Još kao dječak primio sam svete sakramente po redu i kako je to uobičajeno. Jedino neuobičajeno bilo je to što vjeronauk nisam pohađao u svojoj župnoj crkvi jer je nonu i roditelje bilo strah da će me netko vidjeti i da bih zbog toga u školi mogao imati drugačiji tretman. Umjesto u župu Svete male Terezije na ondašnjoj Donjoj Vežici što je bila moja župna crkva išao sam u crkvu Uznesenja Marijina u centru Rijeke.
Ipak je to još uvijek bilo doba komunizma, premda će mnogi pobornici “starih dobrih vremena” reći kako se tu radilo o samoupravnom socijalizmu. Zvali mi to društveno uređenje kako god, u crkvu se u to vrijeme moglo ići, a radilo se o osamdesetim godinama prošlog stoljeća.
Težih posljedica po vjernike u toj fazi jugosocijalizma doista nije bilo, ali ipak, učiteljica u školi pitala je tko ide na vjeronauk, a ja poučen od svojih roditelja i još više od none, nisam dignuo ruku i tako sam već u osnovnoj školi prvi puta zatajio Krista.
Kao i većina mladih, nakon sakramenta potvrde u crkvu više nisam zalazio, mise nisam pohodio čak ni za blagdane, a moj je život polako, ali sigurno krenuo stramputicama. Krista ne samo da sam tajio već sam ga i hulio, psovka Svetog Imena postala mi je gotovo pa poštapalica kao i većini gradskih mangupa odrastalih u vrijeme punka, heavy metala i novog vala.
Upadao sam iz jedne neprilike u drugu sve dok se desetak godina kasnije Bog direktno nije upleo u moj život, oduzeo mi slobodnu volju i tako me spasio od sigurne smrti, a i više od toga.
Ovo ću razdoblje koje podsjeća na kombinaciju kriminalističke serije, ratnog filma, drame i tragikomedije kao i sam mistični događaj na kraju tog razdoblja opisati u zasebnom tekstu.
I opet sam zatajio Krista jer sam zaslugu toj intervenciji odozgor pripisivao nekoj tajanstvenoj energiji, neočekivanoj sili koja se pojavila iznenada. Ipak, nakon tog događaja završilo je loše razdoblje u mom životu, prestajao sam s lošim navikama redom kako sam ih i stjecao, a negdje na pol toga puta upoznao sam i moju današnju suprugu.
Kristu nismo posvećivali osobitu pažnju, živjeli daleko od kršćanskih krjeposti, ali smo ipak dobili poriv da zajednički nešto stvaramo. I tako smo umjesto da u njenim kasnim dvadesetim i mojim ranim tridesetim i dalje odlazimo na techno partije odlučili da ih radije mi organiziramo i tako zaradimo novce za pokretanje radio postaje.
Ovu sam ideju dobio gledajući Život na sjeveru, simpatičnu seriju koja je prikazivala život u malom mjestu na Aljasci u kojem je lokalna radio postaja bila važan faktor društvenog života. Kako je moja cura bila studentica, a ja povratnik u normalan život nakon desetljeća odsutnosti bilo je to kao kad mali Ivica zamišlja svijet i način na koji će ga pokoriti.
Naravno da organizacijom techno partija i koncerata nismo zaradili za pokretanje radio postaje nego bih čak mogao reći da je jedna od posljedica te ideje bila ta da je moja tadašnja cura, a današnja supruga izgubila poriv za poduzetništvom, naime nakon što nam je te dvije tisuće i druge i treće kroz ruke prošlo na stotine tisuća, možda i milijun kuna epilog je poslije svakog eventa bio isti – pozitivna nula.
Čak nam se i građanska inicijativa preko koje smo radili te evente zvala Pozitiva, a udruga partner Pozitivan pristup. Ipak, organizacija tih partija donijela nam je najveće blago koje nismo mogli ni zamisliti.
U kolovozu 2002. organizirali smo veliki festival u krčkoj uvali Voz. Dva dana izmjenjivali su se ponajbolji hrvatski techno, house, trance i ostali DJ-evi onog vremena da bi sve završilo rock koncertom trećeg dana festivala. Interesantno je i kako smo uopće došli do dozvole za organizaciju tog festivala. Naime on i nije bio prijavljen kao festival nego kao eko kamp pa je tako naziv eventa bio “Eko kamp pozitiva”.
Ukratko ću pojasniti zbog čega smo skrivali pravu prirodu događanja. Naime, na toj lokaciji je prethodnih godina bilo već organizirano nekoliko techno partyja koji su bili dobro posjećeni, ali posjetila ih je i policija iz odjela za narkotike koja je zaplijenila popriličnu količinu ekstazija i ostalih preparata koji često idu kao dekor uz ovu glazbu.
Negativni publicitet kojeg su tada dobili techno partyji utjecao je na odluku tadašnjeg načelnika općine Omišalj pod koju spada i uvala Voz da više ne izdaje dozvole za ovakva događanja, navodno je tome pridonijela i činjenica da su mu i sinovi rado pohađali ovakve plesne zabave. Bio je to pravi izazov. Organizirati festival elektronske glazbe na lokaciji koju vole partijaneri, a voli je i policija, ali je zato ne voli osoba koja nam mora izdati dozvolu.
Najprije smo se posredstvom našeg prijatelja dj Toma upoznali s curom i dečkom, organizatorima prijašnjih edicija techno partija na Vozu. Kad smo dogovorili suradnju i dobili sve relevantne informacije došao je trenutak za ishodovanje dozvole.
Techno festival smo morali dobro sakriti. Kako je načelnik Općine Omišalj bio iz redova lokalne političke stranke PGS-a bilo je jasno da tu leži ključ za dobivanje dozvole.
I osmjehnula mi se sreća, naime, u to vrijeme, a mislim da je i danas opet na toj poziciji, glasnogovornik PGS-a bio je Ernest, moj frend iz razreda iz osnovne škole s kojim sam kasnije zajednički pisao tekstove za omladinski list Val još tamo krajem osamdesetih. Zamolio sam Ernesta da me upozna s osobama iz PGS-a kojima bih predložio projekt za kojeg mi treba pomoć. I bi tako.
Ernest me je spojio, a ja sam predsjedniku stranke dr. Nikoli Ivanišu i ekipi predstavio ideju organizacije Eko kampa Pozitiva.
Program se sastojao od predavanja o ekologiji, štetnosti zlouporabe droga, regionalizmu, turniru u odbojci, turniru u briškuli i trešeti, književnim večerima, akcijom uređenja okoliša i glazbenim programom. PGS-ovcima se ideja dopala i mi smo dobili zeleno svijetlo. Nema šanse da bi ga dobili da su tada znali da je sav ovaj program samo paravan za festival elektronske glazbe.
I doista smo kontaktirali gospodina Zorana Skalu koji je tada bio u nekakvom županijskom tijelu osoba za pitanja ekologije, a kontaktirali smo i Božu Barbarića ondašnjeg šefa odjela za narkotike PU PGŽ da održi predavanje.
Kad je eko kamp započeo i kad je došao na lokaciju Skala je shvatio da se tu ne radi ni o kakvom eko kampu već je to klasičan techno party i da među publikom nema baš nikoga zainteresiranog za njegovo predavanje, otišao je razočaran.
Za razliku od njega načelnik Barbarić sjeo je s grupicom poluomamljenih posjetitelja i s njima razgovarao. I jedna i druga strana, predavač policajac i spomenuta skupina bila je živo zainteresirana za ovu neobičnu komunikaciju.
Za književne večeri smo angažirali pokojnog Igora Večerinu, riječkog pjesnika i radijskog voditelja i osobu dobro poznatu u tadašnjim riječkim kulturno-zabavnim krugovima pa su tako on i Izet Medošević upriličili književne večeri na otvorenom.
Postavili smo mrežu za odbojku na livadi gdje su se posjetitelji mogli dobacivati loptom ili balonima. Turnir u briškuli i trešeti imao je dva prijavljena para iz redova konobara tako da se odmah igralo finale. Nikola Ivaniš koji je trebao održati predavanje na temu regionalizma nije se ni pojavio kad su mu dojavili o čemu se radi.
Nekoliko desetaka posjetitelja kampiralo je u šatorima, a dvije tisuće registriranih je ukupno prošlo kroz festival, tu su bila dva velika šanka, kemijski wc-i, velika pozornica, rasvjeta, ozvučenje, zaštitne ograde…
Bila je to poprilično zahtjevna organizacija za nekoga tko je do pred par mjeseci bio u hibernaciji dugoj cijelo to poratno desetljeće.
Još je prije svega toga u samoj pripremi lokacije trebalo očistiti hrpe smeća koje su odlagali neodgovorni turisti, domaći i tko zna tko još. Na sreću baš u to vrijeme radnici lokalne tvrtke za zbrinjavanje otpada tamo su rezali neke ostatke lučkih plutajućih elemenata, nekakvih teglenica, pa smo ih nekoliko dana častili hranom i pićem i tako ih motivirali da uoči početka eko kampa očiste i sav krupni otpad kojeg je također bilo mnogo na lokaciji.
A i ovaj je put tijekom samog održavanja programa, slično kao i u prijašnjim organizacijama curilo na sve strane, konobari i redari imali su svoje dodatne prihode, ulazilo se na festival pokraj ograde, cuga nije kucala. Sve u svemu bio je to jedan poprilični kaos.
U tom je kaosu nestalo i nekoliko tisuća kuna prihoda s jednog šanka nakon prve večeri festivala. Posumnjao sam u naše partnere, par s Krka i čak zamahnuo s namjerom da udarim mušku polovicu tog para i nasreću promašio ga, a onda se ispred mene ispriječio jedan mladić volonter imenom Oleg i uvjeravao me kako nisam u pravu i nekakvim citatima iz Biblije me usmjerio na krivca, djevojčicu koja se tuda motala tih dana.
Pokazalo se da je bio u pravu i od tog trenutka pa do kraja festivala Oleg mi je bio najpouzdaniji suradnik.
Organizaciju smo uspjeli privesti kraju kao i uvijek do tada, financijski smo bili na pozitivnoj nuli. Partijaneri su bili zadovoljni, DJ-evi i ostali izvođači isto tako, a vrhunac pozitive bio je kad je u zoru, neposredno nakon završetka programa naletjela novinarka Novog lista. Gotovo sam siguran da je imala zadatak poslikati nered koji ostave posjetitelji i iskritizirati Općinu Omišalj koja je dozvolila navodni eko kamp.
Obilazili smo uvalu novinarka i ja, pokazivao sam joj gdje je koji dio programa bio održan, a ona se nije mogla načuditi kako je nakon tri dana programa izgledala naša lokacija. Naime, volonteri su pored ostalog bili zaduženi za plastične čaše i limenke i taj su dio odradili besprijekorno odmah po gašenju muzike.
Rekla je novinarka da takvo što nikad nije vidjela, da dobro zna kako izgledaju poprišta festivala elektronske glazbe u 5 ujutro. Osim toga nije više u uvali bilo ni krupnog otpada, a još smo i svježe oslikali zidove ruševine koja je bila negdje po sred uvale. Naslov u Novom listu glasio je “Eko kamp Pozitiva – pun pogodak” tako da na kraju ni ljudi iz PGS-a nisu bili nezadovoljni pa smo kasnije još čak i surađivali na jednom projektu humanitarnog koncert za Dječju bolnicu Kantrida.
A najpuniji pogodak uslijedio je na samom kraju raspremanja kad smo se opraštali s volonterima i kad je Oleg odnekud izvadio malu plavu knjižicu na kojoj je pisalo Novi zavjet i pružio je prema Barbari, mojoj curi i meni i rekao: Evo, držite da ste pametni i da dosta znate pa pročitajte onda ovu knjižicu, to vam je najčitanija knjiga na svijetu i najvrjednija…
Idući dan sjedeći na klupici u parku iznad Guvernerove palače u Rijeci, dok smo sređivali dojmove iz ludog vikenda, nas je dvoje doista i krenulo čitati tu knjižicu. I odjednom kao da nas je stresla struja, riječi evanđelja pogađale su nas kao gromovi, kao da su ispunjavale nekakve vjekovne praznine u našem poimanju stvarnosti.
Istovremeno smo zaplakali, grlili se i ljubili, od tog trena ništa više nije bilo isto! Shvaćali smo da događaji koji su se odvijali pred dvije tisuće godina i danas utječu na cijelo čovječanstvo, na naše živote, uviđali smo kako se isti obrasci opet iznova ponavljaju, kako Juda još prodaje Krista, kako je žrtva najveći izraz ljubavi, kako nam je sva Istina oduvijek na dohvat ruke, a mi smo je ignorirali, psovali, ismijavali, tajili.
Otvorio se jedan potpuno novi svijet za nas, s novim pravilima i napokon sa smislom i sve je to bio tek početak…
Nastavlja se…
Još od istog autora:
Duhovna ostavština Josipa Manolića ili kako se odlučio pomiriti s Bogom
