Gledajući suvremenu javnu scenu, čovjek se sve češće pita u kojem se to trenutku politika pretvorila u poligon za liječenje osobnih frustracija, umjesto da bude mjesto gdje se nude ozbiljna rješenja za stvarni život običnog čovjeka.
Saborska zastupnica, Možemovka Ivana Kekin, poručila je nedavno da “žene u politici “moraju biti bezobrazne”, jer su, veli, muškarci bezobrazni stoljećima, pa smijemo i mi malo“. Tako nam i ovaj, najnoviji biser političkog marketinga servira “mudrost” u kojoj je bezobrazluk unaprijeđen u političku vrlinu.
Moralni i intelektualno posrnuće dobrog dijela političke, medijske i kulturnjačke elite zahtijeva da stvari postavimo onakvima kakve jesu: kada netko poziva na bezobrazluk, infantilne ispraznice i banalna uopćavanja, to više nije nikakav društveni angažman ni borba za prava, to je najobičniji poziv na primitivizam.
Zamislimo samo na trenutak obratnu situaciju – da neki političar izađe u javnost i poruči muškarcima da budu grubi i bahati jer “one tamo kokodaču tisućama godina i neka sada šute”. Medijska i društvena lavina s pravom bi digla na noge cijelu državu i takvu izjavu proglasila duboko diskriminatornom, glupom i neprihvatljivom. A ipak, kada se ista, jednako glupa retorika okrene u suprotnom smjeru, to se ovdje prodaje pod nekakav napredak.
Izmišljene bitke i tuđe frustracije
Što mi ostali, koji živimo svoj stvarni život, imamo s tim igrokazima? Kakve veze normalna žena, koja pošteno zarađuje svoj kruh, brine o obitelji i gradi svoj dom, ima s tuđim propalim brakovima, ideološkim ratovima i kroničnom potrebom da se kroz javni prostor iskaljuju duboko ukorijenjeni kompleksi? Zašto bi se netko morao svrstavati u militantne rovove s onima kojima je prostakluk jedini alat za privlačenje pažnje na ekranu?
To je ta lažna emancipacija koja ženu ne uzdiže, nego je svjesno spušta na razinu ulice. Umjesto da ponudi karakter, rad, oštroumlje i mjeru, moderna politička arena poručuje: Budi bahata, budi drska, budi bezobrazna. Tko nas to uči da moramo postati ono protiv čega se navodno borimo? Ako je jedini način da te netko čuje taj da uništiš vlastiti obraz i prihvatiš tuđe blato, onda to nije nikakva pobjeda, nego čist moralni poraz.
Kultura vike umjesto izgradnje karaktera
Živimo u vremenu u kojem se gubi svaka granica ukusa. Galami se najglasnije tamo gdje je znanja najmanje, a uvredljiv rječnik postao je ulaznica u takozvani elitni krug utjecajnih. Ljudi su se umorili od stalnog preseravanja, od nametanja tuđih istina i od toga da im se servira kako moraju razmišljati, živjeti i ponašati se.
Bezočnost i grubost nikada nisu bile znak snage, koliko god nas uvjeravali u suprotno. One su uvijek bile i ostale isključivo maska iza koje se krije strah, praznina i nesposobnost da se argumentima izboriš za svoje mjesto pod suncem. Žena koja drži do sebe ne treba tuđe blagoslove izmišljene u političkim kuhinjama, niti joj treba drskost da bi ostvarila poštovanje. Njezin autoritet proizlazi iz njezina karaktera, iz njezina dostojanstva i iz načina na koji čuva svoj mir u svijetu koji je odavno poludio.
Prava sloboda je u miru, a ne u blatu
Na kraju krajeva, neka svatko bira svoj put i neka se politički akteri međusobno nadmeću u tome tko će biti glasniji, bahatiji i bezobrazniji. Mi u toj lakrdiji ne moramo sudjelovati.
Prava snaga jedne zrele žene ne leži u tome da se spušta u tuđe blato, da vraća istom mjerom i da sudjeluje u besmislenim ratovima ispraznih ego-tripova. Najveća pobjeda je ostati svoj, čistog obraza i mirne glave.
Dok progresivci troše energiju na jeftine provokacije i drže lekcije o tome kakvi bismo trebali biti, najpametnije što čovjek može učiniti jest okrenuti se onome što je stvarno i što je vrijedno. Posvetiti se svom domu, svom miru i svom dostojanstvu koje se ne može oduzeti nikakvim političkim trendom.
Više od iste autorice:
Ivana Marković: politika velikih riječi pred zatvorenim vratima Hitne
Šuma koja je morala šutjeti: Tezno kao prijelomna točka našeg pamćenja
