poginulima u jesen 1991., svečano je otvoren na Mirkovici kod Vrbovskog u petak, 2. listopada. Podignut je na inicijativu Ogranka Vrbovsko Udruge dragovoljaca i veterana Domovinskog rata (UDVDR).
Svečanosti su, uz obitelji poginulih, nazočili potpredsjednik Vlade i ministar hrvatskih branitelja Tomo Medved, zamjenik župana Toni Štimac, gradonačelnik Vrbovskog Dražen Mufić i brojni drugi uzvanici. Uvodni govor, koji smo u cijelosti prenijeli, održao je Alen Fućak, hrvatski branitelj, novinar i glavni urednik portala Dijalog.hr.
