Što ako se vrata pakla otvore ili može li globalna pogreška čovječanstvo odvesti u globalni kolaps – 2. dio
Financijski sustav ima kobne posljedice za mnoge ljude. Zadužene države jednom moraju dugove platiti, dan plaćanja duga u jednom trenutku sigurno dolazi. Zajmodavci uvijek govore da novac radi umjesto njih, to znači da bankari ne moraju ništa raditi. Oni puštaju svoj novac da za njih radi. I tako generacijama. S vremenom ta se moć i utjecaj nemjerljivo povećavaju.
Financijski svijet danas kreira politiku. Recimo, što se tiče njemačke politike, na pitanje tko ima stvarnu vlast, svojedobno je odgovorio nitko drugi nego predsjednik Deutsche Bundesbank. Naime, 3. veljače 1996. godine čelnik DB, Hans Tietmeyer, kada je govorio pred više tisuća gospodarstvenika i političara na godišnjem WEF-u Clausa Schwaba u Davosu, rekao je: ‘ponekad imam dojam da većina političara još uvijek nisu svjesni u kojoj mjeri su već sada pod kontrolom financijskih tržišta i da ona s njima vladaju’. Dakle, to je bilo još 1996, godine.
Primat financija
Na žalost, primat upravljanja se ne vraća politici niti političarima. Politička moć jako zaostaje za financijskom, zaključuje se kako je moć u tuđoj ruci, a ne u ruci demokratski izabrane vlasti. Oni koji odlučuju nisu izabrani, a oni koji su izabrani ne odlučuju ni o čemu.
Biti moćan je ono što super bogati financijeri u konačnici uvijek žele. Oni koji su beskrajno bogati također žele više moći i veću mogućnost utjecaja. Nakon nekoliko generacija stvaranja enormnog bogatstva oni žele upravljati praktički cijelim svijetom, globalno, internacionalno.
Jedna svjetska vlada FED
Bankar i predsjednički savjetnik James Paul Warburg svjedočio je pred pododborom američkog Senata 17. veljače 1952. godine. Rekao je tada: ‘Imat ćemo jednu svjetsku vladu, htjeli mi to ili ne. Pitanje je samo hoće li se ta svjetska vlada postići osvajanjem ili pristankom’. Taj James Paul Warburg u drugom je svjetskom ratu savjetovao američkog predsjednika Roosevelta, a do njegovog oca, Paula Moritza Warburga, seže osnivanje FED-a. On je donio ideju u SAD, točnije ideju da velike privatne banke, poput Warburg Bank, tiskaju nacionalnu valutu za SAD, a zatim je stave državi na raspolaganje.
Ali, što se zapravo dogodilo
Kako je moguće da privatne Banke tiskaju novac za državu?
Prije otprilike 110 godina napravljen je korak od državnog do privatnog novca. Odlučujući korak zbio se 1913. godine, kada su osnovane Federalne rezerve u sustavu SAD-a. Iako su prema američkom zakonu samo zlato i srebro mogli biti pokriće novcu, karteli koji su osnovale privatne banke predvođene dvjema grupacijama visokih financija, Rothschild i Rockefeller, stvorili su privatnu banku s pravom izdavanja vlastitog novca, koji je postao zakonito sredstvo plaćanja.
A kako se moglo dogoditi to da privatne banke odjedanput tiskaju valutu SAD-a postalo je jasno vrlo brzo. ‘Dajte mi kontrolu nad valutom jedne nacije, onda mi je svejedno tko donosi zakone’. Kažu da je to rekao Mayer Amschel Rothschild prije više od 200 godina.
Stvorenje s otoka Jekyll
Na koricama knjige i bestselera o povijesti američkih federalnih rezervi ‘Stvorenje s otoka Jekyll: Središnja banka SAD-a Federalne rezerve’ piše: ‘Najstrašnije čudovište koje su međunarodne visoke financije ikada stvorile’. Upravo ta knjiga autora Edwarda Griffina pokušava dati odgovore.
‘Godine 1913. dogodile su se u SAD-u nešto nevjerojatno. Bankarski kartel, koji se sastojao od vodećih svjetskih bankarskih kuća Morgan, Rothschild, Rockefeller, Warburg i Kuhn – Loeb, uspio je u konspirativno pripremljenom puču nadmudriti američki parlament i stvoriti Sustav federalnih rezervi, skraćeno FED.
Ferdinand Lips, dugogodišnji direktor banke Rothschild u Zurichu piše o ovoj knjizi: ‘Ako želite razumjeti što se zapravo događa iza kulisa svjetskog sustava, ako želite prepoznati pravo značenje i svrhu ratova i ako vas zanimaju uzroci i pozadine nadolazećeg globalne ekonomske krize, mogu vam ovu knjigu toplo preporučiti. To je najbolje što možete dobiti na tu temu. Nevjerojatna knjiga’.
Tajni sastanak na otoku Jekyll
Plan za osnivanje FED-a seže do tajnog sastanka iz 1910. godine. Danas bi se moglo reći i da je taj sastanak u to vrijeme bio tek teorija zavjere, jer je više od 20 godina držan u strogoj tajnosti. Ali danas je dobro dokumentiran sastanak na otoku Jekyll.
Osnivač časopisa Forbes, Bertie Charles Forbes, bio je možda i prvi autor koji je opisao tajnu prirodu prvotnog sastanka na otoku Jekyll u jednoj nacionalnoj publikaciji. Zamislite grupu najvećih bankara u zemlji kako se, pod okriljem noći, iskradaju u privatnom željezničkom vagonu, potajno se voze stotinama milja na jug, ukrcavaju se u tajanstveni brod, dolaze na otok na kojem, osim nekoliko sluga, nema žive duše, da bi tamo cijeli tjedan živjeli u strogoj tajnosti.
Sluge nikada nisu utvrdile identitet i svijetu otkrile ovu najbizarniju tajnu ekspediciju u američkoj financijskoj povijesti. Službeno je taj tajni sastanak sazvao republikanski senator Nelson Aldrich, koji je i sam pripadao bankarskoj eliti. Bio je dioničar u banci JP Morgan, i svekar Johnu Davisonu Rockefelleru mlađem. Bili su tu i predstavnici Rockefellerovog carstva i banke JP Morgan, bio je tu i generator ideje za središnju banku Paul Warburg, on je zastupao Warburg banku i bankarsku dinastiju Rothschild.
Ideja je bila da najveće privatne banke udruže snage i formiraju sustav FED-a, te da tiskaju u budućnosti američku valutu dolar. Nije, dakle, država ta koja tiska valutu, već kartel privatnih banaka. Tri godine kasnije plan je proveden u djelo.
Puč protiv demokracije
Povodom stote obljetnice FED-a Die Zeit je pisao o konspirativnoj tajanstvenosti tadašnjih šefova banaka i o čuvenom sastanku na otoku. ‘Čak ni njihove obitelji nisu smjele znati da rade na konceptu nove, središnje, banke. Kod kuće su spominjali nekakav lov na patke, a kako malobrojno osoblje ne bi znalo tko su, oslovljavali su se samo po imenu’, pisao je Die Zeit.
I baš kao što je sam plan bio smišljen i razvijen u tajnosti, jednako vješto i ciljano je ‘božićni puč’ izveden tri godine kasnije 1913. godine. Naime, 22. prosinca 1913. godine događaji su se brzo nizali, većina zastupnika već je krenula kući svojim obiteljima na proslavu Božića, kada je pred slabo zauzetim klupama američkog kongresa bio iznesen zahtjev.
Donesen je Zakon o federalnim rezervama, skraćeno FED. Time je pravo stvaranja novca preneseno na svega nekoliko obitelji, pa je moć za nadolazeće stoljeće podijeljena između njihovih privatnih banaka. Dan kasnije, 23. prosinca 1913. godine tadašnji predsjednik Woodrow Wilson potpisao je ‘Zakon o federalnim rezervama’. Kažu da je kasnije jako požalio zbog toga.
‘Ja sam duboko nesretan čovjek. Nesvjesno sam uništio svoju zemlju. Velika industrijska nacija kontrolirana je svojim kreditnim sustavom. Naš kreditni sustav je ujedinjen. Stoga su rast naše nacije i sve naše aktivnosti u rukama nekolicine. Mi smo jedna od najlošije vladajućih, najviše kontrolirane i izvana dominirane vlade u cijelom civiliziranome svijetu.
Ne više vlada slobodnog mišljenja, ne više vlada uvjerenja i vladavine odluke većine, već vlada stavova i prisila male skupine vladajućih muškaraca’, napisao je tada Wilson.
Nastavlja se…
