Izraelsko ministarstvo obrane objavilo je da je Iran 1. listopada u smjeru Izraela lansirao 200 balističkih projektila. Dio ih je eksplodirao pri lansiranju ili tijekom leta, dio je oborila američka ratna mornarica proturaketnim projektilima lansiranim s razarača USS Bulkeley i USS Cole. Do Izraela je stigao 181 projektil.
Suočeni s masovnim napadom izraelska proturaketna obrana je popustila. Najvažniju izraelsku zrakoplovnu bazu Nevatim, gdje su smješteni i višenamjenski borbeni avioni šeste generacije F-35I Adir, pogodila su 33 balistička projektila.
Stoga nije za čuditi da je neposredno nakon okončanja napada izraelski politički vrh najavio odmazdu. Reuters je istog dana prenio izjavu premijera Benjamina Netanyahua – „Iran je večeras napravio veliku pogrešku – i za to će biti kažnjen.”
Sasvim prirodno odmah se postavilo pitanje što će Izrael napasti. Vrlo brzo, što baš i nije čest slučaj, vojni analitičari složili su se da su dva najizglednija cilja iranska nuklearna postrojenja za obogaćivanje urana i izradu nuklearnih bojnih glava, te naftna industrija. Uskoro bivši američki predsjednik Joseph Joe Biden prvo je zatražio da Izrael ne napadne nuklearna postrojenja.
Vrlo brzo Bijela kuća je shvatila da bi napad na iranska naftna postrojenja imao još gore posljedice. Što se tiče Bijele kuće, ako do odmazde mora doći, onda bi bilo najbolje da se Izrael napadne baze iz kojih su lansirani balistički projektili i vojarne Iranske revolucionarne garde.
Bivši i možda budući američki predsjednik Donald Trump javno je savjetovao Netanyahua neka iskoristi priliku i napadne iranske nuklearne pogone. S rečenicom – „Napadni sada a o posljedicama razmišljaj poslije”.
I Europa bi radije da Izrael ne napadne ništa. No ako bi mogla birati onda radije da napadne nuklearna postrojenja umjesto naftnih, iako to nitko neće javno priznati. Europski problem je što bi svaki veći poremećaj naftnog tržišta najviše pogodio baš nju. Sjedinjene Države imaju dovoljno nafte i plina za svoje potrebe, pa čak i za izvoz. Europa se zbog Ukrajine odrekla ruske nafte i plina te je u jako teškom položaju. Za nju bi širenje sukoba Izraela i Irana moglo završiti katastrofalno.
Iran na svjetskom tržištu ima udio, ovisno o izvoru, između tri i četiri posto. Međutim, dio nafte prodaje „na crno” kako bi izbjegao sankcije SAD-a i EU. Stoga procjene govore da Iran pokriva oko pet posto svjetskog tržišta. Na prvi pogled reklo bi se da to nije nešto značajno. Logično bi bilo da nestanak tih pet iranskih posto podigne cijenu barela nafte za pet posto. Problem je što naftno tržište ne funkcionira tako. Već je napad Irana na Izrael i izraelske prijetnje uzvratom povećalo cijenu nafte za osam posto.
I tu dolazimo do malog otoka, nešto manjeg od Lastova, u sjevernom dijelu Perzijskog zaljeva. Ime mu je Kharg i mogao bi biti upamćen kao mjesto gdje je započeo kraj civilizacije (ako će preostati netko da pamti). Zašto? Zato što je na Khargu ogroman naftni terminal preko kojeg Iran izvozi 90 % nafte. Krene li Izrael na iransku naftnu industriju ne mora gađati ništa drugo, samo Kharg.
Iako iranska naftna industrija sudjeluje samo s 23 % u BDP-u (najveći udio imaju uslužne djelatnosti) ona, s izvozom većim od 400 milijardi dolara, održava Iran funkcionalnim. Stoga bi gubitak sposobnosti izvoza nafte značio i gubitak sposobnosti održavanja države. A to bi se uništenjem otoka Kharg dogodilo. Oštećenja, ovisno o razini, značila bi nemogućnost izvoza od nekoliko tjedana do puno mjeseci. Potpuna razaranja značila bi nemogućnost izvoza nafte godinama.
Iako bi nestanak gubitak iranske nafte značio veliki udar i izazvao ogromnu energetsku krizu, ipak ne bi bio razoran. Međutim, Teheran je zaprijetio da će u slučaju izraelskog napada na Kharg napasti naftne kapacitete svih arapskih država Perzijskog zaljeva. Jedna od tih država je i Saudijska Arabija, najveći proizvođač i izvoznik nafte.
Ne bi to bio prvi takav iranski napada. Četrnaestog rujna 2019. izvršen je napad na najveće saudijske rafinerije. Odgovornost za napad preuzeli su jemenski Huti, no Saudijska Arabija i SAD-e za napad su optužili Iran. Posljedice napada bile su pad saudijske proizvodnje s 9,8 na 4,1 milijuna barela nafte po danu, ili pet posto svjetske proizvodnje. A napad je bio vrlo ograničen na samo dvije rafinerije.
Masovni napad stotina balističkih i krstarećih projektila, te dronova kamikaza (kao što je bio iranski napad na Izrael 13. travnja) na sva saudijska naftna postrojenja imao bi razarajuće posljedice za saudijski izvoz nafte koji pokriva 13 % svjetskog tržišta. Na udaru iranskog napada bili bi i Ujedinjeni Arapski Emirati (4 % svjetskog tržišta), Kuvajt (3 %) i Katar (2 %). Uključujući iranski udio bio bi gubitak od 27 % nafte.
Iračke naftne kapacitete Teheran ne bi ni morao napadati jer su skoro u potpunosti pod nazorom šijita (osim izvora u dijelu koji nadziru Kurdi). Drugi najveći izvoznik nafte Rusija (12 %) zasigurno ne bi potrčala spašavati tržište. Naročito ne članice Europske unije.
Bez mogućnosti uvoza iz Rusije upravo su Sjedinjene Države postale najveći europski dobavljač nafte s više od 17 % udjela. Za očekivati je i da bi Washington, kako bi stabilizirao domaće tržište i spriječio neobuzdani rast cijena, zabranio izvoz nafte i plina. Naročito ako bi se to dogodilo uoči predsjedničkih izbora koji su za manje od mjesec dana.
Jedini spomena vrijedni europski proizvođači nafte Norveška i Velika Britanija nemaju ni približno dostatno kapaciteta da podmire europske potrebe.
U samo nekoliko dana cijena barela više ne bi bila problem. Problem bi bio kako doći do nafte. Svi do sada uhodani pravci nabavke bit će prekinuti jer će se cijeli svijet boriti za preostale naftne kapacitete.
Europski političari zaluđeni ekologijom zabranili su proizvodnji ugljikovodika (poput plina iz škriljevca) primjenom postupka hidrauličkog lomljenja s pomoću velikog volumena fluida u EU-u jer je to „fuj”.
Zbog toga, umjesto da ima svoju naftu i plin, EU s više od 70 % ovisi o uvozu s tržišta koje bi uskoro moglo kolabirati. A s njim kolabirat će i EU.
