Pariz, grad ljubavi i svijetla kako mu vole tepati, domaćin je Olimpijskih igara koje su netom započele. Za razliku od starih Grka koji su obustavljali svoje ratove da bi mogli upriličiti sportske igre dostojanstva i slave, u moderno doba organizatori Olimpijskih igara kao da čine suštu suprotnost antičkoj ideji i ustvari najavljuju ratove koje uskoro namjeravaju pokrenuti.
Berlin 1936. bio je poprište sportskih, ali i ideoloških bitaka u koje su okultni ideolozi nacizma već uključili i svoje rasne zablude i nacističku propagandu da bi tri godine kasnije pokrenuli 2. svjetski rat, najveći ratni sukob u svjetskoj povijesti koji je odnio između 70 i 85 milijuna ljudskih života.
Ruski Soči bio je domaćin zimskih olimpijskih igara 2014., a nepunih tjedan dana nakon njihova završetka Rusija je pokrenula vojnu intervenciju na Krimu i tako započela rat u Ukrajini. Igre u Sočiju predstavljene su kao znak oporavka Rusije i povratak njene aktivne uloge u svjetskoj politici te najava velikog razdoblja njene slave i moći.
I uoči tih igara mnogo se je raspravljalo o ideologiji, a tema je bio ruski zakon o zabrani homoseksualne propagande mlađima od 18 godina za koju su Rusi propisali stroge zatvorske kazne. Međunarodni olimpijski odbor tražio je od Rusije garancije da njezin zakon protiv homoseksualne propagande neće omesti Zimske olimpijske igre u Sočiju.
LGBTIQ propagandi i agresivnom WOKE ludilu na ceremoniji otvaranja igara u Parizu pridružile su se i naznake okultnih obreda poput onih koje smo već gledali primjerice na svečanom otvaranju St Gothard tunela u Švicarskoj gdje je doslovno izveden sotonistički obred pa i jednim dijelom na otvaranju Olimpijskih igara u Londonu 2012. godine.
Naime, još su svježa sjećanja na djecu u bolničkim krevetima koju uveseljavaju medicinske sestre, a tu se onda pojavljuju i nekakva čudovišta kao najava pandemije Covida i suludih plesnih koreografija medicinskog osoblja koje su za vrijeme lockdowna viralno obilazile svijet.
U programu otvaranja netom započetih igara izmjenjivale su se bradate nakaze u lascivnoj ženskoj odjeći, crtani filmovi sa scenama posvemašnjeg ratnog razaranja na sportskim borilištima, dekapitirana Marija Antoaneta, defile sportaša u brodovima na Seni, zlatno tele, omaž ikonama feminističkog pokreta i kulture smrti, ismijavanje kršćanskih simbola u vidu bizarne parodije na posljednju večeru pa snimke zaslužnih sportskih zvijezda da bi kulminacija započela s nekakvom jahačicom apokalipse koja jaše Senom na metalnom konju i u posvemašnjoj inverziji vrijednosti donosi olimpijsku zastavu na središnju pozornicu u obliku okrenutog Eiffelovog tornja.
Jeziva najava onoga što nas očekuje nastavila se donošenjem olimpijske vatre od strane nekakvog svjetlonoše bez lica s navučenom kapuljačom koji je baklju pronosio krovovima i pozornicama diljem trase događanja u sklopu ceremonije otvaranja i onda je predao legendarnom Zinedine Zidaneu koji ju je opet predao dalje do raznih međunarodnih sportskih velikana, a ovi je prenosili na nepoznatu lokaciju u fantastičnoj, rekli bismo, dosad neviđenoj produkciji koja je pratila cijelu ceremoniju.
Konačno je olimpijska vatra došla do kotla u kojem je olimpijski plamen zapaljen da bi se taj kotao u obliku balona na vodik digao u zrak uz pjesmu Celin Dion, još jedne pjevačke zvijezde koja je osim svojim besprijekornim glasom pažnju javnosti privukla svojom modnom linijom za nebinarnu dječju odjeću koja obiluje okultnom simbolikom.
U međuvremenu olimpijski je plamen došao do visine s koje će biti vidljiv svim natjecateljima, posjetiteljima Olimpijskih igara kao i svim Parižanima.
Bio je to doista fascinantan i jeziv program otvaranja olimpijskih igara.
Valja napomenuti i kako je cijeli program otvaranja olimpijskih igara pratila snažna kiša što je organizatorima uvelike otežalo posao i zasigurno smanjilo broj gladatelja kao i sportaša koji su sudjelovali u ceremoniji otvaranja.
Osim ideološke propagande, Olimpijske igre u Parizu potrebno je promotriti i iz aspekta francuskih vojnih i političkih odnosno geopolitičkih ciljeva i mogućih sukoba koje Francuska namjerava pokrenuti, a tu nam se doslovno ledi krv u žilama.
Svima je poznato kako je Francuska jedna od najvećih svjetskih sila. Stoljećima je upravo Francuska bila dominantna sila na Europskom kontinentu, ali nakon poraza od Bismarckove Njemačke 1871. nije se više nikada uspjela vratiti na tu poziciju.
U prvom svjetskom ratu bila je važan saveznik, ali ne i dominantna sila. U drugom svjetskom ratu doživjela je ponižavajući “blitz” poraz od Hitlera u svega 42 dana i potpisala kapitulaciju u istom onom vagonu u kojem je Njemačka potpisala kapitulaciju u prvom svjetskom ratu.
Francuski je ponos povremeno izbijao na površinu i tijekom hladnoratovskog razdoblja kao i nakon njega i to prvenstveno povremenom oponiranju najvećoj svjetskoj sili SAD-u svojim izlascima i ulascima u NATO savez gdje je bila podijeljena između negodovanja zbog američke dominacije i benefitima sudjelovanja u najjačem vojnom savezu na svijetu.
Kad već nije mogla biti glavna u Europi, Francuska je svoju žeđ za dominacijom gasila u Africi gdje je ograničenim vojnim djelovanjima zadržala pod svojom kontrolom dobar dio kontinenta, svojih bivših kolonija.
Tako je od 60-ih do 90-ih godina prošlog stoljeća Francuska sudjelovala u više od 30 vojnih intervencija na afričkom kontinentu i vojno i politički dominirala tim prostorom. I tako je bilo sve do nedavno, međutim posljednjih godina pojavio se jedan drugi veliki igrač na crnom kontinentu, a to je Rusija.
Zahvaljujući djelovanju svoje vojne skupine Wagner, ruskim je interesima pošlo za strojnicom napraviti niz državnih udara i tako pod svoju kontrolu staviti Niger i Mali, a i mnoge druge države zapadne i centralne Afrike sada razmatraju izlazak iz neokolonijalnih sporazuma s Francuskom koji datiraju još iz vremena osamostaljenja afričkih zemalja.
Gubitak dominacije u Africi Francuzi su priznali izjavom svog vojnog zapovjednika Pierre Schilla koji je rekao kako nakon desetljeća prisustva u Africi, Francuska svoj fokus prebacuje na istok Europe i tako najavio borbu s Rusima umjesto na afričkom kontinentu u njihovom dvorištu odnosno u Ukrajini.
Isti je vojni zapovjednik nedavno poručio kako je njegova vojska spremna rasporediti 20 tisuća vojnika u mjesec dana na ratne položaje.
Ako uzmemo u obzir da je jedan manji broj pripadnika Legije stranaca već u Ukrajini, da združene Kinesko-bjeloruske snage vježbaju na poljskoj granici, a mađarski premijer Orban putuje svijetom najavljujući svjetskim moćnicima da će u budućem sukobu biti neutralan možemo li i dalje pokrivati uši i praviti se da ne čujemo zaglušujuću buku ratnih bubnjeva.
Poučeni dosadašnjim ratno-olimpijskim iskustvima i uzimajući u obzir da su Olimpijske igre u Parizu već počele, s pravom se možemo zapitati slijedi li slanje francuskih trupa u Ukrajinu? Ne treba posebno naglašavati kako bi to ujedno bilo i faktičko proglašenje trećeg svjetskog rata na kojeg je očito okultnim opsjednuti Macron spreman i za tu opciju otvoreno traži saveznike, a neke od tradicionalnih žrtava ruskog imperijalizma poput Poljske već su mu dale podršku, za razliku od SAD-a i Njemačke.
U takvoj situaciji sa zebnjom moramo promatrati hrvatsku poziciju u mogućim ratnim događanjima koja slijede. Premijer Plenković koji zbog anemije nije bio sudionikom Domovinskog rata sada se zapetljava u svojoj naklonosti Macronu i dovodi nas u predvorje novog velikog rata, a na cijeloj političkoj sceni, kako kod političara u vladajućoj koaliciji tako ni u opoziciji nemamo ni jednu suvislu političku personu koja bi poput Orbana hrabro izjavila: Ovo nije naš rat, naši mladići neće ginuti na istočnom bojištu niti će naši gradovi postati legitimne mete u budućim ratnim razaranjima.
Hrvatska je u svojoj novijoj povijesti dovoljno propatila zbog krivih odluka političkih lidera i najmanje što joj treba je ulaziti u sukobe u kojima nema prave strane.
Ali kao i toliko puta do sada, jedina nada hrvatskom narodu ostaje krunica u ruci kao i zagovor i poticaji Kraljice Mira koja je već više od četiri destljeća svakodnevno uz naš narod. Na rastuću mržnju odgovoriti možemo samo s molitvom i vjerom da će nam se Bog smilovati i ohrabriti nekog od postojećih ili podići nove lidere koji će imati dovoljno hrabrosti i odlučnosti da se odupru nadolazećem zlu i kaosu za koje više nije pitanje hoće li nego kada će se dogoditi.
Još kolumni istog autora:
Duhovna ostavština Josipa Manolića ili kako se odlučio pomiriti s Bogom
Techno party skriven iza eko kampa ili kako sam postao klečavac
