Razgovarali smo s dr. Marijom Viscovichem povratnikom iz SAD-a. Mario je diplomirao strojarstvo i magistrirao inženjerstvo na Sveučilistu City Collegeu u New Yorku te doktorirao filozofiju inženjerstva okoliša na Sveučilištu Kennedy-Western.
Ovaj hrvatski domoljub podijelio je s nama crtice iz svog iznimno zanimljivog i bogatog životnog iskustva.
Gdje ste rođeni i kako je tekao vaš životni put?
Rođen sam u Labinu, a odrastao u obližnjem selu Viškovići, tamo sam završio osnovnu školu, nakon toga sam pohađao srednju tehničku strojarskog smjera u Puli, potom višu tehničku u Mariboru da bih 1969. godine pobjegao u Trst.
Što vas je nagnalo da pobjegnete?
Ja sam odrastao u jednoj siromašnoj obitelji koja nije baš bila poželjna u Jugoslaviji. Iz obitelji nas je četvero pobjeglo. Bio sam politički emigrant, iako sam bio mlad, nikako se nisam slagao s komunističkim i socijalističkim idejama.
U Mariboru sam za vrijeme studija imao problema zbog pjevanja hrvatskih domoljubnih pjesama, a već je jedan moj brat bio u Njemačkoj, drugi u Americi i nije mi trebalo puno da i ja krenem na put. Otišao sam u Trst, a iz Trsta u Capuu kod Napulja da bi 1970. otišao dalje u Ameriku.
Kako ste se snašli u Americi?
Prvi posao bio mi je u restoranu, ali sam već nakon dva mjeseca našao posao kao tehnički crtač. Vrlo sam brzo napredovao, promijenio nekoliko firmi i nakon dvije godine sam upisao fakultet. Nakon pet godina studiranja uz rad diplomirao sam strojarstvo. Od 9:00-17:00 sam radio, a nakon toga boravio na fakultetu.
Magisterij sam napravio po istom modelu, po danu posao, a navečer fakultet. U to sam vrijeme radio u jednoj od najvećih farmaceutskih firmi “Merck and Co Inc.” i tamo sam se dobro osjećao. Filozofija ove tvrtke bila je da ulaže u ljude i da pusti darovite pojedince da se razvijaju. S dvadeset i sedam godina već sam vodio tri odjela. U svoje sam projekte uključivao sitne inovacije i nadređenima se je svidjelo kako vodim projekte koje su mi dali i vrlo brzo sam tu napredovao.
Uskoro su mi ponudili sredstva i infrastrukturu za istraživanja kako bi se poboljšali naši procesi proizvodnje antibiotika na kojima smo gubili milijune dolara zbog kontaminacije u reaktora nečistim zrakom. Uspio sam pronaći rješenje za taj problem. Tada sam promaknut, postao sam jedan od viših menadžera i imao veća primanja.
Sa svoje sam pozicije bez suglasnosti mogao potpisivati projekte do 24 milijuna dolara.
Paralelno s tim, dobio sam ponudu iz gospodarske komore države New Jersey i tamo sam postao predsjednik uprave za energetiku okoliš i posude pod pritiskom.
Koliko ste dugo ostali u Merck Company?
Ostao sam deset godina, a onda sam odlučio biti poduzetnik. Sada oženjen, s dvoje male djece, odlučio sam presložiti svoje vrijeme…
A supruga Vam je Amerikanka?
Ne, supruga je rođena u Zagrebu, emigrala je s roditeljima u Italiju s tri i pol godina i sa sedam je došla s roditeljima u New York, a upoznao sam je u jednom grčkom restoranu. Oženili smo se još 1972, ona je diplomirala i magistrirala endlessly literaturu i književnost, ja sam je motivirao da ide dalje, na kraju je odslušala još dvije godine doktorskog materijala, a u međuvremenu nam je rodila i četvero djece.
Da se vratimo na vaše poduzetništvo, kako vam je išao privatni posao?
Nakon što sam otvorio svoju firmu poslovi su počeli sami dolaziti, nisam trebao angažirati agencije niti davati oglase, poslovni ljudi znali su me još iz Mercka, poslovi su sami dolazili, bio sam dobro plaćen i mogu reći da sam u svemu tome i uživao. Volio sam svoj posao. Tvrtku sam imao sve do 2016. kad sam otišao u mirovinu.
Kad i kako ste se odlučili za doktorat?
Dvijetisućite godine, kad mi se posao već bio uhodao, odlučio sam patentirati svoje rješenje za kontaminirani zrak u procesu proizvodnje antibiotika koji sam otkrio za Merck, a koji oni tada nisu željeli patentirati zbog mogućnosti da ga koristi i konkurencija.
Tada sam shvatio da mi nedostaje stručnog znanja i onda sam krenuo proučavati materiju, pa kad sam već ionako učio bilo bi šteta da ne iskoristim tu činjenicu za stjecanje akademske titule. Tako sam napravio doktorsku disertaciju za projekt kojeg sam započeo još u Mercku.
Jeste li imali kakve kontakte s Hrvatskom zajednicom?
Uvijek sam bio u kontaktu s našim zavičajnim klubovima, oni su bili organizirani oko nogometnih klubova koji bi onda otvorili svoje restorane koje su naši ljudi rado posjećivali.
Devedesetih se sve to jako intenziviralo, počeli smo skupljati novac za oružje, hranu i lijekove za Domovinu. Bio sam i predsjednik njujorškog ogranka Hrvatskog svjetskog kongresa kao i raznih drugih asocijacija. Bio sam i izabran za ambasadora Hrvatskog svjetskog kongresa u ECOSOC-u pri Ujedinjenim narodima.
Friends of Vukovar je još jedna organizacija u kojoj sam bio aktivni član i posredstvom koje smo poslali stotine tisuća dolara za obnovu Vukovara.
Bio sam i rizničar i tajnik u Hrvatsko-američkom kongresu.
Bismo li mogli reći da ste bili lobist za Hrvatsku?
Apsolutno, sastajali smo se s diplomatima iz drugih država, organizirali primanja za strane diplomate.
Imao sam kontakt i s administracijama triju američkih predsjednika i jednom potpredsjednicom, a radi se o Ronaldu Reaganu, Georgeu Bushu starijem, Donaldu Trumpu i Hillary Clinton.
Kako ste se odlučili vratiti u Hrvatsku?
Pa svake smo godine dolazili na ljetovanje i djeca su jako zavoljela domovinu svojih predaka. Kako su odrastali sve smo više vremena provodili u Hrvatskoj da bi napokon jedna, a potom i druga kćer odlučila preseliti se u Hrvatsku. One su se tu poudale, a uskoro im se pridružio i njihov brat, dvojbi više nije bilo i sada je samo najstarija kćer ostala u Americi, a svi ostali vratili smo se u Lijepu našu.
Rekli ste da ste pokrenuli i Hrvatsku školu u New Yorku?
Pa nije to bila škola u sustavu američkog obrazovanja, ali tu se učio hrvatski jezik, zemljopis, povijest i folklor. Škola radi i danas, a preuzela ju je naša Hrvatska katolička zajednica u Astoriji.
Recite nam nešto o sustavu zbrinjavanja otpada kojeg ste prezentirali u Puli, Rijeci i diljem Hrvatske?
Istraživao sam i pronašao način kako učinkovito primijeniti iskorištavanje otpada i njegovo pretvaranje u energiju bez spaljivanja uz pomoć tzv. plinifikatora. Ulaganje od milijun dolara vrati se u periodu od 6 do 7 godina i problem otpada bitno se smanjuje.
O ovoj metodi organizirao sam predavanja na fakultetima u Puli, Rijeci, Osijeku te ostalim gradovima diljem Hrvatske. Na konferenciju u Puli doveo sam znanstvenike iz Hrvatske i svijeta, ali nije bilo političke volje da se pokrene ova proizvodnja i upotreba.
Društveno ste angažiran, uključeni ste u društveno politička događanja na više načina?
Uvijek sam bio uključen na neki način, još me je pokojni predsjednik Tuđman zbog mojih aktivnosti odlikovao Redom hrvatskog pletera za moj doprinos u kulturi i gospodarstvu.
Ali, od kada sam se vratio živjeti ovdje, uvidio sam da država nije organizirana, da postoji struktura, ali da je potpuno nefunkcionalna. Povratnici nemaju baš nikakvu podršku, a birokracija guši bilo kakvu volju za ulaganjem i poduzetništvom. Naši ljudi koji žive u inozemstvu me zovu, informiraju se o mogućnostima povratka, raspituju kako je to moguće da nema nikakve podrške povratnicima?
Dijaspora je ogroman hrvatski kapital, ali ljudi koji su sposobni, znaju posao i mogu investirati ne dobivaju nikakve signale da su dobrodošli u svojoj domovini.
To se mora promijeniti.
