Causae mortis
Uloga rimskog prokuratora u procesu protiv Isusa bila je višestruka.On je imao pravo u okviru izvršne ovlasti osuditi na smrt. Cjelokupna sudska vlast, uključujući suđenje za krvne delikte bila je povjerena upravitelju Judeje posebnim carskim mandatom.
Budući da je Judeja granična provincija carstva, s čestim pobunama i žarištem nesigurnosti, u službu upravitelja ulazile su kako sudska tako i vojnička vlast. Jednom doveden pred Pilata Isus nije mogao biti osuđen zbog vjerskih razloga, nego društvenih. Zbog toga veliki svećenici svoju vjersku motiviranost osude mijenjaju u političku odnosno društvenu.
Ovako širok postavljen okvir u kojemu se židovski ustanci i samo prozvani kraljevi nemirnih pokrajina Judeje i Galileje dovode u vezu s Isusom morao je ostaviti dojam na Pilata. Upravo u ovom pravcu ide optužba velikih svećenika. U njoj je Isus prikazan kao onaj koji unosi pobunu, ruši pravni poredak i neprijatelj je carstva.
Razlozi Isusove osude, zbog kojih je bio kažnjen razapinjanjem, morali su odgovarati počinjenom teškom zločinu. Razapinjanja u Judeji onog vremena bila su „rezervirana“ za neprijatelje Rimskog carstva. Tu ulaze samo politički i društveni razlozi.
Na temelju Rimskog kaznenog prava moguće su optužbe po dva članka kojima je obuhvaćena optužba Velikog vijeća protiv Isusa. To su perduellio (teško neprijateljstvo prema zemlji) i crimen maiestatis populi Romani imminutae (šteta koja se nanosi ugledu rimskog naroda). Međusobno ih je teško razgraničiti, ali obje optužbe nose sa sobom smrtnu kaznu.
Bez obzira kojoj se pravnoj mogućnosti utekao Pilat kod donošenja presude, činjenica je da je titulus crucis „Kralj židovski“ sažet opis kaznenog djela. Isus je dakle optužen i ubijen od službene Rimske vlasti kao onaj koji nosi opasnost državnom poretku. Ipak ostaje činjenica da Pilat nije progonio i njegove sljedbenike. Iz toga se nameće zaključak da on nije vjerovao u Isusovu stvarnu krivnju, ali ga je žrtvovao poradi osobnih razloga.
Religiozno – teološki motivi osude
Isusova smrt nije bila ni naravna ni slučajna. Njegova se smrt mora promatrati u kontekstu posljedice sukoba između njega i okoline. Pogled na evanđelja donosi zaključak da je Isus umro zbog svog načina života koji je u potpunosti bio služenje Bogu. Stoga možemo reći da je konačni oblik Isusova služenja Bogu njegova smrt na križu.
Za razumijevanje bilo kojeg motiva Isusove osude teolozi uvijek polaze od njegova javnog djelovanja. Posebno ističu navještaj Kraljevstva Božjega i kritiku zakonskih uredbi. Nadolazeće Kraljevstvo Božje temeljeno na ljubavi, milosrđu i praštanju neminovno dokida dotadašnji društveni poredak, te nadilazi stari poredak Zakona.
U ustrajnoj brizi za čovjeka i njegovo dobro, Isusu su predbacivali da se ne brine za predaje starih (usp. Mt 7, 5). Naviještajući Boga koji djeluje iz eshatološke pozicije (tj. iz pozicije raja), potpuno slobodnog od čovjekovih razmišljanja o zakonima, s milosrdnom ljubavlju spremnom svakom čovjeku dati ponudu spasenja, Isus sebe postavlja kao model i kao „sredstvo“ po kojemu je jedino moguće doći k Bogu koji oslobađa.
Time izlazi iz okvira navjestitelja Božje riječi i stavlja se iznad Zakona i Mojsija, te prestaje biti kao drugi učitelji koji svoj autoritet crpe iz autoriteta Mojsijeva. Opraštajući grijehe, Isus pronosi poruku spasenja onima koji su prekršitelji Zakona. Čuvarima Zakona to je moralo smetati jer jedino Bog ima pravo otpuštati grijehe. Zato su ga i prozvali huliteljem Boga, obogotvoriteljem.
Kritikom morala, kritikom shvaćanja vjerskih propisa, ženidbe, kritikom načina prinošenja žrtava i sl. Isus se izravno zamjerione samo farizejima, nego i saducejima. Danas nam kritika življenja zakonske religioznosti može izgledati daleka i neshvatljiva, ali u ono vrijeme bila je strogo osuđivana od onih koji su održavali taj poredak.
Družeći se s grješnicima poput carinika i javnih prijestupnika jasno je obezvrjeđivao židovsko shvaćanje svetosti i Božje pravde. Isus zasigurno nije bio među onima koji nisu poštivali Hram, niti je on svojim propovijedanjem radosne vijesti dao naslutiti ideju ukidanja Zakona. Dapače, priznavao je i poštivao autoritet Zakona (Mk 12, 29 –30; Mt 5, 17). Zakon je dan ljudima kako bi bili milosrdni jedni prema drugima i slobodni, a Boga častili svim srcem i pameću.
Legalistički pristup Bogu trebalo je zamijeniti pristupom kakvo ima dijete prema Ocu. Kritiziranje ljudskih propisa vezanih uz Zakon dobilo je na težini onog trenutka kada je javno zauzeo negativni stav prema dotadašnjoj praksi hramskog kulta. Hram kao mjesto osobite Božje prisutnosti za svakog Židova, mjesto gdje se Bog časti, gdje se dobiva oproštenje grijeha, mjesto s kojim su povezane sve važne vjerske, političke ali i ekonomske odluke, bilo je pod udarom Isusove „teologije oslobođenja“.
U evanđelju svetoga Marka veliki se svećenici prvi put spominju u događaju sudskog procesa. Oni su neprijateljski raspoloženi prema Isusu. To i ne čudi budući da je Isus gestom čišćenja Hrama izravno doveo u pitanje omraženu i podmitljivu kastu židovskih svećenika, te općenito cjelokupnu židovsku vjersku hijerarhiju. Ovo daje povoda smatrati da je događaj čišćenja bio inicijalni događaj velikim svećenicima u postupku protiv Isusa.
Saduceji koji su nositelji i čuvari vjerskog kulta, te čuvari strukture društvenog života u Židova mogli su u ovom Isusovom postupku vidjeti njegov izravni napad na kult i poredak. Iako proročka gesta, čišćenje Hrama bilo je u svrhu poziva na obraćenje i pročišćenje svega što se ispriječilo Božjoj milosti ili je deformiralo poruku. Jednako tako mogla je biti i upozorenje da će se završiti povijest tog mjesta, a jednom je već bio razoren, ako se ne okrenu k Bogu.
Znamo da su 37 godina nakon ovih događaja Rimljani uistinu i srušili Hram. Činom čišćenja Isus je na neki način prisilio građane Jeruzalema da se odluče između dotadašnjeg dvoličnog odnosa prema Svetome i radikalnog obraćenja. Ovakvo Isusovo ponašanje izazvalo je velike skandale i mržnju tvrdokornog dijela Židova. Zbog toga se u procesu pred Sinedrijem pojavljuju optužbe da se pravio Bogom.
Očito je da su Isusovi progonitelji stvarno mislili da od njega moraju braniti Boga i Božja prava. Karakterizirajući ga kao bogohulitelja, vjerski poglavari osudili su Isusov nauk i donijeli odluku da ga smaknu.
Najstarija zapisana predaja u 1 Kor 15, 3 – 4 govori da je Isus ispunio Pismo jer je umro za naše grijehe, bio pokopan i uskrsnuo treći dan. To znači da ne smijemo zaboraviti tražiti motive Isusovoj smrti u providonosnom Božjem planu za spas svijeta. U tom naumu poslanje Isusa iz Nazareta je oslobođenje čovječanstva od ropstva grijehu.
I Isus sam za sebe kaže da je došao svoj život darovati kao otkupninu za mnoge (usp. Mk 10, 45). Slijedimo li Božju riječ u 1 Iv 4, 9 – 10 prema kojoj je Bog tako ljubi čovjeka da je dao svoga Sina kao pomirnicu za naše grijehe, dolazimo do zaključka da je Isusova nasilna smrt dio Božjeg nauma spasenja (usp. Mk 8,3).
Društveno – politički razlozi
Javnost je pratila Isusovo djelovanje s velikim zanimanjem. Među Židovima se pojavio reformator koji nema nikakvih ambicija prema vlasti i materijalnoj koristi, obdržava Zakon i istodobno kritizira ljudske uredbe koje se odnose na Zakon ponašajući se kao onaj koji je oslobođen od njihovih spona.
Svi prateći „skandali“ Isusovih službi propovijedanja, ozdravljanja i oslobođenja nisu ostavili stanovnike Judeje i Galileje u neznanju glede informacija koje su kružile o njemu. Jer da bi bio moguć onaj silni broj Židova koji je preko propovijedi sv. Petra na dan silaska Duha Svetoga povjerovao u Krista i dao se krstiti morala je među njima živjeti uspomena na Isusa i poruku kojom su već za njegova života bili zahvaćeni.
U Evanđeljima doista vidimo Isusa okruženog brojnim slušateljima, povremeno i tisućama. Pa i pored toga što mnogi među njima nisu mogli do kraja razumjeti njegovu poruku Isus je uvijek mogao „računati“ na veliki broj onih koji su mu bili publika. Stoga se utjecaj Isusova djelovanja mora ozbiljno uzeti u obzir ako se želi razumjeti činjenica da je i vlast krenula protiv njega.
Josip Flavije opisuje da je strah zbog okupljanja masa oko Ivana Krstitelja razlog zašto ga je Herod Antipa dao uhiti i ubiti. Svaki čovjek donosi odluke iz svoje životne pozicije. Tiranin Herod u masama okupljenim oko jednog čovjeka, koji mu je ujedno osporavao način života, vidi opasnost od pobune i opasnost za vlastiti život. Smaknućem Ivana Krstitelja nastoji kontrolirati situacijom.
Ovo Flavijevo razmišljanje primjenjivo je i na Isusa do kojega dolaze Herodove prijetnje, pa je izvješće u Lk 13, 31:„U taj čas pristupe neki farizeji i reknu mu: “Otiđi, otputuj odavde jer te Herod hoće ubiti.”“, znakovit i povijesno utemeljen. Isus je neumoran u izgradnji novih relacija među ljudima, te kidanju granice i krivih odnosa između ljudi i Boga. Takvo djelovanje potiče na promjene društvenog poretka, a poticaji na njih dolaze iz baze, dakle običnog puka.
Zbog toga se Isusov navještaj ne tiče samo vjere nego neminovno i ustrojstva cjelokupnog društva. Govor o marginaliziranim, progonjenim i potlačenim upućuje na uspostavu odnosa kakvi vladaju u Božjem Kraljevstvu. Pred ovim Kraljevstvom i njegovim poretkom nužno mora nestati zemaljsko kraljevstvo sa svojim poretkom. Ono će dokrajčiti zemaljsku vlast i sve njegove oblike zlouporabe moći i zakone tlačenja.
Političku silu proglašava prividnom a zemaljske moćnike privremenimn vladarima svijeta. Isusa stoga shvaćaju kao nositelja poruke o uspostavi Kraljevstva Božjega čiji „program“ implicitno sadrži napad na društveni poredak, te na koncu i samo Carstvo. Zato su njegovo djelovanje morale pratiti i političke vlasti.
Jedan od razloga zainteresiranost za Isusa bila je i neobičnost ideoloških stavova Isusovih učenika prije nego su postali njegovi učenici. Među njima su na smrt suprotstavljene struje zelota (treća po brojnosti supina Židova koji su zagovarali borbeno djelovanje protiv Rimljana do konačnog oslobođenja) i carinika.
Onaj koji uspijeva pomiriti i ujediniti ekstremne i različite struje društva, sigurno postaje predmetom zanimanja svih strana. No, to ujedno znači i porast mržnje te netrpeljivosti od onih koji se osjećaju ugroženo mogućim promjenama stanja u društvu.
Nemoguće je bilo Isusovim protivnicima shvatiti njegovo javno djelovanje kao nepolitično u situaciji velike političke i ratne napetosti između osvajačke rimske vlasti i narodnih ustanaka. Za stvaranje slike o Isusu kao onoga koji želi uspostavu Izraelskog kraljevstva pobrinule su se židovske vjerske vlasti u montiranom procesu.
I to im je pošlo za rukom. Iz konteksta izvučen i svjesno izmijenjen sadržaj Isusovih riječi i djela stvorili su elemente za stvaranje slike Isusa kao zelota. Zbog toga je Isus i procesuiran kao zelot, pod izlikom prevencije pobune protiv carstva. Za Židove je Isus bogohulitelj, ali religiozne motive osude mijenjaju u političke. Od tog trenutku možemo govoriti i o političkom procesu.
Kao što već rekosmo, osuda je imala politički sadržaj, što nam pokazuje kazna kojom je Isus osuđen. Razapinjanje na križ bila je, prema rimskom kaznenom pravu, kazna za pobunjenike protiv Rimskog carstva ili za odbjegle robove. To je politička kazna za delikte protiv društvenog i političkog poretka, a ne opća kriminalna pravda.
Rimsko carstvo počiva na ideji Pax Romana koja je u osnovi povezana s priznavanjem religijskog kulta, a osobito kulta rimskog cara. I budući da je Rimsko carstvo značilo političko – religijski poredak u svijetu, onda možemo zaključiti da je Isus osuđen u ime rimskih državnih bogova koji su jamčili Pax Romana.
Isus je dakle osuđen kao politički pobunjenik, jer njegovo razapinjanje na križ ne bismo mogli drugačije shvatiti osim kao kaznu za pobunjenika protiv Rimskog carstva i kao kralja Židova. Optužnicu presude napisala je na križu vladajuća politička vlast – Kralj Židova (INRI).
Zaključak
Isusova smrt, a time i cijeli sudski proces i osuda, može se razumjeti samo promatranjem njegova života. Oni su posljedica Isusova djelovanja. Temeljna silnica njegova života je navještaj Boga Oca i radosne vijesti za siromašne, potlačene i odbačene. Zbog toga se ne može postići povijesno razumijevanje Isusa ako se zanemari teološka pozadina njegova života.
U cijelom procesu progona i osude pronalazimo Židove kao predstavnike nevjernog svijeta. I oni su kao i Pilat tek figure političke moći, potkopani svojom strukturalnom slabošću. Politička moć nije nužno zla sama po sebi, ali u sebi ima opasni idolatrijski korijen.
Sudski proces, koji je povijesni događaj, preobražava se i postaje simbol procesa koji trajno ostaje. Zato će Isus kroz cijelu povijest ostati u sudskom procesu, odbačen od svih kasnije nastalih skupina koje imaju povijesne zastupnike u židovskim vođama i Pilatu. Ali unatoč tomu, Božja priroda je služenje i ljubav koja se daruje. Isus je otkrio koliko Bog ljubi čovjeka. Više od toga unutar naše povijesti nije mogao učiniti.
Bog je odlučio dijeliti s nama našu povijest. Ona ima svoju vrijednost iako mnogi znakovi govore drugačije. Povijest se mijenja na bolje putem preobrazbe čovjeka i njegovih djela. S druge strane, Isusovo poslanje govori i o sakrivenoj strani Isusovoj. Doista je prirodno da čovjek umre za Boga kao što bi umro za domovinu ili za neku ideju. Ali, potpuno je nezamislivo, iako smo se mi na to već navikli, da Bog umre za čovjeka.
Trebamo imati hrabrosti, osobito danas, iznijeti govor o muci i križu u njihovoj jasnoći. Nemaju na žalost svi tu hrabrosti ili su izgubili smisao za križ i muku. Pokušaj da se križ prikaže kao nesreća koju treba sretno prebroditi velika je opasnost. Tu se skandal križa želi izblijedjeti kako bi se istaknula nezasluženost spasenja ili očuvala Božja svemoć jednostranim naglašavanjem uskrsnuća.
No, postoji još jedno gore lukavstvo koje je manje primjetno, a zato i više opasno. To je nastojanje da se značenje križa zamijeni „sloganom“ Bog je ljubav. Njega je moguće usuglasiti s vjerovanjem bilo koje religije i eto nam međureligijskog dijaloga ili ekumenizma. Ekumenizam i međureligijski dijalog trebamo voditi, ali kako?
Lukavstvo ovog pristupa je u tome što Isus tu pada u drugi plan, i onda to više nije istina križa niti novost Sina pribijena na križu, nego neko drugo evanđelje. Tu se očituje lukavost sotone.
A znamo što sv. Pavao u poslanici Galaćanima 1, 8-10 misli o „nekom drugom evanđelju“: „Ali kad bismo vam mi, ili kad bi vam anđeo s neba navješćivao neko evanđelje mimo onoga koje vam mi navijestismo, neka je proklet! Što smo već rekli, to sad i ponavljam: navješćuje li vam tko neko evanđelje mimo onoga koje primiste, neka je proklet. Doista, nastojim li ovo pridobiti ljude ili Boga? Ili idem li za tim da ljudima ugodim? Kad bih sveudilj nastojao ljudima ugađati, ne bih bio Kristov sluga.“
Besjedu križa nije lako shvatiti niti implementirati u život. Ali, ona izbavlja od zla i vodi u vječni život. Jer „uistinu, besjeda o križu ludost je onima koji propadaju, a nama spašenicima sila je Božja.“, 1 Kor 1, 18
O autoru i izvoru: Autor rada Sudski proces Isusa Krista, osuda i smrt, čiji je sastavni dio i ovaj tekst originalnog naslova “Causae mortis” (uz tematske cjeline “Isusovi posljednji dani u Jeruzalemu”i “Uloge Sinedrija i Poncija Pilata u sudskom procesu protiv Isusa“)je fr. Kristijan Dominik Gerbic, OP , policijski kapelan u Policijskoj upravi primorsko-goranskoj.
Tekst je izvorno objavljen u „PopCop-u“ , eksperimentalnom glasilu policijske kapelanije PU PG, koje je nastalo iz želje da se duhovni sadržaji i planirana predavanja o Isusovim posljednjim danima učine dostupnima širem krugu čitatelja. Sam naziv glasila, PopCop , simbolična je složenica koja spaja svećenički poziv (tradicionalni naziv „pop“ iz glagoljaške baštine krčke biskupije) i policijsku službu (eng. „cop“), ukazujući na neraskidivu vezu duhovne podrške i svakodnevnog policijskog poziva u službi mira i sigurnosti.
