Velika Subota. Za Isusove učenike to je bio dan sudara s bolnom realnošću. Gospodin je dan ranije razapet, umro i pokopan. S njim je pokopana i nada o uspostavi Kraljevstva Božjeg na zemlji. Sve su im lađe potonule.
Slike ozdravljivanja bolesnih, uskrisivanja mrtvih, hodanja po moru miješale su se s patnjom Velikog petka, bičevanjem, razapinjanjem…
Zašto je dozvolio da Mu to učine?
Možda je ipak bio samo prorok?
Ali opet, „gle, zavjesa se hramska razdrije odozgor do dolje, nadvoje; zemlja se potrese, pećine se raspukoše” (Mt 27,51). Ljudi govore da se „grobovi otvoriše i tjelesa mnogih svetih preminulih uskrsnuše te iziđoše iz grobova nakon njegova uskrsnuća, uđoše u sveti grad i pokazaše se mnogima”(Mt 27, 52:53).
Gospodinova Majka je znala neupitno da je rodila Sina Božjega. Ipak, bila je duboko potresena mukom koju je njeno Dijete podnijelo. Ona je iščekivala, ali je to iščekivanje bilo bolno.
A, Isus? Gdje je Isus bio tog zadnjeg dana u tjednu kako ga Židovi računaju?
Nesumnjivo se taj dan, te godine, dogodio središnji trenutak cijele ljudske povijesti. Te subote izmijenila su se duhovna počela.
Isus je dan ranije kao besprijekorni svetac, kao čovjek bez greške, mane i grijeha podnio najveću muku koju je ikada podnio neki čovjek. Umro je na križu i zauvijek promijenio perspektivu svakom ljudskom biću.
Božja svemoć i poslušnost do kraja
Isus Krist, pravi Bog, ali i pravi čovjek dao je zadovoljštinu za prve ljude koji su u idealnim uvjetima života napravili jedinu grešku koju nisu smjeli. Odbili su slijediti volju Očevu. Bili su Mu neposlušni i kao posljedica toga protjerani iz Njegove stalne blizine. U ljudski je život ušao grijeh, a s njim i bolest i smrt.
Sada je jedan čovjek, u najgorim mogućim uvjetima, kao potpuni pravednik izvrgnut najvećim poniženjima i nezamislivim bolima. Ipak, potpuno je slijedio volju Očevu. I bio Mu je poslušan do kraja.
Kao pravi Bog mogao je otkloniti tu čašu žuči od sebe da je htio, ali nije.
U Ivanovu evanđelju saznajemo da je u Getsemaniju na Njegovu riječ svjetina koja ga je došla uhititi pala kao pokošena.
Ali tu se je Gospodin zaustavio. Nije dalje koristio svoju Božju svemoć protiv krvnika. Poput jaganjca prepustio se volji Očevoj i krenuo prema svojoj muci i križu. Taj čin bio je dokaz da je mogao izbjeći gorku sudbinu, ali zbog nas ju je prihvatio.
Nakon podnesene muke i smrti kao savršenog čina ljubavi i poslušnosti Ocu, kojim je zadovoljio za grijehe čovječanstva i otvorio put spasenja, jedan je čovjek svojom žrtvom otključao vrata raja za cijelo čovječanstvo baš kao što ga je Adam svojim grijehom zaključao za cijelo svoje potomstvo.
Silazak u Šeol
Ali, te subote, Isus nije krenuo odmah u raj, nije ni uskrsnuo još, to će se dogoditi tek u nedjelju. Umjesto toga Isus je sašao nad pakao. Što je tamo radio?
Pitanje je to koje već stoljećima intrigira kršćanske teologe i vjernički puk.
Isus se spustio u stanje smrti u kojem su boravile duše umrlih, osobito pravednici koji su iščekivali Otkupitelja. Židovi ga zovu Šeol, Grci Had, a latinski je prijevod bio Inferno. Kasnije će, postepeno tijekom vremena, Inferno postati riječ kojom se označava pakao.
Iako se radi o istoj duhovnoj stvarnosti, i u Šeolu je postojala značajna razlika u statusu duša pravednika i duša onih koji su Boga odbacili. O tome nam svjedoče Isusove riječi iz prispodobe o bogatašu i siromahu Lazaru kojeg su nakon smrti anđeli prenijeli u krilo Abrahamovo.
Kad bogataš umrije i u mukama pita malo vode, Abraham mu odgovara „između nas i vas zjapi provalija golema te koji bi i htjeli prijeći odavde k vama, ne mogu, a ni odatle k nama prijelaza nema” (Lk 16,26).
Ovdje moramo naglasiti da iako većina biblijskih prijevoda, pa tako i hrvatski, spominju pakao kao bogataševu lokaciju, u grčkom izvorniku Novog zavjeta piše da je bogataš u mukama u Hadu. Ne koristi se Gehena koja je sinonim za pakao.
Dakle, kako je raj bio zaključan, nameće se zaključak da su i krilo Abrahamovo i bogataševa pozicija smješteni u Šeolu tj. Hadu.
Oslobođenje pravednika
Kako nam prispodoba govori, pravedne duše tješile su se u krilu Abrahamovu.
Te duše, koliko god da su pravedne bile, ipak nisu mogle iz Šeola u raj. Odnosno, nisu mogle dok su vrata bila zaključana.
Ni Mojsije ni David, ni Abraham ni Izak ni Jakov ni Ivan Krstitelj pa čak ni Josip, Gospodinov sveti poočim, nitko još nije bio u stanju direktne Božje prisutnosti – svi su oni bili u velikom iščekivanju te neizrecive milosti. Sve pravedne duše čiji je ovozemaljski život prestao prije nego je pravedni Sudac zasjeo na svoje prijestolje željno su iščekivale taj susret s Njim.
I svi oni su, te Velike, najveće subote u povijesti čovječanstva, napokon dočekali susret oči u oči s Kraljem kraljeva i Gospodarom gospodara i dobili potvrdu svog zajedništva s Bogom kao ispunjenje onoga prema čemu su već bili usmjereni u trenutku svoje smrti.
Dočekali su objavu Kristove pobjede i ispunjenje nade koju su nosili da su njihove životne odluke, i namisli njihovih srdaca koje su im prethodile, bile u spasonosnom odnosu s Isusom Kristom. Napokon su bili oslobođeni, smrt je pobijeđena.
Pozicioniranje duše prema Kristu
Zadovoljena je beskrajna Božja pravednost.
A, upravo zbog te pravednosti moguće je i da su duše prokletnika staroga svijeta imale svoj susret s Isusom, makar je ishod bio jasan već od trenutka od kad su napustili ovaj svijet, kao u slučaju bogataša iz prispodobe, što ne mijenja činjenicu da su već na partikularnom sudu, u trenutku smrti, postale svjesne svoje sudbine. No, ovdje moramo istaknuti da Crkva ne naučava da je time došlo do susreta koji bi mijenjao ili određivao sudbinu onih koji su već bili osuđeni.
Crkva u Katekizmu Katoličke Crkve (br.1022) potvrđuje da
„Svaki čovjek već od časa smrti, u posebnom sudu koji mu život stavlja u odnos prema Kristu, prima u svojoj besmrtnoj duši vječnu nagradu ili kaznu: ili treba proći kroz čišćenje, ili će neposredno ući u nebesko blaženstvo, ili će se odmah zauvijek osuditi.”
Dakle, ključan je odnos prema Kristu. Iako nije konkretno istaknuto, ovo pravilo zasigurno vrijedi za svakog čovjeka, iz svakog naroda i svakog vremena.
Tajna Kristova djelovanja
Ali što ćemo s dušama koje su umrle prije Kristova silaska Velike Subote?
Neki ranokršćanski teolozi poput Klementa Aleksandrijskog znatno naglašenije vide širinu Kristova djelovanja tog dana.
Odlomak iz prve Petrove poslanice o Isusovu silasku nad pakao;
“U njemu otiđe i propovijedati duhovima u tamnici koji bijahu nekoć nepokorni, kad ih ono Božja strpljivost iščekivaše,
u vrijeme Noino…
Klement u svom djelu Stromata (VI, 6) tumači;
“Gospodin je propovijedao Evanđelje onima u Hadu… da se spase svi koji vjeruju, iako su umrli prije njegova dolaska…“
To bi značilo da je cijeli stari svijet te subote dobio pravorijek svojih sudbina u vječnosti.
Iako je Istočna Crkva značajnim dijelom ostala pri takvim razmišljanjima, Zapadna ih je većim dijelom odbacila.
Odlomak iz Petrove poslanice nije intrigantan samo zbog mogućnosti odgođenog spasenja koje dolazi nakon Isusova silaska nad pakao kako ga vidi Klement, (dok Katolička Crkva naučava da se partikularni sud događa u trenutku smrti) nedoumice izazivaju i „duhovi” iz Petrove poslanice kojima je Isusova propovijed na Veliku Subotu namijenjena.
Po nekima radi se o dušama pravednika iz Noina vremena, po drugima o dušama grešnika iz istog tog vremena, a po trećima se radi o palim anđelima iz vremena Noe, kojima je Isus došao objaviti svoju pobjedu.
Novi duhovni parametri
A što je bilo sa Šeolom, tom velikom čekaonicom za duše staroga svijeta?
Pravednici su s Isusom krenuli u raj, prokletnici su ostali odbačeni u najdubljim ponorima gdje nema Božje prisutnosti, a oni koji su trebali čišćenje, prema vjeri Crkve, prolaze kroz stanje pročišćenja koje nazivamo čistilištem”.
Možda je čekaonica nastavila djelovati, ali pod ponešto izmijenjenim okolnostima. Ipak, valja reći da otajstvo stanja mrtvih prije Krista kao i odnos Šeola i kasnijeg nauka o čistilištu ostaje djelomično skriven.
U svakom slučaju neupitno je da su na Veliku subotu, uspostavljeni novi duhovni parametri: raj je iznova postao mjesto dostupno ljudima, ljudski je život dobio novu perspektivu, a duše pravednika su dočekale trenutak svog oslobođenja, Isuse – hvala Ti!
