Svi smo se “opekli” barem jedanput u životu dok smo pokušavali pomoći drugima. I to ne onima u financijskom škripcu, već emocionalno hendikepiranima koji uvijek misle da im netko nešto duguje.
Zašto se to događa?
Mislim da je riječ o teretu duga i asimetriji moći jer pomoć vrlo često stvara nejednak odnos. Naime, osoba koja treba i traži pomoć – zbog toga se katkad osjeća inferiorno ili “dužno” što, ako je riječ o emocionalno nezrelim osobama, stvara nesvjesnu ogorčenost. Osoba koja im pomaže možda je svjedokom njihova najtežeg životnog razdoblja, a ljudi se, nakon oporavka, žele distancirati od svoje prošlosti ili neuspjeha pa se katkad okrenu baš protiv onih koji su im najviše pomogli, ali su vidjeli i njihove najveće slabosti, što je njima neoprostivo.
I otuda izdaja. Međutim, ta izdaja nije ništa drugo nego mehanizam uspostavljanja lažnog osjećaja moći ili brisanja tog “duga”. Oni će, kako bi opravdali vlastitu nezahvalnost, s pomoću raznih mentalnih konstrukcija pokušati izbjeći osjećaj krivnje. I što je najgore, uglavnom im to uspijeva jer je riječ o osobama koje jednostavno nemaju unutarnji kapacitet za zahvalnost, a nemaju ga zato što su to redovno ljudi s manipulativnim crtama ličnosti koje altruizam vide kao slabost koju treba iskoristiti.
Bezuvjetno davanje i postavljanje granica
Ali to nam ne bi trebalo smetati, odnosno mi se zbog toga ne bismo smjeli osjećati loše.
Štoviše, ako se osjećamo iskorišteno ili imamo osjećaj da smo ispali budale, to puno govori i o nama. Govori da možda nismo bezuvjetno davali, ali i da ne znamo postaviti granice. Ako često pomažemo “pogrešnim” ljudima, njima to postane nekako normalno, podrazumijeva im se, štoviše, neki to čak smatraju i našom obvezom iako nas ničim nisu zadužili.
A što je najgore, jednom kad im prestanemo pomagati – ispadne kao da nikad ništa nismo učinili za njih! To je doista najveći paradoks čitave ove psihološke igre.
Ali baš je zato postavljanje granica iznimno važno, a i u tome je bit one naše dobro poznate poslovice – odnosno naše sramote. Osjećamo sramotu jer smo na neki način izdali sami sebe. Jer se nismo ogradili jasnim granicama i jer smo drugome dopustili da svoje prazne baterije puni na našem punjaču.
Što baciš niz vodu, naći ćeš niz vodu
Međutim, ponavljam, mi se ni u jednom trenutku ne bismo zbog svega toga trebali osjećati loše. Dobra djela i plemenitost uvijek se vraćaju onome tko ih čini, uglavnom iz neočekivanih izvora. I nije na nama da razmišljamo o tome tko će nam i kako nešto vratiti, nego da uvijek budemo s prave strane života, da budemo dobro, ali i dobri – i ništa nam se osim dobra neće vratiti.
Dakle, kad nekome učinimo dobro, uglavnom nam ga neće vratiti oni kojima smo to dobro i učinili. Baš naprotiv. Netko posve drugi zatvorit će taj naš krug dobrote – “dobrim”.
Netko će nam negdje izići ususret kada to najmanje očekujemo, netko će nam s lakoćom pomoći riješiti neki nama naizgled nerješiv problem. A katkad će nas jednostavno zaobići neki problem, ali toga nećemo biti svjesni.
“Naš se današnji uspjeh ne smije mjeriti količinom sutrašnje žetve, nego kvalitetom današnjeg sjemena. Sijmo dobro i budimo sigurni da će nam se to dobro na kraju i vratiti.”
