Vrijeme u kojem živimo sve više odgovara vremenima opisanim u biblijskim tekstovima. Vojni sukobi u Ukrajini i na Bliskom istoku dobivaju zamašnjak i sve je izvjesnije da se svijet nalazi pred dramatičnim događajima koji će odrediti sudbine cijelih naroda.
Apokaliptična predviđanja tjeraju strah u kosti, a tjeskobne prognoze najavljuju skoru eskalaciju nevolja svih vrsta. Početno odbijanje realnosti i nada da će se sukobi ipak nekako smiriti ustupaju mjesto sveprisutnoj strepnji i tjeskobi.
Na osobnoj razini lijek za ove nedaće je vjera. Život prožet dubokom vjerom u Krista Spasitelja oslobođen je straha. Smrt za vjernika nije kraj, ona je sastavni dio života. Smrt je trenutak prelaska u vječnost.
Ako živim posvećeno, ako nisam u smrtnom grijehu, redovito se ispovijedam, sudjelujem na Euharistiji, radim na širenju Radosne Vijesti i općenito pokušavam dokučiti što je Božja volja za mene i aktivno sudjelujem na njenom ostvarivanju, jednostavno nema mjesta za strah. Tjeskoba ostaje izvan moje stvarnosti i spreman sam dočekati svoju ovozemaljsku sudbinu upirući pogled ka onoj koja dolazi nakon nje.
Ali, svoju sudbinu nemaju samo pojedinci, imaju je i narodi. Ukupna količina grijeha i posvećenosti utječe i na ukupnu količinu milosti ili prokletstva koje mogu zahvatiti neki narod.
Premda konačna odluka uvijek ostaje u Božjim rukama, što je veći postotak naroda spreman vršiti volju Božju, to će više utjecati na to da Bog blagoslovi njihovu zajedničku sudbinu.
U situacijama poput onih koje slijede kad ratni sukobi poprime svjetske razmjere, a prate ih i ostali jahači apokalipse i pojedincima i narodima preostaje molitva, post i pokora ili tjeskoba i očaj.
Primjeri iz Starog zavjeta i biblijska načela duhovne borbe
Stari zavjet obiluje primjerima kad se Božji narod našao u naizgled bezizlaznim situacijama i koristio duhovne alate koji su im osim u duhovnom, spas donijeli i u konkretnom materijalnom smislu.
Tako imamo pobjedu judejskog kralja Jošafata nad udruženim snagama Moabaca, Amonaca i Meunjana koja se dogodila između 860. i 850. godine prije Krista.
Suočen s ogromnom vojskom koja je prijetila Judeji, mudri kralj Jošafat je proglasio post po cijeloj zemli, a zatim okupio narod da zajedno moli.
Pobožni je vladar osobno predvodio javnu molitvu u kojoj je priznao vlastitu nemoć i potpuno se oslonio na Boga.
Iskrena molitva kojom je Bogu zavapio kralj i cijeli njegov narod bila je uslišena. Tijekom javne molitve, Bog je progovorio preko proroka Jahaziela, koji je objavio: “Ne bojte se i ne plašite se toga velikog mnoštva, jer ovo nije vaš rat, nego Božji” (2. Ljetopisa 20:15).
Umjesto da se bore, Judejci su postavili pjevače koji su slavili Boga, a Gospodin je učinio da se neprijateljske vojske međusobno unište. Kad su Judejci stigli do bojišta, našli su samo mrtva tijela – nitko od neprijatelja nije preživio.
Sto pedeset godina kasnije, točnije 701. prije Krista Judejom je vladao kralj Ezekija.
Asirski kralj Sanherib nakon što je osvojio 46 judejskih gradova, a više od 200 tisuća Judejaca odveo u ropstvo, okružio je Jeruzalem s ogromnom vojskom. Kralj Ezekija, suočen s nadmoćnijim neprijateljem razderao je svoju odjeću i otišao moliti u Hram gdje je pred Jahvom razvio pismo asirskog kralja u kojem ovaj traži predaju i ismijava Boga Izraelova. Proroku Izaiji kralj je poslao svoje glasnike odjevene u kostrijet tražeći molitvu za Judejce koji su još preostali.
Prorok je umirio Ezekiju Božjom objavom da mu je molitva uslišena, a rezultat je bio čudesan – anđeo Gospodnji je tijekom noći pobio 185.000 asirskih vojnika, a Sanherib se morao povući da bi kasnije i sam bio ubijen u svojoj zemlji.
Još jednom je duboka pobožnost političkog vođe i njegova bliska suradnja s duhovnim vođom bila spasonosna za narod.
167.-164. godine prije Krista Izraelski je poglavar Juda Makabej vodio mnoge bitke protiv nadmoćnijih neprijatelja koji su zavladali cijelim prostorom Bliskog istoka. Bili su to nasljednici Aleksandra Makedonskog, a među njima i Antioh Epifan IV. Ovaj je vladar posebno progonio Židove, a Hram u Jeruzalemu oskvrnuo.
Protiv logike i svakog očekivanja, hrabri je Juda Makabejac sa značajno manjom vojskom izvojevao niz pobjeda i natjerao Antiohove nasljednike da dopuste Židovima da obnove obeščašćeni Hram i da prakticiraju svoju vjeru. Uoči bitaka, Juda i njegovi ratnici redovito su molili i postili.
Osim ovih navedenih primjera, u biblijskim tekstovima o Joni, Esteri i Juditi također se susrećemo s postom i molitvom u kojima su sudjelovali politički i duhovni vođe, a cijeli narod se pridružio i rezultat je uvijek bio isti – spas naroda od nadolazećih nepogoda.
Mnogi će očajnici koji nemaju vjere na ove navode odmahnuti rukom. Reći će da su to samo biblijske priče za koje ne postoje nikakvi čvrsti dokazi. Držat će da su to samo bajke kojima se tješi lakovjerni narod.
Ali, Božji je princip uvijek isti, kad se narod iskreno pokaje, a vjerski i politički lideri zajednički pozovu na molitvu, tada On intervenira.
Neupitne dokaze za direktnu Božju intervenciju kao rezultat skupne molitve značajnog dijela naroda možemo pronaći i u bližoj povijesti. Povijesti koja je dokumentirana.
Promjena smjera vjetra i čudesna pobjeda u Bitci kod Lepanta
Sedmog listopada 1571. odigrala se “Bitka kod Lepanta” jedna od najznačajnijih pomorskih bitaka u povijesti.
Bio je to odlučujući sukob između kršćanske koalicije poznate kao Sveta liga i Osmanskog Carstva, koje je u to vrijeme bilo na vrhuncu svoje moći i prijetilo daljnjim prodorom u Europu.
Bitka se odvila u Korintskom zaljevu u zapadnoj Grčkoj i bila je posljednja velika pomorska bitka u kojoj su se koristili brodovi na vesla.
Svetu ligu sačinjavali su Papinska država, Španjolska, Mletačka Republika, Napulj, Sicilija, Genova, Veliko Vojvodstvo Toskana, Savoja, Parma, Urbino i Malteški vitezovi. U to vrijeme moćne monarhije Francuska, Portugal i Habsburška monarhija ostale su izvan sukoba zbog njihovog rivalstva sa Španjolskom odnosno zbog suradnje s Osmanlijama.
Papa Pio V, svjestan opasnosti koja je prijetila kršćanskoj Europi, 1569. godine pozvao je sve katolike Europe na molitvu krunice za uspješnu pomorsku obranu koja se pripremala. Ovaj poziv na molitvu krunice bio je upućen cijelom kršćanskom svijetu. Papa je 1569. godine bulom “Consueverunt Romani Pontifices” dao konačni oblik krunici koju i danas molimo.
Dok se kršćanska vojska pripremala za sukob s osmanskom flotom po cijeloj Europi katolički vjernici udružili su se u molitvi zazivajući pomoć Blažene Djevice Marije.
Procjenjuje se da je više milijuna ljudi odgovorilo na papin poziv i molilo krunicu.
Odnos snaga u samoj bitci bio je takav da se 28 tisuća vojnika i 40 tisuća mornara Svete lige sukobilo sa 31 tisućom Osmanlijskih vojnika i 50 tisuća mornara, a jedna i druga flota brojile su nešto više od 200 brodova.
Bitka koja je bila jedna od najkrvavijih u povijesti trajala je punih pet sati i završila je pobjedom Svete lige. Zanimljivo je napomenuti da je tijekom bitke vjetar promijenio smjer i neposredno prije samog sudara dviju flota počeo puhati u prsa Osmanlijama. Ova promjena otežala je turskim brodovima manevriranje i omogućila kršćanskim brodovima bolju kontrolu tijeka bitke.
Osmanske su snage imale 25.000 poginulih vojnika, 50 potopljenih brodova, zaplijenjeno im je skoro 200 galija, zarobljeno 8.000 vojnika, a u bitci je oslobođeno i 15.000 kršćanskih robova galijota.
Sveta liga je izgubila otprilike 7 i pol tisuća vojnika i petnaestak galija.
Svoj doprinos ovoj velikoj pobjedi dali su i Hrvati. Njih oko 10 tisuća sudjelovalo je u bitci, a hrvatski su gradovi poslali i 8 brodova.
Ovom velikom pobjedom kršćanske flote razbijen je mit o nepobjedivosti osmanskih pomorskih snaga, a možemo slobodno reći i kako ona označava kraj turske nadmoći u Sredozemlju i značajan korak u zaustavljanju širenja Islama na europskom tlu.
Pobjeda kod Lepanta izvojevana je po zagovoru Blažene Djevice Marije preko molitve krunice. Mletački senat dao je naslikati sliku koja komemorira bitku s riječima: “Non virtus, non arma, non duces, sed Maria Rosarii, victors nos fecit” (Nije hrabrost, nije oružje, nisu vođe, već Marija od Krunice učinila nas pobjednicima).
U znak zahvalnosti Gospi za ovu pobjedu kršćanske vojske nad Turcima, Crkva 7. listopada slavi Blagdan Gospe od Krunice ili Kraljice svete Krunice.
Austrija 1955.: Čudo nakon ustrajne molitve krunice
Jedna od najintrigantnijih priča o snazi koju ima zajednička molitva iz novije povijesti svakako je ona o statusu Austrije nakon 2. svjetskog rata.
Naime, Crvena armija je u svom prodoru prema Berlinu osvojila veliki dio Austrije uključujući i njen glavni grad Beč. Austriji se spremala sudbina koja je zadesila Poljsku, Mađarsku, Čehoslovačku, pribaltičke i ostale zemlje koje su kasnije postale članicama Varšavskog pakta i idućih pedesetak godina provele iza “željezne zavjese”.
Dugotrajni pregovori nikako nisu išli u smjeru u kojem su to željeli austrijski narod i njegovo političko vodstvo. Suočeni s beznadnom situacijom Austrijanci su prihvatili inicijativu fra Petra Pavličeka koji je 1947., nakon što je tijekom hodočašća u marijansko svetište Mariazell čuo unutarnji glas koji mu je rekao: “Učini što ti kažem i bit će mira”, pokrenuo Pokornički križarski pokret krunice.
Članovi pokreta svakodnevno su molili krunicu.
Svakog 13. u mjesecu nalazili su se u franjevačkoj crkvi u Beču. Osim ispovijedi i mise i tu se zajednički molila Gospina krunica. Iako je u samom početku odaziv bio skroman, pokret se ubrzo proširio i po drugim austrijskim gradovima.
Nakon samo godinu dana od kada je inicijativa pokrenuta, 10 tisuća članova redovito je molilo krunicu uključujući i tadašnjeg austrijskog kancelara Figla.
Fra Pavliček je ove pobožnosti nazivao “molitvenim jurišima”, uspoređujući ih s opsadama koje su trajale i do pet dana, jer je vjerovao da je “mir Božji dar, a ne djelo političara”. Naglašavao je potrebu za molitvama koje “jurišaju na nebo kao što vojnici jurišaju na utvrdu.
Od 1950. kad je već broj članova pokreta dosegao brojku od 200 tisuća, jednom godišnje, na blagdan Imena Marijina (12. rujna) se održavala i procesija ulicama Beča. Sudionici su nosili upaljene svijeće i molili krunicu, krećući se od Zavjetne crkve (Votivkirche) do Franjevačkog samostana.Procesije su s vremenom postale masovne, s desecima tisuća sudionika. 1953. na procesiji je sudjelovalo 50 tisuća ljudi da bi godinu dana kasnije njih čak 80 tisuća zajednički molilo i s upaljenim svijećama hodalo ulicama Beča.
Idući austrijski kancelar Julius Raab koji je na dužnost stupio 1953. također je bio član Pokorničkog križarskog pokreta krunice.
Pokret je 1955. brojio više od 500 tisuća ljudi što je iznosilo oko 10 % stanovništva ondašnje Austrije.
U ožujku 1955. Sovjeti su neočekivano pozvali Austriju na konferenciju u Moskvu.
Uoči odlaska na sudbonosne pregovore u Moskvu kancelar Raab zatražio je od članova pokreta da još intenzivnije mole, a ishod tih pregovora bio je trijumfalan za Austrijski narod.
Potpuno neočekivano, inače tvrdi pregovarač Molotov, koji do tada nije popuštao ni milimetra, pristao je na povlačenje Crvene armije iz Austrije. Zadovoljio se garancijom da će Austrija ostati neutralna, da neće postati članica NATO-a.
Austrija je tako postala jedina država koja je mirno oslobođena od sovjetske okupacije između 1955. i 1989. godine.
Također, ovo je bio jedini slučaj do rušenja Berlinskog zida u kojem se komunistička supersila odlučila formalno povući s teritorija kojeg je držala pod svojom kontrolom.
To se povlačenje dogodilo unatoč činjenici da je sovjetska zona uključivala glavni grad kao i najvredniji dio Austrije s razvijenom poljoprivredom, industrijom i rudnim bogatstvima.
U vezi s tim događajima povjesničar Sigfried Beer s Kolumbijskog sveučilišta ustvrdio je: “Pitanje zašto su Sovjeti na koncu odlučili napustiti svoju vojnu prisutnost u istočnoj Austriji u proljeće 1955. godine i pristati na pregovorima dogovoreno povlačenje zaokuplja povjesničare sve otada.”
Možda povjesničare zaokuplja no vjernicima je kristalno jasno zašto se to dogodilo.
Naravno i druge su okolnosti išle Austrijancima u prilog jer je nakon smrti Staljina, vlast u Sovjetskom Savezu sve više preuzimao Nikita Hruščov koji je ipak bio mnogo popustljiviji od svog prethodnika no Austrijanci ne sumnjaju da je upravo molitva bila ta koja je dovela do okolnosti koje su na kraju za njih bile povoljne.
Nakon iznenadnog okončanja pregovora i povlačenja Sovjeta iz Austrije održana je impresivna procesija zahvalnosti u kojoj je sudjelovalo milijun ljudi noseći kip Gospe Fatimske s upaljenim bakljama kroz glavni grad.
Hrvatski primjeri duhovne obrane
U hrvatskoj povijesti također pamtimo nevjerojatne pobjede izborene uz molitvu krunice i zagovor Blažene Djevice Marije.
Tako je 1715. u Sinju svega 700 Hrvata pobijedilo 60 tisuća Turaka koju je predvodio Mehmed-paša. Fra Pavao Vučković i šest fratara s narodom je molio ispred Gospine slike danonoćno zazivajući pomoć i zaštitu. Nakon paničnog bijega, Turci su kasnije svjedočili kako ih je napala bolest dizenterija, ali i da su se prepali žene koja je sva u sjaju hodala gradom.
Domovinski rat posljednji je primjer Božje intervencije po Gospinom zagovoru koja je Hrvatski narod dovela do pobjede kad mu nitko iz tzv. međunarodne zajednice nije davao nikakve šanse. Goloruki branitelji s krunicom oko vrata prkosili su silama ovoga svijeta koje su Hrvatskoj nametnule embargo na uvoz oružja i ostavile je na milost i nemilost jednoj od najsnažnijih vojski na europskom kontinentu onoga vremena.
Svjetski su moćnici željeli Jugoslaviju, a samo dan prije početka rata i agresije JNA na Sloveniju, američki državni tajnik Baker bio je u Beogradu kod Slobodana Miloševića i dao mu zeleno svijetlo.
JNA je dobila rok u kojem treba pod svoju kontrolu staviti narode koji su težili samostalnosti. Jedinstvo Hrvata na frontu s njihovim obiteljima, Crkvom i narodom u molitvi krunice dovelo nas je u situaciju da smo usprkos okolnostima ostvarili svoju nacionalnu nezavisnost. Hrvati danas imaju svoju državu.
Svi ovdje navedeni primjeri pokazuju nam koji put nas čeka u vremenima koja su pred nama. Ako želimo zadržati ono što je u krvi obranjeno moramo učiti iz povijesti, naše i svjetske. Svaki put kad je narod bio u molitvi ujedinjen sa svojim političkim i vjerskim vođama, kad je svoje pouzdanje stavio u Boga događala su se čuda.
To jednako vrijedi za Božji narod u Starom zavjetu ili za Božji narod u bližoj povijesti. Hrvati su Marijanski narod. Baš je hrvatski narod Gospa odabrala da preko njega u Međugorju svijetu daje upute počevši od prvih ukazanja, 24. i 25. lipnja 1981. pa sve do velike pobjede Njenog Bezgrješnog Srca koja će se dogoditi na kraju turbulentnih događaja koji su već započeli.
“Ne boj se malo stado. Vama je povjereno poslanje da ostvarite trijumf mog Bezgrješnog Srca u svijetu” riječi su koje je Gospa uputila hrvatskom narodu preko sluge Božjeg don Stefana Gobbija, utemeljitelja Svećenićkog Marijanskog pokreta. Ove riječi nade snažno odjekuju srcima naših ljudi koji se sve više odazivaju Gospinim pozivima na obraćenje.
Duhovni preporod Hrvata
U Hrvatskoj se događa duhovni preporod, sve više ljudi, osobito mladih, okreće se Bogu. Crkve su pune i preko tjedna, ljudi traže ispovijed, traže utjehu i nadu u Bogu. Antunovski hod s 20 tisuća mladih vjernika ove je godine bio epohalan, Hod za život okuplja mnoštvo ljudi po svim hrvatskim gradovima u kojima se organizira, Evanđelje dana iz Međugorja i dalje prate desetine tisuća ljudi, molitve ispred bolnica i na trgovima okupljaju sve više ljudi iako nisu još dostigle željenu brojnost, ali i fra Petar Pavliček počeo je skromno, a Gospina je pobjeda na kraju bila veličanstvena.
Osobito važan segment duhovnog preporoda Hrvata odvija se u dijaspori. 2023. započeo je trend prema kojem se više Hrvata vratilo iz Njemačke nego što se u nju uselilo. Povratak iseljene Hrvatske dvojako je važan. U prvom redu stoga što tako jačaju hrvatski nacionalni korpus u svojoj Domovini i smanjuju potrebu za uvoznom radnom snagom koja sa sobom donosi svoju kulturu i vjeru, a onda i zato što se mahom radi o ljudima koji drže do svojih kršćanskih korijena i kulture i time osnažuju i ukupni udio kršćana u svojim matičnim zemljama, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.
Iduća dva tjedna su ključna
Pred nama je posveta Hrvatskog naroda i Domovine Presvetom Srcu Isusovu. U svim crkvama i kapelama na blagdan Presvetog Srca Isusova, širom zemlje u 19:00 sati molit će se ista molitva posvete, a sva će zvona na svim crkvama neprekidno u glas zvoniti pet minuta. Taj čin bez presedana označuje početak aktivne uloge naših pastira u djelotvornom duhovnom vođenju povjerenog im naroda. Lako se mogu povući paralele s posvetom Portugala Bezgrješnom Srcu Marijinu kojeg su portugalski biskupi po uputama Gospe u Fatimi učinili u dva navrata uoči Drugog svjetskog rata čijih je posljedica Portugal bio pošteđen.
Već idući dan, na blagdan Bezgrješnog Srca Marijina u crkvi Hrvatskih mučenika u Udbini bit će veliko euharistijsko slavlje koje će predvoditi nuncij msgr. Giorgio Lingua. Na kraju mise bit će posveta mladeži Bezgrješnom Srcu Marijinu.
Tjedan dana nakon toga uslijedit će i koncert Marka Perkovića Thompsona na zagrebačkom Hipodromu. Pola milijuna Hrvata (13 % stanovništva) koji vole svoju Domovinu i svoju Crkvu bit će na jednom mjestu. Već danima nas lijevoliberalni mediji odgovaraju od odlaska na taj koncert. Svaki “Izabelin prorok” koji je autor kolumne u nekom od mainstream glasila upozorava na opasnosti koje će zadesiti posjetitelje. Zlo je prestravljeno od poraza koji bi ga mogao zadesiti ako taj događaj bude iskorišten za veću slavu Božju.
Zbog svega navedonog, od biblijskih tekstova i povijesnih događaja do aktualnih okolnosti s pravom možemo reći da ako se kao narod želimo očuvati i spasiti svoju Domovinu u nadolazećim vremenima potrebna nam je zajednička molitva i post značajnog dijela naroda, većeg od onog koji je trenutno duhovno angažiran i trebaju nam vjerski i politički vođe koji prepoznaju kontekst vremena – iduća dva tjedna su ključna…i iduća dva… i tako sve do trijumfa Bezgrješnog Srca Marijina…
Povratak ili ostanak: S hrvatskim iseljenicima u Njemačkoj na prezentacijama knjige Isus lider
Ulm: Biskup Franjo Komarica i autor podcasta Evanđelje dana iz Međugorja s Hrvatima iz dijaspore
