HVALJEN ISUS I MARIJA! MILOST VAM I MIR OD GOSPODINA NAŠEGA ISUSA KRISTA, KOJI PREBIVA U SVOM SVETOM HRAMU, A I U NAŠIM SRCIMA PO DUHU SVETOM I SVOJOJ MILOSTI! MIR VAM I DOBRO!
Blagoslovljen i radostan početak novoga radnog tjedna! Ponedjeljak je, pa nas, kao i školarce, čekaju nove radne i školske obveze. Zahvalimo Gospodinu za ovo jutro, svježe i jesensko, oblačno, ali bez kiše. Kiše nije bilo ni jučer, kad je također došlo mnoštvo hodočasnika.
Izmolimo svoje uobičajene molitve: zahvalu za noć, molitvu za zaštitu od nečistih sila i preporuku da nas Gospodin nadahnjuje i vodi u dobru, da bismo bili na hvalu slave njegove, kako nas uči Apostol.
Osamdeset godina i hvala za svaki dan
Jučer sam navršio osamdeset godina. Sveti pisac kaže da je zbroj naših dana sedamdeset godina, a osamdeset ako smo snažni. Nisam snažan, ali hvala Bogu za sve dane i, kao što veli Apostol, milost Božja nije bila neplodna po mojim svećeničkim rukama i riječima.
Stiglo je toliko čestitaka da nisam uspio svima osobno odgovoriti. Dopodne sam bio u ispovjedaonici, zatim je ovdje u samostanu uslijedio svečani ručak kakav znaju prirediti samo časne sestre, a popodne dirljivo druženje s braćom i sestrama i njihovim potomstvom, doduše u ograničenu broju, jer bi za sve koliko nas ima trebala velika dvorana.
Hvala Gospodinu i mojim roditeljima, koji se nisu bojali života u najtežim danima za naš narod, nakon rata i poraća. Najstariji se brat rodio, kako je znala govoriti pokojna baka, „u prevratu”, u siječnju 1945. Bilo je to vrijeme neizvjesnosti i tuge, jer se nije znalo hoće li se otac, hrvatski vojak, vratiti s Križnoga puta. O tome ima nešto i u onoj Priči iz života. Spasile su ga neustrašivost, hrabrost i svetost, a i molitve. Uvijek je, pa i u ratu, uza se imao molitvenik fra Anđela Nuića, koji, vjerujem, u ovom ili onom izdanju ima svaka hercegovačka obitelj.
Stoga još jednom velika hvala svima vama, a najprije Gospodinu Bogu i Međugorskoj Gospi. U Međugorju sam kao župnik služio od 1982. do 1988., a ovdje sam i sada, već četvrt stoljeća. I nadalje se preporučam u vaše molitve, koje su moćne, a i ja ću moliti s vama i za vas, pa i ovim putem, molitvom Časoslova, što iz dana u dan činimo već više od osam godina!
Glava i majka svih crkava
Crkva se danas sjeća posvete bazilike svetoga Ivana u Lateranu, odnosno crkve Svetoga Otkupitelja te svetih Ivana Krstitelja i Ivana apostola i evanđelista. Evo malo iz povijesti te bazilike.
U Rimu postoje četiri glavne bazilike: bazilika svetoga Petra u Vatikanu, bazilika svetoga Pavla izvan zidina, bazilika Svete Marije Velike te katedrala Presvetoga Spasitelja i svetih Ivana Krstitelja i Ivana Evanđelista u Lateranu, koju zovu i Sveti Ivan Lateranski ili, kraće, Lateranska bazilika. Od njih je najstarija i najvažnija upravo Lateranska bazilika, čiju posvetu danas slavimo.
Premda papa danas živi uz baziliku svetoga Petra, Sveti Ivan Lateranski službena je rimska prvostolnica i crkva Svetoga Oca. To znači da nije samo matična crkva Rimske biskupije nego i matična crkva cijeloga svijeta.
Od Neronove odmazde do Konstantinova dara
Sama zgrada ima dugu i bogatu povijest. Godine 64. nepredvidljivi i okrutni car Neron okrivio je kršćane za razorni požar u Rimu i za odmazdu dao pogubiti mnoge od njih, među njima i svete apostole Petra i Pavla. Godine 65. skovana je zavjera za ubojstvo Nerona u kojoj je sudjelovao i imenovani konzul Plaucije Lateran (Lateranski). Kad je Neron za nju doznao, odmah je Lateranu dao odrubiti glavu, a njegov dom, Lateransku palaču, zaplijenio. Carevi su je sljedećih 250 godina koristili na različite načine, među ostalim i kao vojarnu.
Kad je 312. Konstantin Veliki postao jedini vladar Zapadnoga Rimskog Carstva, preuzeo je Lateransku palaču. Sljedeće godine, nakon što je s Licinijem, carem Istočnoga Rimskog Carstva, izdao Milanski edikt, darovao ju je papi Miltijadu. Papa je u njoj najprije održao biskupsku sinodu, a zatim započeo gradnju prve bazilike u Rimu. Kad je gradnja 324. godine dovršena, baziliku je papa Silvestar posvetio Kristu Spasitelju i nazvao „Kućom Božjom”. Tako je nastala prva katedrala najvažnije biskupije i prva velika crkva u Kristovoj Crkvi, pa je zovu i „Glavom i Majkom svih crkava grada Rima i cijeloga svijeta”.
Krist Spasitelj i dva sveta Ivana
Bazilika je isprva bila posvećena Kristu Spasitelju, a u desetom stoljeću papa Sergije III. dodao je novu krstionicu i ponovno je posvetio, ovaj put svetom Ivanu Krstitelju. U dvanaestom stoljeću papa Lucije II. posvetio ju je svetom Ivanu Evanđelistu. Zato bazilika na prvome mjestu slavi Krista Spasitelja, a zatim i dvojicu svetih Ivana kao suzaštitnike.
Lateranska bazilika ostala je papinskom katedralom od posvete do danas, a palača uz nju bila je papinska rezidencija od 324. do 1305. Te je godine za papu izabran Klement V., koji se odbio preseliti u Rim. Godine 1309. preselio je cijeli papinski dvor u Avignon u Francuskoj, gdje je dvor ostao sve dok se papa Grgur XI. 1377. nije vratio u Rim. Lateranska palača tada je nakon dvaju požara bila u lošem stanju, pa je papa naposljetku sagradio novu palaču uz baziliku svetoga Petra na Vatikanskom brdu, u kojoj pape borave do danas.
Tijelo kao hram
Danas čitamo odlomak iz Ivanova Evanđelja o Isusu u Hramu i čišćenju Hrama. Kako se samo naravno Isus odnosi prema svome tijelu! Kako neposredno govori o tijelu kao o hramu! Hram i tijelo su bliski: i jedno i drugo obuhvaća i zakriljuje nešto dragocjeno.
Ova riječ iz Ivanova Evanđelja zrcali nešto od stava ranih kršćana prema vlastitom tijelu. Duhovni ljudi, ljudi ispunjeni Duhom, odnose se prema svome tijelu drukčije od onih koji su emocionalno kržljavi, osiromašeni i zgrčeni.
Taj je odnos prvih kršćana prema tijelu dugo bio zaboravljen, a s njim i iskustvo rane Crkve da nas Bog u tijelu pohađa i dotiče je Bog postao tijelom i da su svi sakramenti tvarne vrijednosti. Zaboravljamo da je tijelo rezonantni prostor duše. Duša u tijelu odzvanja, rezonira. U tijelu se odvijaju svi procesi, svi usponi i padovi koje čovjek kao živo biće proživljava.
Uranjanje u Boga
Tko od nas ne poznaje teška raspoloženja, kad su nam noge kao od olova, a svaki korak muka i nevolja? To i sam već osjećam u svojoj starosti. No poznajemo i stanja kad skačemo od radosti, kad bismo od sreće zaplesali. Tako biva kad smo blizu Bogu, kad ga snažno osjećamo u srcu, nakon dobre ispovijedi ili pričesti.
Zato u svim religijama nalazimo izražajne oblike koji odgovaraju duševnim stanjima: plesove i hodočasničke putove koji vode čovjekovu nutrinu. U hodu, plesu, sjedenju i stajanju čovjek sudjeluje cijelim svojim bićem: duhom, dušom i tijelom. Tako postupno ulazi u sam Božji misterij i u sklad s cijelim svijetom. Po tijelu i po onome što u tijelu doživljavamo uranjamo u Boga.
Možemo reći da ona dragocjenost koju čovjek nosi u sebi, onaj biser u duši, nužno treba i vanjsku zaštitu. Iziskuje prostor u kojem je čovjek u zaklonu. Iz te su potrebe i nastali hramovi i crkve. Nutarnji doživljaj traži okrilje i rezonanciju, živu jeku.
Kad uđemo u neku drevnu srednjovjekovnu crkvu, romaničku ili gotičku, osjećamo kako se naše tijelo i taj sakralni prostor do kraja uklapaju u savršenu harmoniju. U tim crkvama zamjećujemo sklad mjera i usmjerenost prema Nebu, prema kozmosu. U religijskoj se predaji prostor u kojem se štuje Bog oduvijek smatrao živim organizmom kojemu dugujemo poštovanje, čast i savjesnu njegu.
Od biča do nardove pomasti
Isusa boli u duši kad vidi što su učinili od svetinje njegova Oca, kako su je pretvorili u tržnicu na kojoj se sve prodaje i kupuje. Jednako boli i svetoga Franju kad vidi kako su u asiškoj okolici zapuštene svetinje i crkve, a svatko se brine za svoje poslove. Isusov osjećaj za dostojanstvo i svetost Božje kuće potaknuo ga je da uzme bič i očisti Hram.
Bio je svjestan i dostojanstva vlastitoga tijela pa je dopustio onoj grješnici da mu pomaže noge i otire ih svojom kosom, a u Betaniji da mu glavu pomažu skupocjenom nardovom pomasti. Isus ne odbija nježnost, iako je drugima na sablazan. Ne plaši se čisto ljudskih osjećaja pa prekorava one koji prigovaraju da se pomast mogla prodati za mnogo novca.
Koliko Isus cijeni svoje tijelo, vidimo iz euharistije: „Ovo je moje tijelo za vas.” Ono se za vas predaje. Te se riječi obično tumače s obzirom na njegovu smrt, no Isus se razdavao i dok je živio i hodio Galilejom. Razdavao je svoje tijelo, ljudi su se oko njega tiskali i gurali, a on je liječio sve kojima je trebalo ozdravljenje. Iz njega je, kako veli Luka, izlazila sila koja je sve ozdravljala (Lk 6,17–19).
Zacijelo su ljudi osjećali da je susret s Isusom nešto dragocjeno. Tako i ona žena troši nardovu pomast vrijednu tristo denara, cijelu godišnju plaću. Miris se širi kućom, ali miris širi i Isusova osoba. On je oko sebe širio miris i dar Duha Svetoga.
Hram koji Duh obnavlja
Kao što su tijelo i smrt međusobno povezani, tako je i s tijelom i hramom. Činjenica je da naše tijelo, kao i svako stvorenje i sve što je načinjeno, u sebi nosi klicu smrti. Isus misli na hram svoga tijela. Vidimo što je danas ostalo od silnoga jeruzalemskog Hrama, tek nešto bijednih ruševina. I mi iz godine u godinu gubimo tjelesnu snagu.
Židovi mu govore da se Hram gradio četrdeset i šest godina. Tako je i s našim organizmom. Tu su propadanje, bolesti i sudbina, ali Isus jasno govori o obnovi, ponovnom rađanju i uskrsnuću. Ono uzvišeno i lijepo što u sebi nose i tijelo i hram onkraj je bilo kakva ljudskog djelovanja i razaranja. Duh Sveti boravi u hramu čovjekova tijela i on će sve ponovno uspostaviti, ljepše, uzvišenije i veće od bilo kojega drugog zdanja kojemu se divimo. Ono što Duh čini Sveto pismo izražava riječju Pasha.
Pasha, prijelaz u slobodu
Pasha je bila sudbonosno iskustvo staroga Izraela. Prvu su Pashu slavili u Egiptu, one noći kad su Egipćani umirali, a Izraelci se zapućivali u slobodu, u zemlju u kojoj su trebali zauvijek ostati.
Kad su prvi kršćani slavili Pashu, činili su to svjesni da su s Isusom prešli iz neslobode i ropstva u slobodu, iz otuđenosti i izgubljenosti u zemlju onkraj granica ovoga svijeta. Vjerovali su da su u svojoj nutrini, snagom Isusove osobe i Duha Svetoga, već iskusili taj prijelaz iz robovanja u slobodu. To je njihovu životu davalo snagu, sjaj, dostojanstvo i nepobjedivost, pa i u mučeništvu. U tome je ona dragocjenost koja povezuje tijelo i hram i koja međusobno povezuje sve koji srcem, dušom i tijelom vjeruju Gospodinu Isusu.
Današnji je dan ujedno i pitanje za svakoga od nas: kako se odnosimo prema svome tijelu, koje je hram Duha Svetoga? Posvetimo se Gospodinu i neka on boravi u nama!
Još jednom VELIKA HVALA SVIMA NA ČESTITKAMA!
