Franjevački Duhovno-pastoralni Centar Visoko oglasio se na svom Facebook profilu vrlo snažnom i značajnom objavom o moliteljima na trgu. Tekst koji je napisan urezuje se u srca, jer su izgovorene riječi Istina.
Stoga njihovu objavu prenosimo u cijelosti:
TKO IMA UŠI NEKA ČUJE. TKO IMA OČI NEKA PROGLEDA.
Jer kad muškarac klekne pred Gospodinom – nebo se otvara. I zemlja više nije ista. Isus dolazi! I ovaj svijet više neće biti isti
Kada je Isus liječio bolesne, ozdravljao, izgonio demone i oživljavao mrtve, uvijek bi nakon toga ozdravljenoga upozorio da ne govori nikome. Nije želio da se ljudi vežu uz Njega zbog znamenja i čudesa. Poticao je da vjera bude utemeljena na njegovoj riječi, da se rodi u našim srcima: „Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!” (Iv 20,29). Jer „stoga sam i došao da propovijedam” (usp. Mk 1,38).
No kada je trebalo doći do konačne pobjede, i kada je ona došla, došla je javno. Došla je pompozno. Konačna pobjeda nije došla skriveno. Došla je u muci, u krvavom poniženju, u bičevanju (Iv 19,1), u pljuvanju (Mt 26,67), u trnovoj kruni (Iv 19,2), u ismijavanju (Mt 27,29), u križu – sredstvu sramote koje je postalo drvo života. „Krist nas otkupi od prokletstva Zakona, postavši za nas prokletstvom – jer pisano je: Proklet je tko god visi na drvetu” (Gal 3,13). Cijeli je svijet tada gledao Onoga koji je rekao da je Bog kako visi razapet. I svijet se izrugivao: „Ti koji razvaljuješ Hram i za tri ga dana sagradiš, spasi sam sebe! Ako si Sin Božji, siđi s križa!” (Mt 27,40).
No upravo tada, u trenucima najveće tame, nebo se otvorilo: „I gle, zavjesa se hramska razdrije odozgor dodolje, nadvoje; zemlja se potrese, pećine se raspukoše, grobovi otvoriše i tjelesa mnogih svetih preminulih uskrsnuše” (Mt 27,51–52). Grijeh je izbrisan (usp. Heb 9,26). Sotona je poražen i javno otkriven (Kol 2,15). Čovjek je otkupljen (1 Kor 6,20). I to nije učinjeno u skrovitosti, nego javno – pred očima svijeta – jer to je bila objava vječnoga Kralja: „A ja kad budem uzdignut sa zemlje, sve ću privući k sebi” (Iv 12,32).
Pobjeda je došla tako da je cijeli ondašnji svijet tome svjedočio – promatrao, naslađivao se, ismijavao – jer, eto, Onaj koji se predstavljao za Boga sada ne može sebe spasiti. No to je bio taj hod: hod u pobjedu, hod u vječnost, hod u kojem je smrt poražena, Sotona pobijeđen, a čovječanstvo otkupljeno. Nebo se otvorilo, a oni koji su čekali u „krilu Abrahamovu” sada su mogli stati pred lice Gospodnje.
Zato danas oni koje se naziva klečavcima kleče javno. Do sada su klečali u crkvama, u skrovitosti svojih domova, sami, s obiteljima, s braćom i sestrama, u skrušenosti i poniznosti raskajana srca – a to i jest najvažnije: srce ponizno koje kleči pred Gospodinom. Sada kleče javno, pod reflektorima svijeta, obnavljajući lice zemlje noseći teret muke i progonstva križa, suobličujući se Isusu na njegovu križnom putu, koji je padao pod teretom križa – izbičevan –popljuvan i ismijavan.
Zlo je na križu javno poraženo i zato se danas mnogi bune, negoduju, viču da se treba moliti unutar zidova crkava i domova, da javnom svjedočanstvu vjere nije mjesto. Govore kako je „vjera nešto osobno, nešto što treba ostati skriveno, nečujno, prigušeno”, dok bezboštvo i bezvrijednost trčećim korakom nadglasavaju sve.
Vjera jest osoban odnos s Bogom, ali su njezine implikacije javne, kao što je i grijeh osoban, ali su isto tako i njegove posljedice javne i prelijevaju se u društvo poput poplave koja ruši sve barijere. Zato se trese svijet, trese se pakao zbog javne molitve na trgu, zbog podignute brane vjere i nade koja zaustavlja pobješnjelu poplavu grijeha.
Upravo na tom mjestu dolazimo do temeljne pogreške onih koji danas ponavljaju mantru da se „treba moliti unutar zidova” i pritom se pozivaju na Isusove riječi o molitvi u skrovitosti. Takvo pozivanje pokazuje da, nažalost, ne razumiju ni Pismo ni Onoga koji je te riječi izgovorio. Isus ne govori o bijegu iz javnosti, nego o ulasku u nutrinu. Kada kaže: „Ti, naprotiv, kad moliš, uđi u svoju sobu, zatvori vrata i pomoli se Ocu svojemu koji je u skrovitosti” (Mt 6,6), On ne propisuje prostor molitve, nego antropologiju srca. Ta „soba” nije zidana prostorija, nego savjest, unutarnje svetište čovjeka, mjesto gdje se čovjek ogoljuje pred Bogom, gdje moli Očenaš sa svim njegovim prošnjama koje traže sazrijevanje, obraćenje, praštanje i nutarnju preobrazbu. Jer kako uopće možeš iskreno moliti: „Otpusti nam duge naše kako i mi otpuštamo dužnicima našim”, ako nisi ušao u dubinu vlastitoga srca, suočio se s vlastitim ranama, zamjeranjima i grijesima? Isus, dakle, govori o skrovitosti nutrine, a ne o zabrani javnog svjedočanstva.
Isti obrazac nerazumijevanja pojavljuje se i ondje gdje ljudi Isusove riječi svode na vanjsko, opipljivo i mjerljivo. Kada Isus kaže: „Srušite ovaj hram i ja ću ga u tri dana podići”, oni se ismijavaju jer misle na kamenje, zidove i godine gradnje (usp. Iv 2,19–21). A Evanđelje jasno pojašnjava: „On je govorio o hramu svoga tijela.” Tako je i s molitvom: tijelo čovjeka jest hram Duha Svetoga (usp. 1 Kor 6,19), a srce je oltar na kojem se susreću Bog i čovjek. Molitva u skrovitosti ne isključuje javnu molitvu — ona je njezin preduvjet i njezino izvorište. Ono što se ne rodi u srcu, ne može se ni iznijeti pred svijet; ali ono što se u srcu zapali, ne može ostati skriveno.
Zato je pozivanje na „skrovitost” kao izgovor za šutnju i povlačenje kukavičluk i zloupotreba Božje riječi. To je selektivno citiranje koje služi opravdanju vlastite mlakosti, straha ili prilagodbe svijetu, a ne poslušnosti Evanđelju. „Jesmo u svijetu, ali nismo od svijeta.” Upravo se u toj napetosti vjere i svijeta razotkriva problem mnogih samoproglašenih „teologa i bibličara” našega vremena, koji Božju riječ vade iz njezina konteksta, lišavaju je dubine i pretvaraju u sredstvo ušutkivanja svjedočanstva. No Božja riječ nije mrtvo slovo, nego živa i djelotvorna (usp. Heb 4,12): ona prodire do srži, razotkriva nakane srca i traži čovjeka cijeloga — srce koje kleči u skrovitosti i tijelo koje se ne boji kleknuti javno u svijetu.
Krist nikada nije pozvao na vjeru koja se skriva od svijeta, nego na vjeru koja se u nutrini rađa i potom postaje svjetlo: „Ne može se sakriti grad što leži na gori” (Mt 5,14). Skrovitost je izvor, a ne cilj. Molitva se rađa u nutrini, ali se ne smije ugušiti prije nego što donese plod — jer ono što je istinski od Boga, kad se jednom zapali u srcu, neminovno obasjava svijet.
I ne, neće javnu molitvu krunice zaustaviti nijedna sila, jer svjetlo je došlo u ovaj svijet. Kao što je zlo i grijeh javno poraženo na križu, tako će biti i s ovim bezbožnim društvom: otvoreno, javno, ne više samo u skrovitosti doma ili crkve, nego dok muškarci kleče i mole s krunicama u rukama na trgovima, u zajedništvu vjernika pred bolnicama, javno se naviješta poraz svijeta kakvog smo do sada poznavali i rađanje novoga čovjeka koji u poniznosti srca kleči pred Kraljem kraljevâ, Gospodarom gospodarâ, Gospodinom Isusom Kristom.
„Klečavci” danas javno svjedoče snagu Uskrsnuća. Njihova molitva, nekoć skrivena unutar zidova crkava i obiteljskih domova, sada izlazi na trgove i ulice. Oni kleče s krunicom u ruci, suočeni s podsmijehom, uvredama i osudama, baš kao što je i Isus bio izložen zloj buci svijeta. Kao što je bič parao Isusovu kožu, tako i danas bezboštvo pokušava probiti njihove molitve, ograđeni prostor javnoga duhovnog oltara na kojem se grijeh svijeta prinosi na križu pobjede. Mediji ismijavaju njihov čin, kao što su se nekada ismijavali Isusu: „Onaj koji je tvrdio da je Bog, sada ne može spasiti samoga sebe” (usp. Mt 27,40).
No Isusovo poniženje donijelo je slavlje križa, pobjedu nad zlom. Isto tako i poniženja „klečavaca” nose jeku te pobjede. Njihova poniznost jača je od svake sile koja ih želi zaustaviti. Jer svaki muškarac koji kleči pred Gospodinom više nije zarobljen plodom neposluha koji ga je udaljio od Boga. On svjedoči izvornu Božju zamisao: da muškarac vodi stvorenja prema jedinstvu sa Stvoriteljem i vječnom zajedništvu u radosti djece Božje. To je čovjek čije su srce, duša i tijelo obnovljeni vjerom, nadom i ljubavlju.
Klečanje nije slučajan čin, nije trik ni hir. Ono dolazi iz vremena priprave – iz vremena pustinje u kojoj se duša oblikuje molitvom, tišinom i kušnjama. Kao što je Isus u pustinji bio kušan od Zloga, ali ga je pobijedio istinom Božje riječi, tako i muškarac koji kleči prolazi svoju unutarnju pustinju. U toj pustinji kušan je vlastitim slabostima, glasovima svijeta i sumnjama, ali Božja milost vodi ga do križa, do pobjede. Iz pustinje, iz tihoga susreta s Božjim šapatom, rađa se snaga za javno svjedočanstvo.
U tom javnom činu klečanja muškarci snagom krunice – duhovnih lanaca koji vežu sotone ovoga svijeta – svjedoče da nema sile koja može nadvladati svjetlo Božje milosti, pravednosti i milosrđa. Molitva koja je niknula u skrovitosti sada odjekuje trgovima. To je hod srca Isusovim križnim putem prema Golgoti, priprava za slavlje pobjede na križu.
Sjetimo se prizora kada su farizeji doveli preljubnicu da je osude. Svijet je tada sudio neumoljivo, tražeći kamen za smaknuće. No Isus, jedini pravi Sudac, sagne se i piše po tlu: „Tko je od vas bez grijeha, neka prvi na nju baci kamen” (Iv 8,7). I dok svijet sudi, Isus liječi i oprašta, jer „Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu” (Iv 3,17).
On poziva na obraćenje, oprašta svakome jer njegova blizina pobuđuje nadu i radost obraćena i raskajana srca. Njegovo saginjanje prema zemlji simbolizira poniznost i blizinu onima koje društvo prezire. Pokazuje nam Boga koji silazi s nebesa i dolazi na zemlju u poniznosti betlehemskih jaslica – da donese novi život svakome tko povjeruje (usp. Lk 2,7).
„I Riječ tijelom postade i nastani se među nama, i vidjesmo slavu njegovu – slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca – pun milosti i istine“ (Iv 1,14).
Preljubnica je povjerovala. Nazvala ga je Gospodinom, za razliku od farizeja koji su svjedočili njegovim čudima i propovijedima, ali ga nisu priznali kao Gospodina. Lakše im je bilo nazvati ga i priznati ga samo Učiteljem nego Bogom te tako otkriti vlastitu grešnost pred drugima. No Isus ih je prozreo: „Tko je bez grijeha…” – i oni su otišli, jedan po jedan, počevši od starijih (usp. Iv 8,9). Nisu se usudili baciti kamen jer bi tada pali njihovi prividi svetosti, pale bi njihove maske.
Preljubnica je klečala. Nije pobjegla, iako je mogla. Najgore je prošlo – preživjela je, nitko je nije kamenovao. No osjetila je milost, blizinu i milosrđe Gospodina. Ni on, jedini bez grijeha, nije je osudio: „Ni ja te ne osuđujem. Idi i odsada više nemoj griješiti“ (Iv 8,11).
Jer on nije došao osuditi svijet, nego ga spasiti – i ponovno podići čovjeka iz blata grijeha u dostojanstvo djeteta Božjega.
Mnogo je protivnika – pa čak i među tzv. katolicima – koji se protive javnoj molitvi na trgovima, govoreći da molitva treba biti u skrovitosti, ne razumijevajući da Isus govori o skrovitosti srca, a ne nužno prostora. Jer On koji kaže: „Ti, naprotiv, kad moliš, uđi u svoju sobu…” (Mt 6,6), također kaže: „Tako neka svijetli vaša svjetlost pred ljudima, da vide vaša dobra djela i slave Oca vašega koji je na nebesima“ (Mt 5,16).
Apostoli su molili u Dvorani Posljednje večere, ali su molili i na trgovima, hrabro naviještajući uskrsloga Gospodina (usp. Dj 2,14; 3,1–11). Klečanje na javnim mjestima postaje proročki znak – vanjski izraz unutarnje milosti – poput svjetiljke postavljene na svijećnjak (usp. Mt 5,15).
Nema sile koja može zaustaviti muškarca koji kleči pred Bogom. Nema sustava, nema režima, nema zakona, nema tame koja može nadvladati svjetlo koje sjaji iz klečećega srca. Sjeme vjere, nade i ljubavi već je posijano. I izraslo je. I donosi plod – plod obnove obitelji, naroda i domovine. Muškarac koji kleči više ne grize plod neposluha. On čuva i obrađuje vrt povjeren mu od Boga. S krunicom u ruci i poniznošću u srcu utire put novome čovječanstvu koje slavi Isusa Krista, Kralja kraljevâ i Gospodara gospodarâ.
Kao što je zlo javno poraženo na križu, tako će biti i s bezbožnim strukturama ovoga vremena. Javno!
Muškarci koji kleče s krunicom u ruci ne provociraju svijet — oni ga pozivaju na obraćenje. Njihovo klečanje nije politički čin, nego liturgija srca izlivena u javni prostor. To je navještaj da postoji Kralj pred kojim se prigiba svako koljeno.
„Zato Bog njega preuzvisi i darova mu ime, ime nad svakim imenom, da se na ime Isusovo prigne svako koljeno nebesnika, zemnika i podzemnika“ (Fil 2,9–10).
Klečanje je naš odgovor. Naš prinos. Naš križ.
Jer kad muškarac klekne pred Gospodinom – nebo se otvara. I zemlja više nije ista. Isus dolazi! I ovaj svijet više neće biti isti.
Krist Pavlvs Dodaj
Polupani kolumnisti problem nasilja svode na vulgarne birtijaške dosjetke
Duhovni boj na trgovima: Kakav je učinak ankete i zašto im je krunica trn u oku?
