Umro je najglasniji promicatelj katoličkoga pravovjerja u Latinskoj Americi.
Iz radničke četvrti u Mataderosu
Navjestitelj Isusa Krista, akademik, tomist i učitelj katoličke društvene nauke Héctor Rubén Aguer rođen je u Buenos Airesu u Argentini u ponedjeljak 24. svibnja 1943., u radničkoj četvrti Mataderos, u siromašnoj obitelji. Iz rodnoga grada preselio je i u vječnost u utorak 10. studenoga 2026. na blagdan sv. Lava Velikoga, u 84. godini života, 54. svećeništva i 35. biskupstva.
Prvu pričest primio je 8. prosinca 1950.
Nije se školovao u katoličkim, nego u državnim školama, što je uvijek isticao s neskrivenim ponosom, a iznad svega to da su ga ondje naučili razmišljati i u svakom trenutku tražiti Istinu.
Bila je to drukčija Argentina koja je – iako već u očitom padu – još uvijek zadržala određeno poštovanje prema dobrom školovanju. Ustajali sekularizam, potaknut masonstvom, liberalizmom, kulturnim marksizmom, pa čak i neskrivenom mržnjom prema katoličkoj vjeri, još nije bio izazvao pustoš u učionicama.
Kako ističe laplatanski svećenik Christian Viña (1961. godište), Aguera je u svijet Tome Akvinskoga uveo argentinski svećenik i filozof Julio Meinvielle (1905.–1973.), jedan od najpronicljivijih i najhrabrijih svećenika koje je Crkva u Argentini iznjedrila u XX. stoljeću. U njegovim privatnim poukama tijekom gimnazijskoga razdoblja Aguer je naučio da se tomizam ne uči iz udžbenika, nego čitanjem tekstova svetoga Tome, i stvorio ljubav prema zdravoj nauci.
Svećenik u burnim godinama
U Bogosloviju u Buenos Airesu stupio je u jeku Drugoga vatikanskoga sabora. Njegovo formiranje u to doba uvelike je otežalo ono što će se kasnije nazivati „duhom Sabora“, a što je Crkvi donio toliko štete. Bile su to burne godine – obilježene izgubljenošću, pobunom i masovnim napuštanjem svećeništva i redovništva. To je iskustvo prekalilo njegovu snagu za dobar boj (Druga Timoteju 4, 7) i usadilo u njega obnovljeni žar za proučavanje, pravovjerje i poevanđeljivanje ispunjeno Kristom – a ne svijetom.
Za svećenika Buenosairske nadbiskupije zaređen je 25. studenoga 1972. Na njegovoj mladoj Misi 27. studenoga 1972. u župnoj crkvi sv. Izidora Ratara u Buenos Airesu propovjednik don Gustavo Enrique Podestá proročki je rekao:
„Morat ćeš, Héctore, živjeti svoje svećeništvo u zamućenu svijetu. Morat ćeš živjeti u krvavoj i rastrganoj Crkvi. I koliko te trebamo, čovječe Božji! I koliko ćeš često morati sagnuti glavu u tuzi, s Marijom, naslonjen na križ svoga Gospodina! Sretna utroba koja te nosila i prsi koje su te dojile! Blago onima koji slušaju tvoju riječ, riječ Božju, i provode je u djelo!“
Na Bogoslovnom fakultetu Katoličkoga sveučilišta u Argentini od 1976. do 1992. predavao je o milosti.
Rektor i dušobrižnik
Od 1978. do 1990. radio je u novoosnovanoj Sanmiguelskoj biskupiji, na rubu Buenos Airesa. Ondje je bio biskupijski promicatelj zvanja, savjetnik Katoličke akcije i kapelan siromašnih sestara svetoga Josipa. Godine 1980. ustrojio je biskupijsku bogosloviju i postao njezin prvi rektor.
Radio je i s mnogočlanim obiteljima te se počeo istaknuto zauzimati za život i obitelj.
Dana 18. veljače 1989. Ivan Pavao II. imenovao ga je prelatom Njegove Svetosti.
Po povratku u Buenos Aires 1990. postao je sveučilišni dušobrižnik.
Tihim radom
Njegovo biskupsko geslo bilo je „silenti opere“ (tihim radom); izraz potječe iz popričesne molitve u zavjetnoj došašćnoj Misi svete Marije Nazaretske:
„Otče sveti, blagonaklono pogledaj one koje krijepiš nebeskim svetootajstvima, kako bismo, osnaženi primjerom Blažene Djevice Marije i gradeći Tvoje kraljevstvo na zemlji tihim radom (silenti opere), mogli u njemu neprestano uživati na nebesima, zajedno s Tvojim Sinom. Koji živi i kraljuje u vijeke vjekova.“[1]
Nadglednik i učitelj u kući Božjoj, stupu i uporištu istine
Za biskupa je posvećen 4. travnja 1992. Od 1992. do 1998. bio je pomoćni buenosairski biskup, od 26. lipnja 1998. laplatanski nadbiskup koadjutor, od 12. lipnja 2000. laplatanski nadbiskup metropolit te od 2. lipnja 2018. do smrti laplatanski nadbiskup emeritus (izvor).
Kao pomoćni biskup u Buenos Airesu razvio je snažan crkvenoodgojni rad ponovnim pokretanjem Tečajeva katoličke kulture. Istaknuo se i u praćenju župnika i bezuvjetnoj potpori svećenicima, posvećenim osobama i laicima predanima novim izazovima s kojima se suočavaju Crkva i narod.
Bio je potpuno uvjeren u ono na čemu je ustrajavao Ivan Pavao II.: Vjera koja ne postaje kultura jest vjera koju nije u potpunosti prihvaćena, koja se ne promišlja u potpunosti i koja se ne živi vjerno.
Pastir u La Plati
Kao mjesni biskup u La Plati upravljao je gotovo dvomilijunskom nadbiskupijom.
U jednom je trenutku njegova bogoslovija brojila 96 bogoslova. Posjećivao ju je barem jednom tjedno kako bi pomno pratio odgoj mladića, doznavao o njihovu napretku i poteškoćama te razmjenjivao mišljenja s poglavarima. Razgovarao je sa svim bogoslovima koji bi to zatražili, pa i onima iz drugih biskupija. Svake subote ujutro držao im je i nagovor kako bi jačao identitet dijecezanskoga svećenika nasuprot određenim duhovnostima i osjetljivostima koje prevladavaju u drugim okruženjima. Nakon toga bi slavio svetu Misu i često ostajao na objedu.
Tijekom dvaju desetljeća u La Plati nikada nije otišao na godišnji odmor, ali bi svake godine proveo nekoliko dana s bogoslovima u planinama. Bogoslovija mu je bila zjenica oka, srce biskupije, ključna za dotok životne krvi pravovjerja i vjernosti novim naraštajima svećenika. Želio je tamo završiti svoje dane, ali mu to njegov nasljednik Víctor Manuel Tucho Fernández mu to nije dopustio, pa je iz La Plate morao odseliti u svećenički dom u Buenos Airesu.
Nadgledao je trajnu naobrazbu svoga prezbiterija, u skladu sa smjernicama koje su izdali Ivan Pavao II. i Benedikt XVI. Poticao je svoje svećenike da nastave studij i omogućio šestorici svećenika koje je zaredio da steknu licencijate i doktorate u Rimu. Bio je svjestan potrebe da nastave školovanje na dobrim sveučilištima i steknu potrebnu duhovnu rimnost (Romanitas). Držao se riječi Pija XI. profesorima i studentima Grgurovskoga sveučilišta 21. studenoga 1922.:
„Neka ta ‘rimnost’, koju ste došli tražiti u Rimu, vlada u vašim srcima, kao što je Krist vaš Gospodin. Neka obuzme vas i vaš rad, tako da po povratku u svoje zemlje budete učitelji i apostoli.“
U Laplatansku je nadbiskupiju doveo više muških redovničkih zajednica.
U najudaljenijim četvrtima i u društveno nepovoljnijim područjima, na pravim rubovima uljudbe, osnovao je devet novih župa.
Snažno je poticao dušobrižništvo na sveučilištu. Na državnom sveučilištu u La Plati, koje je desetljećima bilo u šaci marksizma te je posljedično gajilo neprijateljstvo prema Crkvi, uspio je osigurati osnutak Katedre za kršćansku misao.
Zaštitnik siromašnih i radnika
Bio je nepokolebljivo predan najranjivijima. Dao je važan poticaj društvenomu dušobrižništvu. I osobno je bio blizak radnicima, njihovim vođama i vlasnicima poduzeća, osobito kada su ozbiljni sukobi prijetili miru ili kada bi dolazilo do zadržavanja plaća radnika zbog nemara, nesposobnosti ili korupcije ili do kašnjenja isplata.
Zbog suosjećanja s najugroženijima, imenovan je kumom brodogradilišta Río Santiago. To je brodogradilište posjećivao svakoga 7. kolovoza na Svetoga Kajetana, zaštitnika kruha i rada.
Njegove čvrste osude nepodnošljive razine siromaštva, bijede i isključenosti; sustavnoga rata protiv života, braka i obitelji te hitne potrebe za pomirenjem u zemlji nakon stalnih izljeva osvete poslije tragedije 1970-ih, donijele su mu sve vrste poniženja te političkih i medijskih napada.
Govoreći u argentinskom Senatu 22. kolovoza 2000. o Crkvi i vanjskom dugu, upozorio je:
„Dobro je da se izvoz povećava, da porezni sustav bolje funkcionira i da se iseljeni kapital vraća u zemlju, ali ništa od toga ne će se dogoditi ako Argentina prvo ne zajamči viši životni standard svojim stanovnicima, jer će se samo tako nastaviti proizvodna djelatnost, samo će tako rad biti dostupan svima i samo će se tako njegovati pošteni načini života svojstveni razvijenom i mirnom narodu.“
Ideološki protivnici nadijevali su mu imena: „posljednji križar“, „gladijator reakcionarne desnice“, „retrogradni biskup“, „najsporniji biskup u Argentini“.
Borba za život, obitelj i odgoj
Nikada se nije bojao žrtava, poteškoća, prijezira, ruganja ili neprospavanih noći.
Nikada se nije odrekao Istine i hrabro je osuđivao otpadništvo.
Više se puta protivio vladinim programima spolnoga i reproduktivnoga zdravlja, sveobuhvatnim materijalima za spolni odgoj i ideološkim pokušajima redefiniranja braka i ljudske spolnosti. Godine 2017. dekretom je zabranio katoličkim školama u La Plati porabu rodne teorije ili materijala koji je promiču kao temelj za poučavanje o ljubavi, čistoći, braku i obitelji. Naložio je katoličkim školama da slijede crkveno učenje i da učenicima pružaju argumentiranu kritiku rodne teorije, posebno njezina odbacivanja bioloških razlika između muškaraca i žena.
Oštro je kritizirao pokušaje proširenja pristupa nekažnjivom pobačaju i protokole kojima se vršio pritisak na zdravstvene radnike. Tijekom rasprave o ozakonjenju pobačaja 2018. nazvao je pobačaj „gnusnim zločinom“, tvrdeći da je zametak zasebno ljudsko biće koje ima jedinstvenu DNK i dušu.
Protivio se i istospolnim brakovima jer su u suprotnosti s naravnom i institucijskom stvarnošću braka.
Strastven u naviještanju Krista u svim okruženjima, dobro je znao da je kultura polje na kojem se vodi najveća bitka. Ustrajavao je na potrebi da se odgoji novi naraštaj katoličkih predvodnika, dobro pripremljenih da budu sudionici društvenoga i državnoga života kako bi katolička vjera nešto značila u javnom životu.
Kada je preuzeo predsjedanje Povjerenstvom za katolički odgoj Argentinske biskupske konferencije, prva mu je briga bila rad s učiteljima i sadržaj knjiga koje se rabe u školovanju djece i mladih.
Među prvima je upozoravao na razorne posljedice totalitarnoga napredovanja države, čak i u vjerskim školama, uz potpuno zanemarivanje slobode odgoja i neotuđiva prava roditelja da odlučuju o odgoju svoje djece u skladu sa svojim vjerskim i ćudorednim uvjerenjima.
Istu je savjesnost pokazivao i u drugim crkvenim službama koje su mu povjeravane: kao savjetnik Papinskoga povjerenstva za Latinsku Ameriku, član Papinskoga povjerenstva za kulturnu baštinu Crkve i Međunarodnoga vijeća za katehezu.
Vrijedan je bio i njegov prinos Sinodi o novoj evangelizaciji, održanoj u Rimu u listopadu 2012., na koju ga je izravno pozvao Benedikt XVI. Po povratku u Argentinu govorio je kako ga je u Rimu dirnulo svjedočanstvo Tommasa Spinellija, mladoga laika čije su riječi odjeknule u sinodnoj dvorani:
„Nama mladima trebaju snažni vodiči, čvrsti u svom zvanju i identitetu… Moje iskustvo pokazuje da tamo gdje postoji strastveni svećenik, zajednica procvjeta u kratkom vremenu… Ono što me brine jest da su ti uzori postali manjina. Svećenik je izgubio povjerenje u važnost vlastite službe, izgubio je karizmu i kulturu. Vidim svećenike koji ‘posvećivanje mladima’ tumače kao ‘oblačenje u mladu osobu’ ili, još gore, kao životni stil mladih. I isto vrijedi za liturgiju: u pokušaju da budu neponovljivi, postaju beznačajni.“
Intelektualac i pisac
Bio je redoviti član Argentinske akademije ćudorednih i političkih znanosti, redoviti član buenosairske Akademije znanosti i umjetnosti svetoga Izidora, počasni član Papinske akademije svetoga Tome Akvinskoga sa sjedištem u Rimu, veliki prior za Argentinu Reda Svetoga Groba Jeruzalemskoga i počasni samostanski kapelan Suverenoga Viteškoga Malteškoga Reda.
Redovito je nazočio sastancima Međunarodnoga društva Tome Akvinskoga u Buenos Airesu, gdje je aktivno sudjelovao znanstvenim radovima.
Objavio je nekoliko knjiga o vjeri i kulturi: Sobre la educación católica en el momento actual („O katoličkom odgoju u sadašnjem trenutku“), Textos y contextos („Tekstovi i konteksti“), Espíritu y fuego („Duh i vatra“), Desde el areópago („S Areopaga“), ¿Construcción de ciudadanía o educación integral? („Izgradnja građanstva ili cjeloviti odgoj?“), En torno a Tomás de Aquino („O Tomi Akvinskom“), La formación del hombre. Propuestas y críticas desde una concepción católica de la educación („Oblikovanje čovjeka: Prijedlozi i prosudbe iz katoličkoga poimanja odgoja“), La educación en clave católica („Odgoj u katoličkom ključu“) i Cristo, el hombre y su destino („Krist, čovjek i njegova sudbina“).
Njegovo djelo Naturaleza humana y teoría de género („Ljudska narav i teorija roda“) privuklo je široku pozornost.
O 25. obljetnici njegova biskupstva svećenici koje je zaredio objavili su zbirku njegovih najvažnijih propovijedi o svećeništvu De pastores y de ovejas („O pastirima i ovcama“).
Mediji i mreže: vjerovjesničko područje
Christian Viña svjedoči kako je nadbiskup Aguer bio uvjeren u golemu moć medija i društvenih mreža te da su novinari, posebice oni koji izvještavaju o crkvenim zbivanjima, pravi vjerovjesnici.
Ljutio se na one koji su se razmetljivo predstavljali kao stručnjaci za pitanja vjere, a koji su se, „sa svojom ograničenom naobrazbom“, kako je isticao, „posvećivali samo crkvenim tračevima“, kao i na one koji su pokrenuli pravi obrt rabeći crkvene vijesti za „promjenu svijeta“ i druge slične parole te tako ostvarivali dobru zaradu. U svakom slučaju, nije se igrao skrivača s njima ni s drugim novinarima, koji nikada nisu propustili priliku da ga podmuklo napadaju.
Znao je njihove trikove napamet, ali nikada im nije odbijao intervju. Bio je svjestan da preko njih stiže do mnogih ljudi. Znajući predrasude, pa čak i ideološku ogorčenost svojih sugovornika, nije odbijao nuditi im Evanđelje i pozivati ih na obraćenje.
Njegova srčanost nije bila neutralna ni politički korektna: rasplamsavao je i ljubav i odbacivanje kuda god je išao i nikoga nije ostavljao ravnodušnim. Nije pravio razlike između poznatih i nedodirljivih novinara te najnepoznatijih iz malih medijskih kuća. Odgovarao je na svačije zahtjeve, posve strpljivo, nepokolebljivo, dosljedno, pokazujući da je sposoban sve podnijeti za Krista i Crkvu.
Glas koji nije ostavljao ravnodušnim
Četvrt stoljeća svaki je tjedan držao televizijsku kolumnu. Gledali su ga i slušali diljem Argentine, a kasnije, putem društvenih mreža, i izvan njezinih granica.
Čvrstim člancima i znanstvenim radovima dopirao je do najučenijih u filozofiji i teologiji, a razgovornim i jednostavnim stilom i do radničkih slojeva društva. Bio je izvrstan komunikator i znao je kako prenositi poruku katolicizma.
Postao je glas podsjećanja na katoličko učenje o braku, spolnosti, odgoju i bogoslužju.
Njegove riječi ostaju potomstvu u raznim medijima.
Godine 2022., čak i u invalidskim kolicima, sudjelovao je u masovnoj muškoj molitvi krunice ispred katedrale u Buenos Airesu na Plaza de Mayo.
Do samoga kraja koristio je svaku priliku, i javno i privatno, svjedočiti o Isusu Kristu. U onome što je predstavljalo svojevrsnu duhovnu oporuku, žarko predavanje zublje, nastavio se boriti za vjeru, život i obitelj, bez obzira na sve.
Kad je napunio 80 godina, napisao je: „Primio sam zahvalne čestitke, kritike i osude, ali to nije moglo okaljati moju savjest što sam tražio istinu.“
U posljednjim je danima sve svoje trpljenje prinosio za Crkvu.
Zapisi „slomljena srca“
Njegovi članci posljednjih godina jasno su otkrili koliko ga je mučilo ubrzanje progresivističkih nametanja unutar Crkve, osobito nakon smrti Benedikta XVI. 31. prosinca 2022. Ti su zapisi, sve do travnja 2025., bili „slomljena srca“.
Svaki njegov izraz govorio je o njegovu blistavu žaru i o mukama koje su ga razdirale, mukama koje su se neprestance množile. Ali i o neutješnoj boli zbog neprestana krvarenja u crkvenim redovima.
Jedni su ga optuživali da „pretjeruje“ i da je „ogorčen prema Bergogliju“, a drugi da je „kukavica jer je progovorio tek nakon umirovljenja“. Svjestan da se nikada ne može svima ugoditi, jednostavno je ponavljao:
„Ne pretjerujem. Papu jednostavno poznajem od 1978.; mogao bih reći čak i puno više. Zapravo, uvijek sam govorio otvoreno. Ako sam tijekom svoje aktivne službe ostao donekle tih, to je bilo da izbjegnem biti prerano ‘milosrdno’ otpušten, a to bi, primjerice, spriječilo moje daljnje jačanje Bogoslovije i zaređivanje dobrih svećenika. Bio sam svjestan da Damoklov mač visi nada mnom od ožujka 2013.“
Utočište progonjenima
Posljednjih je godina primao stotine e-pisama, poruka, posjeta i poziva od svećenika, redovnika i „otpuštenih“ bogoslova iz Argentine i inozemstva, koji su mu zahvaljivali na njegovim snažnim riječima u njihovu obranu i tražili savjet o svojoj budućnosti. Tako je omogućio dobrim bogoslovima, progonjenima zbog vjernosti zdravoj nauci, da završe formaciju i budu zaređeni u drugim biskupijama ili redovničkim ustanovama.
A svećenike je strpljivo i čvrsto podupirao, u nekim slučajevima čak im je pružao i novčanu pomoć, unatoč vrlo skromnoj biskupskoj mirovini.
Duboko ga je zabrinjavalo teško stanje laika koji su ostali poput siročadi zbog razrješavanja svojih bivših župnika i duhovnih voditelja. Poticao je one koji su ga dolazili posjetiti da ne odustaju, pa i da traže dobre svećenike, čak i ako to znači hodati nekoliko kilometara. A mladiće sa zvanjem pozivao je da „marljivo uče i još više mole“. Iako to ovdje na Zemlji ne bi dočekao, bio je uvjeren da će budućnost biti u rukama onih koji se preko pravovjerja i Predaje vrate Crkvi kakva je oduvijek bila.
Priprema za odlazak
U srpnju 2025. u članku „Protok vremena“ napisao je:
„na nama je da u vjeri, s radošću, uživamo u vremenu života koje nam je dodijeljeno, što bi trebala biti priprema za ono što je iza onoga što sada gledamo izdaleka. To činimo u zajedništvu s ljudima koje volimo i nadamo se da ćemo s njima biti zauvijek. Iza toga kruga je zajednica Crkve, mnoštvo kršćana koje osobno ne poznajemo, ali s kojima smo povezani nevidljivim vezama. Khrónos ūkéti éstai (Otkrivenje 10, 6), izvan protoka vremena.“
I, ubrzo nakon toga, 30. rujna iste godine, u članku „Biti sretan“, istaknuo je:
„Neprijeporno je da smo stvoreni za sreću, da je to svrha života u smislu ostvaraja i pristupa punini. Isto tako, čovjek zapravo ne može izbjeći smrt, koja je cilj u smislu dovršenosti. Svojstvo sreće je znati kako umrijeti. Vjera, Nada i Ljubav tvore sreću, u uživanju koje je sada moguće, u očekivanju njezina punoga razvitka i u njezinoj potpunoj radosti. Stvoreni smo za vječni život.“
Dana 13. srpnja 2026. u članku „Pred Bogom, ukorijenjen u Kristu, o Predaji i pravovjerju“, gotovo kao oproštaj, napisao je ove riječi:
„Imam 83 godine i živim u svećeničkom domu, nečem poput staračkoga doma za župnike. Vrlo se malo krećem; gotovo nikada ne izlazim iz svoje sobe, osim da idem u kapelicu. Znam da će me Gospodin vrlo brzo pozvati da Ga upoznam; Gospodin kojega sam nastojao ljubiti i služiti Mu na najbolji mogući način, čak i sa svojim grijesima i ograničenjima. I, s obzirom na to, pokušavam se pripremiti s više molitve i prinošenjem svojih sadašnjih nevolja.“
I zaključio je:
„U ovom sumraku moga života jedno mi je od najvećih preostalih zadovoljstava to što sam kao laplatanski nadbiskup zaredio 49 svećenika i tri đakona na putu do svećeništva. Nekoliko njih, mladih i hrabrih, revnih čuvara zdrave nauke, sada su u rastućim zajednicama, s pažljivo osmišljenom liturgijom, strpljivom dušobrižnom skrbi i vjerovjesničkim žarom. Iz njih proistječu zvanja za cijelu Crkvu, brak i obitelj; svećeništvo i redovništvo. Oni i njihova djeca čine dobar dio utjehe i nade ovoga ostarjela biskupa.“
Umiranje što ishodi iz života puna ljubavi, smisla i nevolje
Sakrament bolesničkoga pomazanja primio je 4. studenoga 2026. u bolnici Svetoga Kamila u Buenos Airesu.
Na misi zadušnici za kardinala Antonija Quarracina u prvostolnici u Buenos Airesu 3. ožujka 1998. izgovorio je riječi koje bi se mogle primijeniti i na njegovu smrt:
„Biskupova smrt potvrđuje ono što je tako često slavio predvodeći Euharistiju, ono što je svaki dan živio kao dušobrižnu ljubav: sebedarje u ljubavi u služenju Kristu i Crkvi. Tako, kako pjesnik kaže, pronalazi vlastitu smrt: „Gospodine, daj svakomu vlastitu njegovu smrt. Umiranje što ishodi iz onoga života, koji mu bijaše pun ljubavi, smisla i nevolje“ (Rainer Maria Rilke, Časoslov, III: Knjiga siromaštva i smrti).
I ove druge riječi oslikavaju ga u potpunosti. Katkada je, i ne samo zbog oštrine svoga stila, izazivao bijes i ljutnju manipulatorā javnim mnijenjem, onih koji, služeći se golemom moći mikrofona ili tiskane riječi, nameću diktaturu svojevrsne izmišljene jednoglasnosti.
Smetao je ‘džet-setu’ novih sofista, ali je osvajao odobravanje, pljesak i osmijehe običnih ljudi, običnoga Argentinca, onih čije se točno mišljenje obično ne bilježi u anketama. Govorili su: Quarracino je u pravu!“
Djelo i na hrvatskom
Nadbiskup Aguer zadnje je četiri godine objavljivao svoje članke na hrvatskom, na portalu Vjera i djela, a ove godine i na dijalog.hr. Za života je objavio 89 članaka na hrvatskom.
Stari su govorili da kada svećenik umre, na zemlji se trne djelić vječnosti. Smrt nadbiskupa Aguera ostavlja taj osjećaj.
Nadbiskup Aguer bit će pokopan na gradskom groblju u La Plati u petak 13. studenoga 2026.
Djelo je milosrđa moliti za žive i mrtve. Tim više u ovim vremenima kada se samovoljno pretpostavlja da svi, baš svi, bez iznimke, idu u Raj.
„Bože, koji si svomu sluzi Héctoru Rubénu Agueru povjerio biskupsku službu i ubrojio ga među nasljednike apostola, daj da postane dionikom njihove vječne slave.“
[1] Collectio Missarum de Beata Maria Virgine, editio typica, Vaticanis 1987., str. 33: „Quos caelestibus, Pater sancte, reficis sacramentis, propitius intuere, ut, beatae Virginis Mariae exemplis roborati, Regnum tuum silenti opere aedificantes in terris, eo cum Filio tuo indesinenter fruamur in caelis. Qui vivit et regnat in saecula saeculorum.“
