O mrtvacu, nedužnoj zvijeri i uljudbi koja zaboravlja svoga bližnjega.
Nekad je smrt čovjeka zahtijevala tišinu. Danas zahtijeva komentar. A ako je smrt dovoljno spektakularna, čak i pljesak. U Parku divljih životinja Yorkshire u Engleskoj 23-godišnji William Chapman popeo se preko ograde ograđena prostora u kojem je boravio sibirski tigar. Zvijer je jednostavno učinila ono što tigrovi čine. Napala je. Čovjek je umro.
Kada tigar postane miljenik javnosti
Izgred se zbio 10. listopada. Njegova je obitelj neutješna. A na društvenim mrežama? Tamo tigar, čini se, može računati na znatno više suosjećanja nego njegova žrtva. Mnogi vjeruju da je tigar bio potpuno u pravu. Uostalom, čovjek je sȃm ušao u ograđeni prostor. Njegova vlastita krivnja. Priroda je progovorila. A priroda je, kao što danas znamo, uvijek u pravu.
Zanimljivo, s prvim se dijelom zapravo mogu složiti. Tigra doista ni za što ne treba kriviti. Tigar je tigar. Nije pročitao katekizam, nije se obvezao na nikakve ćudoredne obveze i vjerojatno nema nikakvu potrebu za tečajem nenasilne komunikacije. Djeluje u skladu sa svojom naravi. Ali to ne objašnjava zašto bi čovjek kojega je ubio tigar zaslužio manje suosjećanja od krvnika koji ga je ubio.
Suosjećanje koje zaobilazi čovjeka
Tu počinje moderna zagonetka. Živimo u vremenu kada čovječanstvo vjeruje da je razvilo svoju ćudorednu osjetljivost do neslućenih visina. Zaokupljamo se ugroženim vrstama, ranjenim osjećajima, topljenjem ledenih pokrova i duševnim stanjem kućnih ljubimaca.
Pas koji sȃm ostaje kod kuće može računati na javnu raspravu. Polarni medvjed na ledu koji se topi dobiva vlastiti dokumentarac. Tigar koji ubije čovjeka dobiva tisuće izraza suosjećanja. Ali mrtvac? Trebao je znati bolje. To je neobična uljudba koja postaje sve osjetljivija na patnju životinja, a istodobno sve neosjetljivija na patnju ljudi.
Naravno, ljubav prema životinjama sama po sebi dobra je stvar. Kršćanska predaja nikada nije učila da se životinje mogu zlostavljati po volji. Franjo Asiški čak je govorio o bratu vuku. Ali vjerojatno bi se iznenadio kad bi vidio da oni koji mu se dive danas čestitaju vuku što je proždro izgubljenoga lutalicu. Problem nije u tome što nam je previše stalo do životinja. Problem je u tome što se čini da sve manje razumijemo što je ljudsko biće.
Dostojanstvo koje se ne zaslužuje
Klasična kršćanska uljudba započela je načelom koje danas zvuči gotovo revolucionarno: svako ljudsko biće ima dostojanstvo koje mu drugi nisu dali i stoga mu ga drugi ne mogu oduzeti. Ne zato što je pametno. Ne zato što je drago. Ne zato što donosi razumne odluke. Ne zato što je društveno korisno. Nego zato što je čovjek. To se odnosi na profesora i budalu. Na svetca i grješnika. Na razborita obiteljskoga čovjeka i mladića koji se u času neshvatljive zbunjenosti penje u ograđeni prostor za tigrove.
Suvremeni svijet smatra tu misao neobičnom. Voli govoriti o ljudskom dostojanstvu, ali čini se da to dostojanstvo sve više uvjetuje ljudskim ponašanjem.
Tko god živi razumno, dobra je zdravlja, uspješan je i zastupa ispravna stajališta, može računati na poštovanje. Tko god ne uspije, ponaša se nepromišljeno ili više ne ispunjava naša očekivanja, ponekad otkrije koliko je naše suosjećanje postalo uvjetovano. Ljudsko dostojanstvo tada prestaje biti polazište i postaje nagrada za dobro ponašanje.
Riječ je o iznimno dvojbenom razvoju događaja. Jer čim ljudsko dostojanstvo postane ovisno o razumnosti nečijih odluka, neizbježno se postavlja pitanje tko je zapravo dovoljno razuman da ga zavrjeđuje. Ishlapljeno starije čeljade? Ovisnik? Duševni bolesnik? Nerođeno dijete? Čovjek koji je potpuno uništio svoj život?
Kršćanstvo ima izvanredno praktičan odgovor na to pitanje: svi oni imaju ljudsko dostojanstvo.
Razlikovati grijeh od grješnika
Kršćanska vjera odbija odustati od čovjeka, čak i kada je on odustao od samoga sebe. Dapače, ona čuva razliku koju je naše doba gotovo zaboravilo: razliku između prosuđivanja nekoga postupka i osuđivanja osobe. ‘Mrzi grijeh, ljubi grješnika’, znakovita je kršćanska izrjeka. Bilo je nerazborito ući u nastambu za tigrove. O tome se nema što puno raspravljati. Međutim, iz toga se ne može zaključiti kako je smrt dotične osobe bila dobra stvar, sretan kraj.
Priroda nema savjest – čovjek je ima
Priroda je veličanstvena, ali nije moralna. Potres ne pravi razliku između zločinca i djeteta. Virus ne provjerava kazneni očevidnik. Tigar ne provjerava najprije je li se njegova žrtva pridržavala pravila parka.
Upravo je za to čovjeku dana savjest. Ne da oponaša prirodu, nego da joj doda nešto što sama priroda nema: milosrđe. A tu se otkriva jedno od najupečatljivijih proturječja našega vremena. Suvremeni se čovjek oslobodio Boga jer je sȃm želio odrediti što je dobro, a što zlo. Ipak, kada vidi tigra kako ubija čovjeka, on izjavljuje da je priroda jednostavno ostvarila svoje pravo na to. To, čini mi se, nije nikakav napredak.
Kada ljudska tragedija postane sadržaj
Ono što događaj čini još bolnijim jest to što William Chapman nije bio tek zamišljeni lik u nekoj filozofskoj raspravi. Bio je sin. Mladić s prošlošću, s bližnjima koji su ga voljeli i s poteškoćama duševnoga zdravlja čija se točna uloga u ovoj tragediji još uvijek istražuje.
Njegova obitelj od tada poziva javnost da prestane širiti uvrjedljive slike. Očito čak ni posljednji trenutci njihova sina nisu sigurni od suvremene potrebe za zabavom. Čovjek je umro. I njegova smrt postala je sadržaj. Možda je to najrječitija riječ našega vremena: sadržaj. Gotovo da više nije važno što. Mačić koji pleše, biciklist koji pada, dijete koje plače, mladić koji umire. Sve se stapa u isti beskrajni tok slika koji zahtijeva našu pozornost, budi naše osjećaje, a odmah zatim prepušta mjesto sljedećoj predstavi.
Sve više znamo o tome što se događa diljem svijeta, ali čini se da sve manje shvaćamo što to zapravo znači.
Uljudba ne mora propasti samo zato što izgubi razum. Može propasti i zato što zaboravi ono što je nekoć smatrala samorazumljivim: očite istine. Da dijete zaslužuje zaštitu. Da slabost nije zločin. Da je budala i dalje naš bližnji. I da smrt ljudskoga bića nije povod za slavlje. Stoga najuznemirujuće obilježje reakcijā na ovu tragediju nije to što ljudi osjećaju suosjećanje s tigrom. To se može. Zvijer, doista, nije kriva.
Zabrinjavajuće je to što neki očito smatraju kako moraju birati između suosjećanja prema ljudima i suosjećanja prema životinji. Trebalo bi osjećati i jedno i drugo. Nema tu nikakve proturječnosti. Upravo to jest uljudba.
Uljudba počinje suosjećanjem
Možda bismo se zato trebali ponovo vratiti jednoj jednostavnoj misli. Ne djeluje svaki čovjek razumno. Ne djeluje svaki čovjek dobro. Ne uspijeva svaki čovjek u životu. Ali svaki čovjek ostaje čovjek. I tko god više ne može praviti tu razliku, možda je puno naučio o pravima životinja, ali je zaboravio nešto bitno o ljudskom dostojanstvu.
Tigar nije znao bolje. Djelovao je u skladu sa svojom naravi. Pitanje je zašto toliko ljudi, koji bi trebali znati bolje, biti svjesniji i savjesniji, kao da zaboravljaju vlastitu narav. Izvanredno je to što čovjek može osjećati suosjećanje prema nekomu slabijemu od sebe. Čak i prema nekomu tko je napravio strašnu pogrješku. A ponajviše prema nekomu tko više nije ovdje da se brani.
Koga zanima više
Tommaso Scandroglio, U Italiji više psećih ležajeva nego kolijevki
John Stonestreet i Shane Morris, O lijekovima za tjeskobu pasa
Rob Mutsaerts, Životinjska farma
Héctor Aguer, „Terijanci“
John Stonestreet i Shane Morris, Majmun nama nije rod
Rob Mutsaerts, Jesu li lude krave ili mi?
Héctor Aguer, Djeca ili kućni ljubimci?
Petar Marija Radelj, Grigio, don Boscov neobični pas
Rob Mutsaerts, Dijete je obezvrijeđeno na manje od pilećega batka




