Na Veliki petak sjećamo se, klanjamo se i proglašavamo Boga, Isusa ožiljaka. Njemu neka je sva slava i hvala, vazda i zauvijek. Amen.
„Žedan sam.“
Jedino Ivanovo Evanđelje bilježi te riječi. Isus ih je izgovorio, kako nam je rečeno, ne kao odjek tjelesnoga grla, potrebe za tekućinom, nego s namjerom: „kako je Isus znao da je sve dovršeno, da bi se ispunilo Pismo, reče: Žedan sam“ (Ivan 19, 28). Ipak, ne bismo trebali misliti kako su te riječi izmišljene ili neiskrene.
Prije, tijekom svoga služenja Isus je posljednjega velikoga dana Blagdana sjenica ustao i povikao:
„Ako je tko žedan, neka dođe k meni! Neka pije koji vjeruje u mene! Kao što reče Pismo: Rijeke će žive vode poteći iz njegove utrobe!“ (Ivan 7, 37–38).
„voda koju ću mu ja dati postat će u njemu izvorom vode koja struji u život vječni“ (Ivan 4, 14).
A sada, na križu, Onaj koji je izgovorio te riječi i sȃm je žedan. Zašto nam se to govori? Zašto je činjenica da je Isus žedan važna?
Svijet se promijenio na Svisvete godine 1755. U Lisabonu u Portugalu desetominutni potres, a nakon njega plimni val i požari usmrtili su otprilike 60.000 ljudi, mnogi od njih smrskani su urušavanjem crkava u kojima su se okupili kako bi proslavili tu kršćansku svetkovinu.
Prema moralnoj filozofkinji Susan Neiman (r. 1955.), za mnoge zapadne intelektualce taj nemili događaja prirodnoga zla dokazao je da se Bogu više ne može vjerovati. Francuski filozof Voltaire izrekao je oštre riječi u jednoj pjesmi:
„Jesi li onda siguran da sila koja bi stvorila
svemir i utvrdila zakone sudbine,
ne bi mogla pronaći čovjeku prikladno mjesto,
nego potresi moraju uništiti ljudski rod?“
I tako se u moderno doba povjerenje premjestilo s Boga na čovjeka. I činilo se da djeluje. Sljedećih nekoliko stoljeća obilježili su tehnički napredak, znanstveni razvoj i učenjačka kritika Biblije.
Međutim, vrhunac modernizma bilo je XX. stoljeće, koje je otkrilo kako je povjerenje u čovjeka ozbiljno iznevjereno i da je bilo pogrješno postavljeno: mehanizirano klanje milijunā u dva svjetska rata, komunizam, Auschwitz i prijetnja nuklearnim uništenjem. Pa kamo se sada okrećemo ako ne možemo vjerovati Bogu ili čovjeku?
Križ se izravno obraća ovomu svijetu moralnoga i prirodnoga zla. Kao što je prorok Izaija prorekao:
„Za naše grijehe probodoše Njega, za opačine naše Njega satriješe. Na Njega pade kazna – radi našega mira, Njegove nas rane iscijeliše“ (Izaija 53, 5).
Križ dokazuje da Bog nije podalje od ljudske patnje kako je Voltaire zamišljao, niti će ljudsko zlo imati posljednju riječ. Naš Bog je nekoć žeđao, kao i mi. Krvario je, kao i mi, u ovom postojanju palih ljudi i paloga svijeta. U Kristu je Bog ušao u svijet ljudske patnje, sȃm je trpio, pobijedio patnju i sada ima ožiljke koji to dokazuju.
Gotovo dva stoljeća nakon Voltairea teolog Edward Shillito (1872.–1948.) ponudio je pjesmu s posve drukčijim pogledom na patnju koju doživljavamo. Evo dviju kitica te pjesme:
„Ako nikada tražili nismo, sada tražimo Tebe.
U tmini gore oči Tvoje, jedine zvijezde naše.
Moramo vidjeti ubode trnja na čelu Tvome.
Moramo imati Tebe, o Isuse od Ožiljaka…
Bogovi drugi bijahu jaki, a Ti bijaše slab.
Oni su nesmetano jahali, a Ti si se spoticao do prijestolja.
Ali ranama našim samo rane Božje govoriti mogu.
A ni jedan bog nema rȃnā, nego Ti sȃm.“
Na Veliki petak sjećamo se, klanjamo se i proglašavamo toga Boga, Isusa ožiljaka. Njemu neka je sva slava i hvala, vazda i zauvijek. Amen.
John Stonestreet
engleski izvornik https://breakpoint.org/the-scars-and-thirst-of-christ-on-good-friday-2/
Više prijevoda tekstova Johna Stonestreeta dostupno je na poveznici ovdje.
