Na Trgu bana Josipa Jelačića sukobili su se molitelji krunice i njihovi protivnici. Ovakav scenario mogao se očekivati zbog netrpeljivosti dvije struje u kojoj svaka struja zastupa svoja stajališta i misli da je u pravu i koja posljedično dovodi do podizanja tenzija, podijeljenosti u javnosti, žestokih reakcija i zauzimanja strana.
Kao da govorimo o idealističkoj kritici ili subjektivnom idealizmu doživljaja svijesti, u kojoj ista ne zna da su u velikom dvoboju Tolstoja i Shakespearea oba suparnika u pravu, i da su obojica duboko zahvatili temelje dviju raznovrsnih struja svjesno-nesvjesnih sadržaja, od koji svaka struja za sebe odgovara ukusima i potrebama određenih grupacija.
Komplicirano? Nimalo, samo se kroz povijest prelijeva, i pokazuje da nitko nije u pravu i da su svi u pravu, da što je jednima dobro drugima nije, da što je interes jednih drugih nije, da što jedni smatraju normalnim drugi ne..
Možda ovaj sukob i ne bi bio tema da se ne radi o vrlo kompleksnom pitanju i svako radikalno zauzimanje strana bez sagledavanja druge nije dobro. Zato i sama kritika ne smije biti isključiva ni razorna već, prije svega mora navoditi na razmišljanje, posebno jer ovaj incident govori puno više od onoga što oko vidi i uho sluša i na ozbiljnom je tragu sve većeg nezadovoljstva, emocionalne dezorijentiranosti današnjeg čovjeka, njegove nemogućnosti da se iznađe način kako artikulirati vjeru u suvremenom svijetu, njegovog pokušaja koprcanja i iznalaženja rješenja za uravnotežen život u postmodernom društvu koje je i samu tradiciju nemušto i nemudro iscipelarilo i širom otvorilo vrata nekim novim oblicima života i vrijednostima.
To što su molitelji izabrali Trg kao mjesto molitve može biti i vapaj i bespomoćnost i ludost koja je mnogima nerazumljiva. Može i biti i manipulacija i utjecaj na osjećaje drugih, međutim teško je dati bilo kakvu kvalifikaciju kad nema jasne komunikacije s javnosti.
Činjenica je da živimo u pluralističkom svijetu koji doživljava ozbiljnu krizu vrednota u kojoj se niti jedna strana ne snalazi, odnosno u kojoj jedna strana traga za vrednotama, druga se zadovoljava ponuđenim. Pritisak socijalnosti i utjecaj industrijskog života doveli su, s jedne strane težnju čovjeka da se oslobodi od okova tog istog pritiska, a s druge strane njegovu svijest o bespomoćnosti pred zakonima života koje nije on ustanovio i na koje ne može utjecati.
U prijelaznim trenutcima povijesti kad je čovjek nemoćan sagledati njene zakone, zato što stare predstave ne odgovaraju tijeku života, a nove nisu osvojile vladajuće mjesto i nisu stekle potrebnu jasnoću, u takvim trenutcima čovjek je sklon u višoj sili tražiti odgovor na pitanja i sumnje koje ga muče.
Ovo potonje moglo bi okarakterizirati same molitelje krunice, međutim molitva za njihove nakane svela se na krajnost koja ne uvažava druge, izbija njihovo esencijalno pravo na izbor i izaziva ozbiljan otpor i kod samih vjernika, posebno u potpunosti nejasnoj nakani da muškarci budu duhovne vođe i autoriteti. Jedni će to protumačiti da muškarac želi vratiti svoju ulogu hranitelja i zaštitnika žena, drugi da je želi pokoriti i vrati sto godina unatrag.
Ova nagađanja i pretpostavke su loše i nisu za pametne ljude, ali su i neminovne jer ne postoji jasna verbalna artikulacija molitelja. Postavlja se i pitanje gdje je Crkva i zašto se jasno ne očituje stoji li ili ne iza ovakvog javnog istupa i moljenja na Trgu.
Sporadični istupi i stavovi pojedinih svećenika i teologa nisu dovoljni da bi se dobio generalni stav Crkve. No mjesta čuđenju nema jer šutnja Crkve postala je uobičajena, iako bi prema socijalnom nauku trebala služiti zajedničkom dobru. Ne samo pred izbore. Ne samo kad joj to odgovara.
Gdje je i akademska zajednica? Zašto se ne izjašnjava o ovom kompleksnom pitanju. Zašto dopuštaju da ih se percipira kao fragilan, nikad dovršen politički subjekt koji nije u stanju ponuditi odgovore na društvene izazove, a kamoli anticipirati i kreirati. Zašto ostaju izvan života.
I sami prosvjednici bi trebali biti svjesni da život treba sagledavati sa šireg aspekta, s drugačijih koncepata i predodžbi kako bi došli do određenih spoznaja. Ma koliko bili iritantni, isključivati drugačija stajališta i drugačiji pristup koji su nam strani i izvan dohvata nama razumljivog ne čini se mudrim.
Jer svijet doživljava ozbiljne promjene koje se u osnovi mogu iščitali iz nakana molitelja, počevši od domovine ili domoljublja kojeg nema, čednog oblačenja i ponašanja koje se može dovesti u korelaciju sa sve više provokativnog i vulgarnog eksponiranja u javnosti kroz odijevanje i ponašanje u kojem ni intima više ne nalazi svoje mjesto, već je sve javno.
I samo pitanje pobačaja vrlo je osjetljivo moralno i etičko pitanje koje traži ozbiljnu raspravu, imajući i u vidu da je Hrvatska katolička zemlja i da ima kršćansku svijest o pobačaju kao prekidu ljudskog života.
Može se to nekome sviđati ili ne, no to je činjenica. Otiđimo samo na Kamenita vrata gdje se kroz svjedočenja ispunjenih molitvi i vjere, ovjekovječenih i stotinama metalnih pločica s ugraviranim zahvalama, pokazuje koliko je vjera još uvijek duboko ukorijenjena u narodu i bit će nam jasnije.
S druge strane, ako se osvrnemo na istraživanja, molitelji krunice trebaju shvatiti i uvažavati da se većina građana Hrvatske, iako smatra pobačaj prekidom ljudskog života i ubojstvom protivi zabrani pobačaja i ostavlja izbor. Ako se referiramo na Zakon o zabrani pobačaja u Alabami kao najekstremnijem. koji od trenutka začeća predviđa kaznu do 99 godina zatvora, bez izuzetka za slučajeve silovanja i incesta te na činjenicu da su ga izglasali muškarci koji su imali ozbiljan problem s artikuliranjem najosnovnijih činjenica o ženskoj biologiji (senator Clyde Chambliss na upit dopušta li žrtvama incesta abortus, odgovora: “Da, dok ne sazna da je trudna.”) vidimo do kuda neuvažavanje drugih i slijepo zastupanje stavova može dovesti. Želimo li to?
I dvije suprotstavljene opcije za „život” i za „izbor” kojima svjedočimo nimalo ne pridonose tome da javnost dobije potrebnu informaciju i donese ispravan moralan sud.
Dakle, nije sve tako jednostavno kako se predočava
U osnovi, za sada i jedna i druga strana samo zahtijevaju. I jedna i druga strana ne uvažava onu drugu. I jedna i druga strana osporava pravo na izbor, na poštovanje slobodne volje svake osobe. a slobodna osoba ne ograničava i ne kontrolira, već poznaje samo slobodnu volju.
Možemo opravdavati, možemo argumentima ili bez njih osporavati, no svaka strana pokazuje pretjeranost moći, uvjerena u ispravnost svojih riječi i djela, a mehanizma koji će sve to pomiriti za sada nema. Još jedan od dokaza da su naše misli, naša uvjerenja, naši planovi traženja puta još uvijek samo simboli, grubi prikazi sumnji i traženja čovječanstva.
Neznana sila ili neznanje još uvijek mrakom prekriva naš vid i pomalo zlobno nam se podsmjehuje u traženju odgovora ili tajni koja nas muče.
Još kolumni iste autorice:
Ako nam djeca nisu bitna, što je bitno ili što se to događa s našom djecom
