Nalazimo se u ekonomski izazovnim vremenima koja nam donose pregršt zanimljivih ekonomskih vijesti.
Jedna od famoznih ekonomskih ideja koja je upala na ovaj naš medijski prostor je svakako Odrast što je prevedenica engleskog izraza Degrowth.
Nama dolazi s malim zakašnjenjem, jer je taj koncept u naprednijim ekonomijama bio lansiran otprilike istovremeno kada i prvi val korona pandemije.
To je bilo vrijeme velikog šoka i ekonomske prilagodbe, kada se razmatrala budućnost ekonomije i raspravljalo se o tome što će biti novonormalno.
Sam koncept De-growtha ili odrasta je zapravo mix ili koktel nekoliko ekonomskih pokreta kojima se želi postići više različitih ekonomskih ciljeva.
Ono što sam naziv govori je odustajanje od ekonomskog rasta, ili zagovaranje ekonomskog opadanja ili kako se to ekonomskim rječnikom zove zagovaranje nekakve kontrolirane recesije.
Ono što ide u paketu s odrastom je i zalaganje za zelenu agendu, neka vrsta ukinuća kapitalizma i preraspodjela imovine, odnosno dohotka.
Pa krenimo redom.
Malo je glupo pričati o odustajanju od rasta u zemlji u kojoj nije nikad ni bilo nekog rasta ako gledamo višegodišnja razdoblja.
Naš kraj pamti hiperinflacije u starom sistemu u kojem je rast bio uglavnom nominalan, onda smo prošli rat , privatizaciju, i razdoblje nelikvidnosti i zanemarivo niskog rasta, nakon kojegsmo sad u razdoblju izraženog rasta u uvjetima povećane inflacije.
Mi koji smo prošli sve te ekonomske sheme znamo da rast može biti formalan kad brojke i nule na novčanicama nominalno rastu, ali se za to povećanje uprihodovanog novca malo toga možete kupiti.
Dok s druge strane svako od nas najviše voli onaj rast kad sa svojom plaćom možete kupiti više stvari nego ste prije mogli, a to se zove rast kupovne moći.
Zanimljivo je da se u svojim promo-materijalima zagovaratelji odrasta ne izjašnjavaju za rušenje kupovne moći i ograničavanje realnog rasta, nego se zalažu za ograničavanje ovog formalnog odnosno nominalno izraženog monetarnog rasta.
To za što se ta ekipa zalaže pod tim fensi imenom to se stručno naziva – deflacija, a kako je naš prostor bio svojevrstan poligon za isprobavanje svakojakih ekonomskih eksperimenata, možemo samo konstatirati da smo mi to već prošli…
Ako se sjećate, to se kod nas zvalo nelikvidnost ili opća nestašica bilo kakve gotovine, a cijela se privreda tada bavila takozvanim kompenzacijama.
Bilo je to razdoblje općeg ekonomskog “kemijanja”, neplaćanja računa i trampe na industrijskom nivou.
To je bio interesantan period kad se ogrjev plaćao krumpirom, a on se plaćao lož uljem, koje se plaćalo šećerom za kojeg ste davali gajbe piva i tako dalje…
Radnici su u tom vremenu znali biti plaćeni dijelom u novcu, dijelom u pašti, i nešto u bonovima vašeg omiljenog trgovačkog lanca.
Bilo je kreativnih i okretnih pojedinaca koji su u tom okruženju uspješno plivali, ali ostaje pitanje: Zašto bi se svi mi trebali vraćati u takvu situaciju?
Odgovor na to pitanje možda leži u branši koja je najviše profitirala u takvim uvjetima. U općoj nestašici novca najbolje prolaze – njegovi preprodavači.
Radi se o našem bankarskom sektoru koje je u apsolutno rekordnom vremenu uspio ubrzati od nule odnosno od mjenjačnice i šalter – bankarstva do statusa najprofitabilnijih u Europi.
S druge strane ova situacija u kojoj novac rapidno gubi vrijednost ne paše onima koji ga preprodaju.
U davna vremena hiperinflacije došlo je do toga da je kutija cigareta na kraju vrijedila koliko i rata stambenog kredita.
To baš i ne odgovara onom tko je taj kredit dao, pa će taj netko sve napraviti da to izbjegne. To se dogodilo u Americi u ranim 1980-im godinama.
Visoka inflacija je prijetila urušavanjem kreditora i općeg bankarstva, što je legendarni guverner FED-a Volker riješio beskompromisnom deflacijom koja je slomila američki realni sektor, u kojem je dvije trećine radnika u proizvodnji ostalo bez posla.
U tom periodu guverneru Volckeru se pripisuje jedna anegdota, upitan što misli kako će reagirati ljudi koji će ostati bez posla, rekao je da će njegovim ljudima biti sasvim u
redu.
Ostale značajke odrasta poput ukinuća kapitalizma i promocije zelenih politika su također već viđeni koncepti
i još jednom prepakirani…
Ako želite ukinuti kapitalizam najprije bi trebalo znati što je točno kapitalizam. Kada vam kapitalisti definiraju kapitalizam onda obično u definiciji kažu da je to privatno
vlasništvo kojim se slobodno upravlja kako bi se stekao profit.
Ako pogledamo u povijest onda zamjećujemo kako je stari sustav koji je prethodio kapitalizmu također sadržavao privatno vlasništvo i želju za profitom.
U starom sustavu su ljudi prilikom ulaganja novca morali snositi posljedice svojih odluka. Ako bi netko nekad ulagao imao je 50% šanse da uspije, a ako bi pogodio ta investicija bi mu se isplatila, a ako ne bi izgubio bi novce koju je nepametno uložio.
Genijalni izum kapitalizma je stvaranje institucije koja po pravilima neće moći izgubiti uloženo. Ta institucija se zvala Bank Of England i stvorila je određenu klasu koja je zaštićena od gubitka glavnice.
Reakcionari su taj sustav nazvali eksproprijacijom viška vrijednosti ili državno provođenom lihvom.
Cijela branša je sada zaštićena od gubitaka i to zadužnicama i hipotekama, a njihovi rizici su prebačeni na ostatak privrede.
Zanimljivo je da svi rušitelji kapitalizma kroz povijest nekako uvijek zaborave tu temeljnu kapitalističku instituciju i tuku po raznim drugim stvarima – na primjer po privatnom vlasništvu, burzi, sudovima i slično.
U takve Velike povijesne ironije svakako spada ikona među revolucionarima legendarni Che Guevara Koji je nakon revolucije postao – ni manje ni više nego – guverner narodne banke.
Zanimljivost iz te priče je visoka numizmatička vrijednost kubanskog pesosa iz kasnih 50-ih i ranih 60-ih jer te novčanice nose potpis Che Guevare – kubanskog centralnog bankara, inače revolucionara u slobodno vrijeme.
Boljševički revolucionari u Rusiji, također imaju svoje zanimljive bankarske poveznice, koje su tolike da postoji više knjiga izdanih na temu povezanosti boljševika i bankara,
poput one autora Hassana Malika.
Ekonomska povijest nas i ovim primjerima uči da ako ste ekonomski revolucionar vjerojatno ste već povezani s nekim bankarom, ili samo želite sjesti u njegovu fotelju.
Što se Ekologije tiče – tu smo suglasni. Treba se osloniti na energiju iz vjetra, sunca i očuvati prirodu.
Kada u današnje doba naručujete gadgete iz Kine treba im 3 mjeseca da stignu, a znamo da je brzom jedrenjaku punom tereta trebalo 110 dana plovidbe da dođe od Šangaja do Londona.
Kad bismo potpuno prešli na energiju sunca i vjetra to ne bi puno promijenilo život nekom tko se ničim ne bavi i naručuje gadgete iz Kine.
