Uskrs je najveći kršćanski blagdan. Vjera u uskrsnuće temelj je kršćanskog vjerovanja i ujedno najveći prijepor u povijesti čovječanstva. Vjernicima je vjera u Uskrsnuće polazišna točka za definiranje smisla i cilja njihovih života, nevjernicima razlog za ismijavanje.
Unatoč činjenici da su znanost utemeljili kršćani, proces razilaženja vjere i znanosti započeo je još u doba prosvjetiteljstva i traje sve do danas.
A, upravo od nekih od najcjenjenijih znanstvenika našeg doba (Albert Einstein, Max Planck, Niels Bohr…) dolazi Kvantna teorija.
Temeljno načelo kvantne teorije govori da se fotoni (ili druge subatomske čestice) ponašaju kao val ili kao čestica, ovisno o eksperimentalnom okruženju i načinu promatranja.
Već činjenica da naše promatranje utječe na samu prirodu stvari najveći je teorijski doprinos koji se suprotstavlja sirovom materijalizmu. Teza Maxa Plancka da svijest aktivno oblikuje stvarnost upućuje na neupitan utjecaj metafizičkih na fizičke procese.
Današnja popularna kultura svim se silama trudi ismijati vjeru i to prvenstveno vjeru u kršćanskog Boga kojoj se navodno suprotstavlja znanost.
Ali, baš je moderna znanost, pokušavajući dokazati da je Isus Krist izmišljena osoba, a njegovo uskrsnuće bajka u koju kršćani vjeruju, iznjedrila neoborive dokaze da je Isus živio prije 2 tisuće godina, bio mučen, umro i uskrsnuo.
Te dokaze čuva Torinsko platno.
Najkontroverznija i najproučavanija relikvija
Znajući da će se neprijatelji Božji (i ljudski) svim silama truditi negirati i umanjiti Njegov spasenjski čin, Isus nam je kao trajni dokaz ostavio relikviju koja je “tihi svjedok” ekstremnog fizičkog stradanja, ali još više i konkretan dokaz uskrsnuća koje je uslijedilo nakon njega.
Uskrsnuće je centralni događaj ljudske povijesti koji je Isusa Nazarećanina potvrdio kao Krista, Mesiju, Spasitelja koji je umjesto raspadljivog ljudskog tijela dobio proslavljeno, neraspadljivo tijelo za vječnost, a ta je transformacija ostala vizualno, ali i materijalno zabilježena na Torinskom platnu.
Potpuno je razumljivo da je zbog toga Torinsko platno jedno od najkontroverznijih i najproučavanijih relikvija u povijesti koja ne prestaje intrigirati modernu znanost, ali i svjetsku javnost općenito.
Uđimo u tajne ove relikvije koja vjernicima ostaje trajni poticaj za življenje kršćanskih vrednota, a nevjernicima znanstveno dokazana istina od koje skrivaju svoj pogled i odmiču svoje misli.
Put platna kroz povijest
Put Torinskog platna kroz povijest precizno su opisali Gazegorz Gorny i Janusz Rosikon u svojoj knjizi “Svjedoci otajstva Istraga o Kristovim relikvijama koju je kod nas izdao Verbum. Pa krenimo tim putem.
Torinsko platno, dimenzija 4,34 m × 1,09 m., izrađeno je od lana i prema židovskoj tradiciji u takva platna umatali su se pokojnici.
Židovi su vjerovali da je krv najživotvorniji dio tijela i zato su držali da krv treba biti sahranjena s pokojnikom. Zbog toga Isusovo tijelo nakon što je skinuto s križa nije bilo oprano već je samo pomazano alojom i smirnom.
Prema Mojsijevom zakonu svaki predmet koji je došao u dodir s mrtvim tijelom trebalo je uništiti. Međutim, Isusovi učenici nisu smatrali nužnim uništiti Njegov posmrtni pokrov jer su se uvjerili da je Isus uskrsnuo i da je živ.
Zbog toga su apostoli čuvali ovu nevjerojatnu relikviju. Nije točno poznato gdje se platno skrivalo prvih godina, ali se pouzdano zna da je nakon Jeruzalema prva poznata lokacija na kojoj je ono boravilo bio grad Edessa, prijestolnica kraljevstva Osroene, na mjestu gdje se danas nalazi turski grad Urfa.
Zapisi iz trećeg stoljeća navode da je platno u Edessu došlo ubrzo nakon Isusova razapinjanja za vrijeme kralja Abgara V koji je vladao od 13. do 50 godine nakon Krista. Prema predaji, kralj Abgar V. bio je prvi vladar koji je prihvatio kršćanstvo.
Abgar se krstio i podupirao širenje kršćanstva u svom kraljevstvu, a naklonost novoj vjeri navodno je bila potaknuta njegovim čudesnim ozdravljenjem koje može zahvaliti baš čudotvornom platnu. Pohranjeno daleko od Rimljana i Židova platno je bilo sigurno u kraljevstvu kršćanima naklonjenog vladara.
S vremenom su se Abgarovi nasljednici odmaknuli od kršćanstva pa je Edessa, slično kao i Židovi kad bi se odmaknuli od Jahve, potpala pod tuđinsku vlast. Najprije su Edessom zavladali Rimljani pa su se potom na vlasti izmjenjivali Perzijanci i Bizantinci.
Godine 639. Edessa pada pod vlast Arapa, ali zadržava svoju kulturnu i vjersku važnost. Iako su muslimani zabranili kopiranje platna i njegovo nošenje u procesijama ono se i dalje čuvalo u crkvi Aja Sofija u Edessi.
Kad je u 10. stoljeću bizantski car Roman I izveo vojni pohod na Edessu, Arapi su bili potpuno poraženi, a grad je pao pod bizantsku vlast. Platno je bilo preneseno u Carigrad i tamo je ostalo idućih 260 godina. Postoji cijeli niz zapisa o platnu iz tog doba.
Kad je Carigrad 1204. poharala vojska 4. križarskog pohoda sačinjena od Mlečana i Franaka koji su umjesto u Svetu zemlju krenuli na prijestolnicu Bizanta, platno je palo u ruke Francima.
Papa je ekskomunicirao vinovnike ovog pohoda, a platno se u idućem razdoblju skrivećki prenosilo i navodno su ga preuzeli vitezovi templari u čijem je vlasništvu bilo tijekom XIII i XIV stoljeća.
Francuski kralj Filip IV je 1312. godine raspustio red, da bi dvije godine kasnije 54 visoko rangiranih vitezova bilo spaljeno na lomači kao heretici, a kralj Filip je preuzeo cjelokupnu imovinu ovog reda.
Ne zna se pouzdano što je bilo s platnom od vremena kad je ono oteto u Carigradu, a ponovo se pojavljuje kao vlasništvo viteza križara Geoffroya de Charnyja 1357. kad je bilo pokazano u crkvi Blažene Djevice Marije u Lireyju u francuskoj pokrajini Champagne.
Idućih stotinjak godina platno je često mijenjalo lokaciju, ali je stalno bilo u vlasništvu te familije dok ga konačno posljednja nasljednica te loze nije poklonila knezu Ludvigu I Savojskom.
Opet je platno mijenjalo lokacije po različitim imanjima spomenute loze da bi u noći s 3. na 4. prosinca 1532. umalo bilo uništeno. U kapeli u Chambéryju u kojoj je bilo čuvano, izbio je požar, unutrašnjost kapelice potpuno je izgorjela, a samo platno doživjelo je oštećenje.
Nekoliko kapljica rastaljena metala oštetilo je platno, a iz požara je izvučeno doslovno u posljednjem trenutku. Časne sestre klarise uskoro su obnovile dijelove platna koji su bili spaljeni, ušile su ukupno 16 zakrpa, a kako bi ga ojačale podšile su ga s nizozemskim lanenim platnom.
1578. platno je napokon premješteno u Torino gdje se čuva i danas. U međuvremenu platno je bilo premještano samo dva puta, zbog ratnih opasnosti: 1706. u Genovu kad su Francuzi opsjedali grad i tijekom 2. svjetskog rata u samostan Montevergine u talijanskoj pokrajini Kampaniji o kojem smo već pisali u Dijalogu, ali iz sasvim drugih razloga.
Nakon smrti posljednjeg talijanskog kralja čija je familija Savoy stoljećima imala u svom posjedu Torinsko platno, sukladno njegovoj želji platno je predano Svetoj stolici.
Početak znanstvenih istraživanja
Platno je kroz cijelu povijest bilo predmetom posebnog štovanja kršćana, a razvojem znanosti početkom prošlog stoljeća postalo je i predmetom znanstvenih istraživanja.
Sve je započelo 1898. kad je talijanski fotograf Secondo Pia došao do revolucionarnog otkrića nakon što je fotografirao Torinsko platno. Slabo vidljiv obris na platnu je kod razvijanja fotografije na negativu postao sasvim jasan. Uočavao se lik preminulog čovjeka s vidnim tragovima rana koje su u svemu odgovarale Isusovim ranama opisanim u evanđeljima.
Torinsko platno toliko je pobudilo pažnju znanstvenika da je uskoro nastala zasebna znanstvena disciplina sindonologija (od grčke riječi “sindon” – platno).
Od tog trenutka različiti ateisti i nevjernici osobito su motivirani da dokažu da se radi o krivotvorini i tako znanstveno podupru svoje vjerske stavove.
Znanstvenici sa Sorbone, kao jedne od istaknutijih znanstvenih institucija koja njeguje ateistički svjetonazor pokušali su pod vodstvom Yves Delagea dokazati da je platno krivotvorina.
Međutim, suprotno očekivanjima, na zasjedanju Akademije znanosti u Parizu 1902., ovaj je znanstvenik objavio da su s medicinske točke gledišta svi pokazatelji, koji uključuju anatomske detalje otiska i tragove krvi na platnu, jednostavno odviše precizni da bi bili djelo nekog slikara.
Delage je zaključio da se na Torinskom platnu mogao vidjeti autentičan lik Isusa iz Nazareta. Mogućnost da se radi o nekoj drugoj osobi procijenio je na 1:10 milijardi.
Cijeli niz znanstvenika u idućim se godinama bavio Torinskim platnom i manje više dolazili su do istih zaključaka. Sve je ukazivalo da je Torinsko platno doista bilo Isusov pogrebni pokrov.
Max Frei je 1973. provodio istraživanje peludi nađene na Torinskom platnu. Identificirao je 58 vrsta peludi različitih biljaka. 38 od tih vrsta raste isključivo na području današnje Judeje. Tri su biljke endemske i rastu isključivo u Svetoj Zemlji. Najveći dio peludi pripada posebnoj vrsti bodljikavog grma, a pozicioniran je na obrisu muškarca oko glave sugerirajući od koje vrste biljke je napravljena trnova kruna.
STURP
Sva ova istraživanja koje su išla u prilog autentičnosti Torinskog platna potaknula su 1977. formiranje interdisciplinarne skupine STURP sastavljene od više desetaka znanstvenika koji su mahom bili ateisti, agnostici ili pripadnici židovske vjere. Znanstvenici su bili uvjereni da će korištenjem najnovije tehnologije i temeljitom znanstvenom analizom utvrditi da se radi o krivotvorini.
U Torino je dovezeno nekoliko tona najmodernije opreme, znanstvenih instrumenata koji su uključivali različite kamere za znanstvenu fotografiju s opremom za visokorezolucijske snimke i kalibraciju, spektrometre (infracrvene, rendgenske, ultraljubičaste), rendgenske uređaje, termografske uređaje, mikroskope, VP-8 analizatore slika itd. Samo priprema opreme koja je korištena trajala je dvije godine, uključujući probne eksperimente u SAD-u.
STURP je svoje službene zaključke objavio 1981. godine nakon opsežne analize podataka. Ključni zaključci glase:
Slika nije umjetničko djelo: Nisu pronađeni pigmenti, boje, nijanse ili mrlje na vlaknima platna. Rendgenska fluorescencija, mikrokemijska analiza i ultraljubičasta/infracrvena evaluacija isključile su upotrebu boja kao metode stvaranja slike.
Slika prikazuje stvarnu osobu: Slika na platnu prikazuje stvarni ljudski oblik muškarca koji je bio bičevan i razapet, s anatomskim točnim detaljima (npr. tragovi bičevanja i krvi).
Krvne mrlje su stvarne: Mrlje krvi sadrže hemoglobin i daju pozitivan test na serumski albumin, što potvrđuje prisutnost prave krvi.
3D informacije: Analiza s pomoću VP-8 analizatora slike pokazala je da slika sadrži jedinstvene trodimenzionalne informacije kodirane u njoj, što ukazuje na kodiranje udaljenosti između platna i tijela.
Nastanak slike ostaje misterij: Slika nije rezultat izravnog kontakta tijela s platnom u svim područjima (npr. lice pokazuje visoku razlučivost koja se ne može objasniti samo kontaktom). Nisu pronađeni uvjerljivi fizikalni, kemijski, biološki ili medicinski mehanizmi koji bi u potpunosti objasnili nastanak slike.
Mnogi od znanstvenika koji su krenuli proučavati Torinsko platno s namjerom da dokažu da je krivotvorina nakon što su se suočili s rezultatima svojih istraživanja obratili su se na katoličanstvo ili produbili svoju vjeru. Thierry Casabianca, Dr. August Accetta , Mark Antonacci, John Wanger i Bill Lauto samo su neki od njih.
Pokušaj osporavanja
Rezultati istraživanja STURP-a bili su ozbiljan udarac za pobornike teze da je Torinsko platno krivotvorina. Nasušno su trebali neku slamčicu sumnje za koju će se uhvatiti. I onda je 1988. provedeno radiokarbonsko (C-14) datiranje platna kako bi se utvrdila njegova starost. Uzorci su poslani u tri neovisna laboratorija: u Oxford (Ujedinjeno Kraljevstvo), Tucson u Arizoni (SAD) i Zürich (Švicarska)
Sva tri laboratorija dala su vrlo slične rezultate: Torinsko platno potječe iz razdoblja između 1260. i 1390. godine, što znači da je nastalo u srednjem vijeku, a ne u doba Isusa Krista.
Ovo istraživanje i danas će većina ateista navoditi kao dokaz da je Torinsko platno krivotvorina, a teza o uskrsnuća Isusa Krista samo bajka u koju vjeruju naivni kršćani.
Istraživanja koja su uslijedila ukazala su na svu neprincipijelnost i neprofesionalnost znanstvenika koji su manipulirali činjenicama ne bi li dokazali svoje premise o negiranju autentičnosti Torinskog platna.
N. Rogers, kemičar iz Los Alamos National Laboratory, otkrio je 2005. da je uzorak korišten za C-14 datiranje sadržavao pamuk i tragove boje, što ukazuje na to da je uzorak uzet s dijela platna koji je bio restauriran, nakon požara 1572., a ne s originalnog dijela. Njegov znanstveni rad može se pogledati ovdje.
Statistička analiza Rianija, Atkinsona i suradnika iz 2013. je pokazala značajnu heterogenost među rezultatima triju laboratorija, što sugerira da uzorci nisu bili reprezentativni za cijelo platno. O istraživanju se više može pogledati na poveznici ovdje.
Ponovna analiza sirovih podataka koju su proveli Casabianca i suradnici, 2019. otkrila je proučavanjem neobjavljenih podataka iz 1988. varijabilnost među uzorcima, što dovodi u pitanje pouzdanost tadašnjih rezultata. Više o ovom istraživanju može se pogledati na poveznici ovdje.
Znanstvenici Walsh i Schwalbe u svom radu iz 2020. zbog statističke heterogenosti i potencijalne kontaminacije, predlažu novo datiranje platna s uzorcima iz različitih dijelova. Njihov rad može se pogledati na poveznici ovdje.
Ovo nisu jedini radovi koji su osporili sporna istraživanja datiranja Torinskog platna kompromitiranom metodom C14, ali sasvim su dovoljna za razumijevanje ove problematike.
Sudarij iz Ovieda
U Oviedu u Španjolskoj čuva se još jedna relikvija, sudarij, tj. ubrus koji je bio na Isusovoj glavi, još za vrijeme dok je bio na križu te kasnije prilikom transporta do grobnice da bi nakon polijeganja u grob, ubrus bio odložen, ali je zbog toga što je na njemu bila krv pokojnika morao biti “sahranjen” s Njim.
Slično kao i Torinsko platno i Sudarij iz Ovieda je prošao svoj povijesni put, umalo bio uništen da bi u novije vrijeme na njemu napravljen cijeli niz znanstvenih istraživanja.
Španjolski centar za sindonologiju proveo je više studija o Sudariju iz Ovieda, uključujući forenzičke i kemijske analize tkanina i mrlja. Njihova istraživanja potvrđuju da tkanina potječe iz ranokršćanskog razdoblja, s tragovima krvi i ozljeda koje odgovaraju mučenju i raspeću.
Pelud koja je pronađena na sudariju pripada čak tri endemične biljke koje rastu isključivo na području Svete zemlje. Raspored krvnih mrlja u potpunosti se poklapa s onima na Torinskom platnu, krvna grupa je AB kao i na Torinskom platnu i relikvijama Krvi Kristove, a jedino istraživanje koje se suprotstavlja tezi da je sudarij autentičan je, pogađate, famozno radiokarbonsko datiranje C14.
“Mali” je problem što ovaj put C14 relikviju datira u razdoblje između 7. i 9. stoljeća pa je teško objasniti kako su navodni falsifikatori radili mrlje od krvi po identičnoj shemi, te kako su mogli znati da će u 20. stoljeću mikroskopski biti moguće ustanoviti pripadnost čestica peluda pa su odlazili na dalek put po endemijske biljke ne bi li svoje falsifikate učinili vjerodostojnijm 13 stoljeća kasnije.
Datiranje C14 samo je sebe isključilo iz skupine relevantnih forenzičnih istraživanja i nizom drugih “bisera”. Uglavnom sudarij koji u potpunosti potkrijepljuje autentičnost Torinskog platna nije bio na Isusovom licu za vrijeme uskrsnuća i stoga nema Gospodinov otisak u negativu.
Konkretan dokaz uskrsnuća
Najveći značaj Torinskog platna sadržan je upravo u činjenici da otisak na platnu predstavlja jedinstven primjer slijeda nadnaravnih procesa koji se u potpunosti slažu s kršćanskim vjerovanjem u Uskrsnuće.
Znanstveno je već bilo dokazano da slika nije nastala nanošenjem boje, spaljivanjem ili nekakvom kemijskom reakcijom.
Pa kako je onda nastao otisak na Torinskom platnu?
Jedino valjano rješenje ponudio je dr. Jackson koji je provodio istraživanja sa svojim timom i koji tvrdi da je slika nastala intenzivnom eksplozijom vakuumskog ultraljubičastog zračenja emitiranog iz svake trodimenzionalne točke tijela u Platno.
Pri tom je uslijed zračenja došlo do dehidracije i obezbojenja površinskih vlakana platna. Ovo zračenje, s valnim duljinama između 100 i 200 nm, uzrokovalo je oksidaciju celuloze u tkanini, stvarajući trodimenzionalnu, fotografski negativnu sliku. Da bi se to dogodilo, tijelo je moralo postati mehanički prozirno.
Jackson je izvorno predstavio ideje o ultraljubičastom zračenju u radu iz 1991., “An Unconventional Hypothesis to Explain All Image Characteristics Found on the Shroud Image“, a kasnije ih je proširio u istraživanjima nakon 2008. godine.
Istraživanje talijanske agencije ENEA (Paolo Di Lazzaro i suradnici), objavljeno 2010. pod naslovom “Deep Ultraviolet Radiation Simulates the Turin Shroud Image“, eksperimentalno je testiralo hipotezu o nastanku slike na Torinskom platnu putem vakuumskog ultraljubičastog zračenja.
Zaključak tog istraživanja je da bi za stvaranje cijele slike na platnu bila potrebna ekstremno visoka energija (u rasponu od 34 teravata u kratkom naletu), što je trenutačno izvan dosega prirodnih ili poznatih tehnoloških izvora.
Sasvim je izvjesno da će Torinsko platno odigrati presudnu ulogu u razumijevanju i daljnjem razvoju kvantne fizike.
Sudeći po svim navedenim znanstvenim istraživanjima, Torinsko platno neupitni je dokaz Isusova uskrsnuća i ostavljeno je čovječanstvu s razlogom.
